LjAŠ24 05: Kobre?

1. dan “Expresni” mazohizam na Dabrima 4.5.2024.

Još jedno rano subotnje jutro započinje toplim čajem i posljednjom inspekcijom stvari koje sam pripremio večer prije. Težina ruksaka na pospanim leđima govori mi da je sva kamperska i penjačka oprema unutra. Lupkanje na torbi obješenih penjačica, šalice i kacige dodatno me razbuđuje i budi misao da prvi put idem na Dabarske kukove! Te iste kukove koje mi je i Maki opisivao uz Zeppelinove riffove na prijašnjim vožnjama na izlete.

Ovoga puta vrijeme je bilo tmurnije i svi smo bili spremni na kišoviti scenarij. Darija, Maki i ja jurili smo autocestom dok nas u jednom trenutku nije uhvatila kiša i potvrdila sumnje. Pearl Jam je treštao iz zvučnika i upotpunio kišni ambijent u kojem smo se našli. Odjednom, Darija je iza nas ugledala autobus sa simboličnim lightshowom kako nas vjerno prati. Uz šok i vjevericu, taj prizor mi je dao ohrabrenje da će sve biti u redu bez obzira na trenutno kišovito stanje.

Tako je i bilo.

Čim smo prošli kroz tunelić ispod vidikovca na Baškim oštarijama, puknuo je pogled prema moru i vedrijem horizontu. Na dogovorenom mjestu su nas čekali neki od školaraca i instruktora. Pavle i Matija mlatili su po sendvičima dok su ostali cupkali na vjetru i laganoj kiši.

Ideja je bila da kroz jutro ponovimo tehniku abseila u dvije dužine dok se nebo ne razvedri.

Instruktori su složili linije za abseil i usput nas podsjetili na važnost dobro postavljenog sidrišta. Sigurnost prije svega! U vježbi sam drugu dužinu abseila odradio sa karabinerskom kočnicom po prvi put. Iz nekog razloga mi ju je bilo teže rastaviti nego sastaviti, ali nekako sam uspio i napokon oslobodio uže kako bi se instruktor Ivan neometano spustio.

Nakon kratke pauze i osvježenja, dodijeljeni su nam smjerovi koje ćemo penjati. Ana i ja smo dobili Velebit Express kroz koji će nas voditi Ivan. Ime smjera mi je dalo dojam da će to biti kraće penjanje ovaj dan, međutim, neće ispasti baš tako. Nakon provjere sve opreme i informacija o smjeru, uputili smo se prema pristupu. Ivan je mene i Anu pustio da sami vodimo put do smjera kako bi vidio jesmo li dobro proučili pristup i kako se snalazimo u orijentaciji. Nakon kraćeg hoda uz Rujičin kuk, uspjeli smo naći ulaz u smjer.

Ivan je odlučio voditi smjer i nama prepustio osiguravanje. S obzirom da je u vodiču prva dužina ocijenjena s 4c, a najviša ocjena u smjeru je 5b, imao sam dojam da ćemo ga lako i brzo riješiti, no opet sam se prevario jer su prve dvije dužine bile teže nego što su ocijenjene. To je dovelo do toga da smjer unatoč svojem imenu nismo ispenjali toliko ekspresno.

A ni to što nas je troje u smjeru isto nije pomoglo. Iako nam je trebalo 6-7 sati da prođemo kroz smjer, meni je bio gušt i nadam se da ću ga ponoviti malo pametniji i spremniji nakon školice.

Kroz smjer, Ivan je ispravljao naše greške i trudio se da nam što bolje objasni svaki aspekt penjanja smjera. Zbog njegove mirnoće i chill stava, moja povremena anksioznost koju sam osjećao na štandovima brzo je splasnula, dok je Ana to jednostavno riješila uz ukusni sendvič. Pogled na dolinu Ravni Dabar i ostale kukove dao nam je energije za posljednje dužine. Na vrhu smo napravili kratki rezime penjanja smjera. Ana se pitala je li Ivan mazohist ili sadist zbog ponovnog penjanja ovog smjera, no Ivan je spremno odbacio obje mogućnosti i nastavio s posljednjim savjetima i uputama za što bolje i sigurnije penjanje.

Na odstupu su nas dočekali Ira, Darija i Maki. Shvatili smo da smo zadnji i da je večera skoro gotova. Brže-bolje smo se spustili u dolinu u kamp koji su ostali zgodno smjestili ispod znaka "Zabranjeno kampiranje". Pucketanje vatre i krčkanje gulaša najavilo je da će nam večera i druženje napuniti baterije za sljedeći dan. Matija i Jan su se junački iskazali sa slaganjem večere i postavili su ljestvicu visoko za sve nas koji ćemo kuhati na sljedećim izletima.

Noć smo ispratili uz vatru i zvukove gitare pod zvjezdanim nebom. Dok smo se postepeno zavlačili u svoje šatore, hladna dolina odjekivala je udaljenim lajanjem pasa, a možda i kojim vučjim zavijanjem.

Drugi dan izleta bio je na pomolu.

Karlo Mikuljan

Dok smo se mi spuštali, raspoloženje se je dizalo, jer je vrijeme postajalo sve bolje i znali smo da uskoro ipak idemo u stijenu. Podijelili smo se u dvojčeke i trojčeke, dobili smjerove, pokupili ostatak opreme i krenuli u pristupe.

Spremajući se s Ogijem za uspon pod stijenom, pored nas je prošao, tada još veseli, trojček u sastavu Prepolec, Mikuljan, Novotny. Na naše pitanje u koji smjer idu, Prepolec je sa smiješkom i pogledom ispod kacige odgovorio “Velebit express” i tiho dodao “...ali će biti sve samo ne ekspresan”. Tada tomu još nisam pridodavao neku važnost, kao ni, vjerujem, ostali dvojac ekspresnog trojčeka. Ogi i ja smo rutinski odradili Startera na Rujičinom kuku, čak sam ga pustio i da vodi jedan cug.

Po silasku na zborno mjesto Mario je već čekao s klinovima pa su, umjesto ptica, sa svakim gotovim navezom, sve više i više cvrkutale stijene.

Kad nam je napokon dao da predahnemo, iskoristio sam priliku da nam skuham kavicu. Svi su je pristojno pohvalili i nakon kratkog vremena su se, s wc papirom, razbježali s ceste kao kukci kad podigneš neki veći kamen. Nakon toga me više nikad nisu pitali za kavu.

U jednom trenutku sam skužio par instruktora kako se spremaju isprobati neki cug u blizini pa sam im se i ja pridružio. Dok sam ih gledao kako se bore sa stijenom, pomislio sam kako je to ipak možda preveliki zalogaj za mene, ali kao, ajde, budem probao. Dok je došao moj red, već se i publika lagano skupila tako da bodrenja nije nedostajalo. Cug sam na kraju popeo. Kako? Jedva!

Nakon što se je još par gledatelja okušalo u cugu, uhvatili smo Sandra da nam malo pokaže tehnike penjanja. Vratili smo se do dijela stijene na kojem smo radili absail, gdje nam je Sandro pokazivao nožišta kojih nije bilo. “Vidiš ovo, ovo ti je top shit!” i pokaže na ništa. Gledam ga i sve čekam kad će se okrenuti i početi se smijati... Nije se nasmijao.

Nakon tehniciranja po “nožištima” i penjanju radijatora, sunce je lagano počelo zalaziti. Već su se svi odavno vratili iz smjera, osim veselog trojčeka s početka ove priče. Nakon dužeg čekanja ispod stijene za absail, gdje smo pretpostavljali da budu izašli iz odstupa, netko se je sjetio da su možda krenuli direkt prema parkingu. Svi smo, brže bolje, skupili stvari i krenuli prema autima. Tamo nas je dočekao, više ne tako veseli, trojček. Izgledali su kao da su ispenjali sve smjerove na Dabrovima u jednom danu. Ani, blago rečeno, smjer nije sjeo a Karlove dojmove budemo u njegovom izvještaju čitali.

Kad smo se dovezli do kampa, većina ekipe već se utaborila. Lukas i pomagači napravili su takvu konstrukciju za kotao da sam, na prvu, pomislio da je ta instalacija od prije tu.

Dok sam smjestio šator, večera je bila gotova i 30ak ljudi nadoknadilo je sve izgubljene kalorije, pa i više.

Siti, umorni i zadovoljni okružili smo vatricu koja je u jednom trenutku prerasla u lomaču, jer je ekipa nakupila I nabacala toliko drva da sam mislio da ćemo ga, na kraju, mi Miletu prodavati. Lukas je izvukao gitaru i, nakon dužeg naštimavanja, krenula je i svirka. Sunka nas je pokušala raspjevati ali je brzo odustala kad je skužila da bi prije Dabarske nagovorila da progovore nego LJAŠ’24 školicu da zapjeva.

Na kraju je smjer ispao skroz dobar (ili kako bi Krešica rekao, naajss :)). Težina primjerena školarcima, pogledi na Ravni Dabar, Kizu i okolne vrhove samo takvi. Dok smo bili pri kraju smjera, postalo je toliko vruće da se je i krdo konja prebacilo iz livade u malu baru u udolini. Bili su jako glasni i zvučalo je kao da se full dobro zabavljaju.

Na vrhu smo sreli Vexa, Meseca, Karla i Pavla pa smo uz par dobrih baza i mi bili glasni konji koji se dobro zabavljaju.

Na zbornom smo se mjestu, nakon standardnog ponavljanja svega i svačega, počeli lagano i opuštati kako je dan odmicao. Pivice su siktale, sa svakim novim otvaranjem, a i zalihe vina su se, na moju radost, malo smanjile.

Svi su bili tu, osim naravno, Ivana i njegovog naveza. Kad su napokon došli, saznali smo da Nikolina, osim drva, skuplja i spitove. U međuvremenu smo odradili i demonstraciju transporta unesrećenog u režiji LJAŠ'24. Mrci i Sunka odmah su se složili da je ovo naprednija tehnika od one koju trenutno GSS prakticira te su obećali da će, prvom prilikom, predložiti da se uvede kao standardna GSS-ova procedura.

Nakon što je Ira obznanila završetak izleta, uputili smo se do Hostela na zasluženi obrok. Tu je Jere nadoknadio svoju šutljivost, od dan ranije, te je, u svom stilu, održao monolog kojeg se ne bi posramio ni Castro u najboljim danima. Na povratku smo, radi gužve na autocesti, dio puta išli starom cestom. Uz prekrasne pejzaže, dobru playlistu i zalazak sunca, bio je to savršen kraj savršenog vikenda.

Mario Sunko Maki