LjAŠ24 04: Panic At The Disco

1. dan 27.4.2024.

Budim se oko 2 ujutro, nakon cijele noći igranja žestoke bele sa frendovima s faksa. Jedva gledam i odlazim potpuno ne entuzijastičan pod mrzli tuš ne bi li se malčice osvijestio. Nakon što je mozak malo proradio, nabrzinu se spakirao i pojeo zobenu kašu prije polaska na maraton koji se održavao u Paklenici.

Matija je došao autom po mene oko 3:15 ujutro i onda smo krenuli prema maratonu. Dok sam ja sakupljao snagu u autu, Matija je bio neustrašiv i jurio za stijenama. Kad sam se napokon opet osvijestio već smo bili na naplatnim kućicama kod Zadra (ja mislim) i gmizali kroz zakrivljenu cestu koja vodi prema Dinku i dalje do samoga parka. Na parkingu smo trebali pričekati ostatak ekipe što je bio savršen trenutak za jos malo sna.

Umjesto Brune me dočekao momak nasmiješenog i blagog izraza lica, zvan Luka, s kojim sam ja trebao penjat ostatak dana. Nakon kratkog razgovora s Mariom, zaputili smo se, više manje visokog morala (barem ja) prema smjeru Watersong (6a+, 160m) koji se nalazi na stijeni Veliki ćuk, sektor H/2. Na putu do tamo smo se Luka i ja brzinski upoznali i dogovorili komunikaciju. Također Luka je pun informacija i preporuka kako se orijentirati kad si među/u stijeni/ama. Kod samog početka smjera smo naišli na Pericu i Fujija koji su išli penjat CK, smjer pored našeg.

Prvi cug je Luka majstorski obradio i mene dovukao do gore kada mi je rekao da mu se činim kao sposoban dečko i da mi vjeruje da mogu vodit sljedeći cug iako nam je Mario specifično rekao da ja ne smijem voditi cug u tom smjeru. Trebalo mi je drito 2 sekunde da prekršim taj zakon… Krenuo sam penjat i osjećao se dobro. Nakon 4-5 spita, ako se dobro sjećam, je bio jedan prelijepi žlijeb. Isprva nisam znao što trebam napravit, ali igranjem sa nogama i pomicanjem kukovima sam prošao taj detaljić i brzo se približavao štandu, ali trenutak kad sam došao do štanda me obuzela nesigurnost. Štand nije bio potpuno viseći, ali ja iz nekog razloga nisam vjerovao svojem lađarcu.

Ne, nije da sam ga krivo svezao, nego mu jednostavno nisam vjerovao. Noge su mi bile nekako slabe i nisam se usudio naslonit u “prazno”. Iako me pucao adrenalin, trebao sam postaviti autoblok i dovest Luku do sebe. Postavio sam štand i taman krenuo raditi autoblok kad mi je spravica ispala iz matičara. Srce mi je skočilo na 220bpm dok sam nevjerice gledao kako se spravica gubi među krošnjama drveća, oko 40-50m ispod nas. Prva stvar koju sam se sjetio u tom trenutku su Lukine riječi “Ako želiš vodit, samo reci. Ja ti vjerujem”. Iako nisam Luku dugo poznavao, osjećao sam se posramljeno i bio užasno tužan jer sam izgubio svo povjerenje koji je taj čovjek imao u mene. Kao neki greenhorn, kao neki glupav klinac, kao da ne penjem već godinama, toliko sam se glupo osjećao, baš sam ga razočarao.

Lukin glas me vratio u realnost dok se, opet, sa osmijehom na licu obraćao meni, “Polulađarac. Polulađaraaac!!”. Ja sam znao na što on misli, ali u životu nisam zihrao nekog na polulađarac. Možda bi s vremenom i uspio nešto smislit da Luka relativno sigurno može doći do mene, ali svom srećom, Perica i Fuji su bili odmah do nas, s desne strane u smjeru CK. Adrenalin me žestoko pucao dok sam se s njima dogovarao da dođu do mene. Perica se kao Batman sjurio po stijeni, elegantno i smireno mi dao svoju spravicu i spasio me. Dok se Luka penjao, Perica me pokušavao zajebancijom smirit. “Nemoj da ti i moja sada padne” grohotno, ali potpuno prijateljski bi se smijao. U tom trenutku, to mi je puno značilo.

Luka je došao do mene, Perica je nestao u tren oka, kako je i došao, a ja sam došao do daha, kako je bio i nestao. Krenuli smo dalje, ja sam koristio Lukinu spravicu, a on je mene autoblokirao polulađarcem. Zadnja 3 cuga Watersonga nismo penjali zbog velike gužve i stijena je bila mokra kod detalja smjera iliti peti cug. Živi smo došli kroz sjeverno rebro do kraja smjera i odahnuli… Luka nije imao ništa protiv mene nakon tog događaja. Njegova dobrota me dotukla. Zauvijek ću pamtiti taj trenutak i uvijek ću gledat na Luku kao velikog uzora. Dao sam Luki obećanje da ću mu doć u speleološku školu, kako bi se jednog dana opet družili zajedno. Vratili smo se nazad do Maria i on mi je dao potrebnu jezikovu juhu. Svejedno nam je dopustio da penjemo dalje Ajgora na kuku od Skradelina, ALI BEZ VOĐENJA OVAJ PUT.

A, bome su se proslavile Ana i Andrea koje su priredile božanstvene pulled pork tortilje sa toplom juhicom od bundeve. Dobitna kombinacija koja je nahranila preko dvadeset ljudi i još je ostalo za repete. Ufff nakon svog tog penjanja i hrane, treba malo prileć.

Pavle Bartolić

Zbirno mjesto već uobičajeno, a vrijeme okupljanja je zakazano za 09:00h. Neki su se naspavali, neki manje, a većina je ipak (koliko znam) odradila jutarnje ritualne potrebe.

Više-manje svi smo oko 09h pristigli na zbirno mjesto, opremili se svom mogućom opremom i krenuli u dogovore s instruktorima i odabir smjerova.

Bruno C., moj današnji instruktor mi je predložio da odemo u Barba Antin smjer, a Jere mi je odmah dobacio da je smjer super i da ću biti super zadovoljan kad ga popnem. Hm, ok, opet računam da je to 5a pa ne bi trebalo biti nešto posebno izazovno, ali čim je Bruno preporučio taj smjer nekako sam mislio da nije baš tipični 5a. Uz to, treći cug ima simpatičnu prečnicu, na fotkama izgleda scary.

Nakon što je tata (Mario) odobrio Brunin prijedlog, uputismo se u današnji smjer, a usput stali da si Bruno dotoči vode. Pristup do smjera je isti kao da se ide u Centralni Kamin, a ulaz u smjer je nekoliko metara desno od CK-a.

U našem smjeru nije bilo nikoga, a u CK je bilo tko zna koliko naveza pa su se Riki i Andreja pridružili Bruni i meni, jer u njihovom smjeru je bila gužva kao da se dijeli prvomajski grah.

Prvi cug je 5a i Bruno kreće kao prvi, a ja ga osiguravam, uz postojanu komunikaciju. Andreja je komentirala da će ovo biti dosta zanimljiv smjer, jer u prvom cugu je kamin u kojem ni Bruno nije izgledao baš najelegantnije (a svi znamo koliko dobar alpinist je naš Bruno). Bruno je došao na prvi štand i krećem ja u smjer pa sam vrlo brzo spoznao ljepote kamina i mogućnosti kako se lijepo zaglaviti ruksakom kad već nema dobrih stopinki. Osjećaj je bio kao stih u pjesmi „All in all, you're just another brick in the wall“.

Prvi cug je uspješno odrađen te dolazim do prvog štanda gdje su Bruno i 1 slovenski navez od troje (oni su penjali Zimski cvijet). Drug cug je već spomenuta prečnica, a uživo izgleda još više scary. Bruno ju prelazi i naglašava mi da se ne primam previše za ljuske, jer su dosta tanke i mogle bi puknuti.

Sad je red na mene, razmišljam kako ući u nju (that's what she said) te nakon opipavanja nogama i rukama, krećem i nakon prva 3-4 metra, dalje je dosta lakše. Nakon ovoga slijedi još jedan 5a cug, a ovaj put još veće borbe u kaminu. Ovdje je kamin dosta mokar pa za desnu nogu i ruku nema baš puno opcija jer je sve mokro-vlažno, ali nekako nalazim izlaz i dolazim na štand. Ovdje smo napravili pauzu i dočekali Andreju i Rikija.

Dalje je sve bilo puno lakše od prethodnoga, a spomenut ću da sam jedan cug išao kao prvi i pri tome stavio frienda za međuosiguranje, a što je Bruno pohvalio. Dodatak našem smjeru je zadnji cug CK-a u nekoj starijoj varijanti tog smjera pa smo tako sveukupno prošli 210m. Na vrhu (kraju) smjera smo napravili pauzu i zatim oprezno sišli.

Zadovoljan, sretan, a umor sam već zaboravio jer uspjeh je nadvladao sve druge osjećaje.

Dolazimo na zbirno mjesto, čestitke od drugih, međusobni razgovori o tome šta su drugi penjali i kako je nama bilo pa saznajem kako danas nije bilo nepredviđenih situacija i da su se skoro svi već vratili. Komentirali smo kako je 5a možda preniska ocjena za ovaj smjer, ali ocjene nam nisu bitne koliko uživanje i stjecanje novih iskustava.

Tu dobivam i novi zadatak, a to je da se pridružim ostatku školaraca na postavljanju štandova. Napravio sam 2 štanda, a instruktor koji ih je provjeravao, Luka, je bio jako zadovoljan kako sam to napravio, a pri tome sam još sretniji.

Nakon toga je Mario izlet proglasio gotovim, uz briefing ovog vikenda te dao dozvolu za raspust, a većina je odlučila svratiti kod Dinka na zasluženu klopu i osvježenje.

Mogu reći kako mi je ovaj vikend bio zaista predivan, putem nazad sam se pitao kako se sutra uopće probuditi i vratiti u civilizaciju nakon ovakvog vikenda. Ima li šta bolje od ovoga?

Perica Zrnić