PAKLENICA 20.4. - 21.4.2024.  Matija Kapetanić / Jere Bobić
1. dan 20.4.2024.

Treći tjedan škole i na putu smo prema Paklenici. Puštao sam neku playlistu s Janovog mobitela dok je Mislav pričao o svojem prvom iskustvu na sportskom penjanju i kako mu jedna dužina nije bila dovoljna za penjanje.

Slika 1.

Ira pokazuje negdje na Skradelin

Slika 2.

Maki oponaša

U jednom trenutku razgovarali smo o nekim dokumentarcima i poznatim penjačima. Bilo je tu svega od Marc Leclerca, Dan Osmana, Dean Pottera, Tommy Caldwella i Alex Honnolda kako drže rekord na nosu na El Capitanu. Ostatak puta sam razmišljao kako ću prvi put ne samo penjati dužinski smjer nego kako ću i prvi put biti u Paklenici.

Puno ljudi mi je pričalo o Anića kuku i nekim smjerovima u njemu, jedan od tih smjerova je Brid klina. Kažu da su nekada penjali taj smjer 32 sata, a sada se to popne u 8 sati. Apsolutno ništa ne znam o tome smjeru niti je li ovo istina, ali nevjerojatno koliko se penjanje i alpinizam razvilo kroz godine.

Slika 3.

Pogled na ulaz u Veliku Paklenicu s Velikog Vitrenika

Slika 4.

Smjer Sjeverno rebro

Stižemo u Starigrad negdje oko 8:30, Janu govore gdje da parkira kod Dinka. tamo su nas dočekali Ira i Bojko, a nedugo nakon nas stižu Jere, Andreja i Ljubo. Dok smo mi pili kavu Ira je radila popis i razgovarala s drugim instruktorima tko će gdje s kojim školarcem otići u koji smjer. Krenuli smo od Dinka autima prema parku Paklenica po dogovoru, u 9 sati na parkiralištu da se svi nađemo. Dok smo kupovali karte Lucija me dva puta pitala tko mi je instruktor, ja joj govorim kako ne znam, da mi Ira nije rekla. Sve što mi je bila rekla kod Dinka kada sam pitao tko mi je instruktor je da mi je spremila pravu poslasticu, šta god to značilo.

S parkinga krenulo je sve ubrzano, oblačimo opremu, stavljamo kacige uzimamo užad i kreće se, svatko sa svojim instruktorom, ja i dalje ne znam s kim idem, nakon što sam na parkingu pronašao Iru, upoznala me sa Bojanom Čobanićem i govori mi da mi je on instruktor za danas te da Pavle ide s nama. Bojan nam govori kako ide do auta i da se nademo kod njegovog auta, a od opreme da ne trebamo ništa nositi osim meke opreme i par kompleta. Dolazim do Bojana nakon što sam odložio sve nepotrebno kod Ire u gepeku. Bojan mi daje priručnik u ruke od Paklenice i govori kako ga trebamo dovesti do smjera Sjeverno rebro u Velikom Ćuku, pa da to izvidim u priručniku i da nađem taj smjer. Pavle dolazi do nas i njemu govori isto, dok smo hodali po stazi čulo se od nekuda da je netko svirao trubu, a Bojan nam objašnjava da ispred nas ono što vidimo je Anića kuk dok iza nas je Mali Ćuk. Iskreno ništa ga nisam pohvata šta je pričao o njima i kakve stupove je spominjao, zabio sam glavu u taj priručnik i ništa drugo nisam vidio osim teksta koji bi nas trebao dovesti do ispod smjera. Doduše Pavle je prije shvatio kako do smjera nego ja, čovjek zna pročitati, gledao sam kako smjer ima pet točaka sidrišta i da je dugačak 170m. Nakon što smo prošli mostom preko potoka i našli natpis Veliki Ćuk nekakvi stranci su nas pitali koji smjer penjemo jer oni su išli u Sjeverni greben pa ih je zanimalo da ne penjemo valjda isti smjer. Nakon nekih 15 minuta hoda ugledali smo divokozu i dosli do dijela gdje se treba prečkati po sajli kako bi došli ispod smjera, prvi idem ja potom Bojan pa Pavle. Dolazimo ispod smjera dok ispred nas su taman ušli Robi i Nikolina. Dok smo čekali na red, premotavali smo uže i dogovorili se s Bojanom tko će ga prvi osiguravati a potom i penjati, u jednom trenutku sam dignuo glavu i ugledao Jana.

Slika 5.

Jan na izlazu iz gornje varijante CK

Ulazimo u smjer, Bojan poprilično brzo se kreće i postavlja međuosiguranja, toliko brzo da je sustigao i Nikolinu, Pavle je ćuo kako mu je dao znak da može krenuti penjati, ja čekam svoj red i da mi Bojan vikne „Matija penji!“ nakon što je Pavle prošao nekih 5 metara možda i više, cuo se „Matija penji“, mislio sam da cemo penjati seriski a ne paralelno. Počeo sam penjati i skupljati među osiguranja, dolaskom na štand sam se odmah ulađario, provjerili smo matičare i Bojan nas je pitao da malo pogledamo štand i da mu kažemo što mislimo o njmeu. štand je bio od dva frenda i dvije povezane gurtne s kaubojcem oko drveta, u svem tome nisam primjetio da je i kevlarica ispod kao dio štanda. Nakon što nam je objasnio zašto je takav štand i kako koji kut drži koga, doša je red na mene da osiguravam Bojana i da se Pavle i ja zamjenimo za redosljed penjanja. Bojan je uzeo naše gurtne i opet se poprilično brzo kretao kroz smjer i opet je dostigao Nikolinu. Ja mu dajem do znanja da ima još 10 metara užeta, pa potom 5 metara ali on se ne zaustavlja, ide još malo dalje.

Nedugo nakon toga daje znak da mogu krenuti penjati. Dolazim do Bojana, štand je opet napravljen od gurtni i frendova, dobro, još mi ništa nije bilo čudno. Dok smo čekali Pavla, upitao sam Bojana kako to da smo tako blizu završnom detalju na vrhu smjera i to što nisam vidio štand na spitu mislio sam zato što je Nikol još tada bila na štandu pa je on nju preskočio. Tu mi Bojan govori da sam dobro to primjetio i kako smo povukli tri dužine u dvije i baš ga zanima jel i Pavle upamtio koliko točki sidrišta treba biti, Pavle dolazi na štand i dok se lađario Bojan ga upita da li znam koliko sidrišta bi trebao smjer imati, Pavle mu govori kako to nije upamtio i da ide samo gore ravno. Oboje smo se lijepo nasmijali, duhovit je Pavle momak. Iduću dužinu će Pavle opet osiguravati, Bojan je tu rekao: „Bravo dečki, vidim da sve znate, gotovo da bi vas pustio da vodite iduću dužinu, da shvatite da ništa ne znate“; duhovit je i Bojan.

Dok smo mi opet krenuli penjati Bojan je sustizao Nikol ali i one strance s početka priče, tek tada sam shvatio da se Sjeverni greben i Sjeverno rebro križaju, na skici mi je izgledalo kao da su odvojeni smjerovi. Dok sam došao do štanda Bojan me pitao je li uredu da Pavle ponovno osigurava jer mu je hladno; neka osigurava, šta sad. Ovoga puta Bojan je pričekao da gospođa ispred nas izade iz smjera jer je primjetio kako joj je stvorio nelagodu pošto se gospođa trebala provući ispod njegovo užeta, ponavljam opet, Bojan se poprilično brzo kretao po tome smjeru i sustizao ljude. Na samome izlazu iz smjera Bojan mi je predao klupko užeta za kraj i da napravim ruksak od njega, opet premotavanje i slaganje užeta. Za odstup iz smjera Bojan je pitao želimo li pogledati u priručnik ili pratiti čovuljke (možice), Pavle je rekao da ćemo pratiti čovuljke.

Slika 6.

Ko kaže da se na školici nemre i uživat

Slika 7.

Ko kaže da se na školici nemre izgledat cool

Na tom odstupu teren je stvarno bio strm i pun kamenja, pa sam rekao da mi je sada posve jasno zašto su nam rekli da se slavi tek kada se vratiš do parkinga ili do kampa i slično. Na silazu smo trebali obratiti pažnju na to da dva puta preko mosta pređemo potok. Kod puta prema parkingu negdje u blizini Kioska Bojan je stao i čestitao nam što smo popeli smjer, Pavle nije odmah razumio zašto si pružamo ruke i čestitamo pa mu je Bojan objasnio da je to zato što smo sada sigurno sišli.

Odlično iskustvo sa odličnim instruktorom, čovjek se bavi alpinizmom od 2000., a Pavle se još tada nije ni rodio. Pomalo smiješno. Vraćamo se na zbirno mjesto i javljamo se Iri, potom Ira kaže da ćemo nakon što se malo odmorimo otići s Bojanom ponoviti komunikaciju, a Pavle kako nije bio na vježbama u četvrtak trebao je autoblok naučiti staviti i opustiti ga. Gladan sam, Jana ne vidim nigdje, a sva hrana mi je kod njega u autu, nema veze biti će večera mislim si.

Dok smo mi stavljali navez na sebe i pripremali se za vježbu, netko je povikao „pazi Kamenje!“, brzo smo svi naši neki zaklon i čekali da odron kamenja prođe. Bojan je tada izjavio kako se ne sjeća da se takvo što dogodilo u Paklenici u zadnjih ne znam koliko godina. Nakon što smo završili s vježbama uputili smo se prema kampu gdje ćemo prespavati. Dolaskom do kampa krenuli smo dizati šatore. Pavle je bio veoma isfrustriran slaganjem šatora, jednostavno oboje nismo znali što krivo radimo, a mene boli glava sve jače i jače od trenutka kako sam izašao iz auta. Veoma brzo mi je postalo jako loše, pokušao sam nešto pojesti ali nisam mogao. Dok su nas zvali na večeru, ja sam povratio dva puta do tada. Pavle je rekao Iri kako mi je zlo nakon čega sam rekao da neću niti pokušati večerati jer mi stvarno nije dobro. Ira mi je skuhala čaj i na trenutak mi je odgovaralo što ga pijem, brzo sam požalio i otišao povratiti treći put.

Slika 8.

Vježbanje komunikacije i postavljanja autobloka

Slika 9.

Postavljanje osiguranja

Tada sam gotovo bio siguran da sam pokupio nekakvu virozu, otišao sam leći do šatora nešto prije predavanja o orijentaciji što je isto Bojan predavao, a meni je rekao da ionako mi je većinu ispričao na putu do smjera i da idem odmorit. U nekom trenutku, Lukas mi je donio aktivni ugljen i mislim da mi je to stvarno pomoglo, barem malo za tu večer. Ustao sam oko 22h i otišao do ekipe za stolovima, odmah sam čuo uzvike „O živ je“, „Ustao je iz mrtvih“, „Lukas mu je dao neke trave u šatoru“ i slično.

Ira me odmah upitala želim li još čaja što je zapravo i bila namjera zašto sam i došao do njih. Dok mi je Ira kuhala čaj razgovarala je sa Lukasovim tatom (Damir), Ira je zazvala Pavla da li je on nju nešto ispitivao za stijene i tako su Pavle i Damir počeli razgovarati o stijenama. O tome da one stijene koje su crne, da su to nekakve alge, a one stijene što su žute/narančaste da su svježe odlomljene ili tako nešto, a ono ružićasto po stijenama su lišajevi... Pola ih nisam razumio što su pričali o morfologiji, no bilo je zanimljivo slušati o nastanku naših stijena i Dinarida i da se tlo podvlači 2 cm godišnje između Italije i Grčke, gdje je Vid iskomentirao kako je to zapravo puno.

Slika 10.

Odmor prije ili poslije smjera?

Slika 11.

„E, ovo je pravo mjesto za jednu zapaliti“.

Slika 12.

Začokirani Čepo

Dobro da sam išta od ovoga upamtio koliko sam jadan zapravo bio, samo sam htio popiti čaja i vratiti se u šator, a dobio hrpu informacija. Zaključak cijelog dana je da su stijene mnogo više od samog šamaranja po njima.

Matija Kapetanić

2. dan 21.4.2024.

Dragi čitaoče, pišem ti ovo baš na taj dan. Samo da znaš, mislio sam na tebe, dok ti još i nisi znao za mene. No i tada je naše prijateljstvo, rođeno kroz ovu avanturu – sramežljivo i sneno, već prve korake napravilo. Ali tako ovaj dan nije krenuo, što će te čitaoče možda i iznenaditi. Nakon večeri pune dojmova, osmjeha, skrivenog i manje skrivenog ponosa, sjećanja na velike avanture u praskozorje avantura - budućih okorjelih alpinista, no sad još mekih i podatnih tečajaca, noć nije donijela priželjkivani smiraj.

Slika 13.

V kao Velebit

Slika 14.

Sa Hrvatske wikipedije ćemo ukrasti sam početak teksta o Velebitskom kanalu

Kao i svaka neplanirana avantura koja je ikada došla, jedino iznenađenje je bilo samo našim snenim, mamurnim i općenito veselim akterima, drugima je ta priča bila očekivana i zdravo razumski jasna.

Nad naše junake se sručila (u realnosti tjedan dana najavljena) olujna Velebitska bura.

Jutarnje slike razaranja su bile bolne, mnogi naši junaci su proživjeli osobne brodolome te noći. Žrtve su pale na Nikol bojnom polju, šator projektiran za bar 30 čvorova vjetra je pukao na nosivom dijelu, Nikol je pronađena kako spava u autu, sad spava. Ira je pronađena, tik oko zore, malo do WC-a na stolovima od večere, gotovo uvrjedljivo optimistična i sretna, no pažljivom oku nije promaklo da je još večer prije, sa tim istim osmijehom otišla u svoj šator, kojem do jutra nije bilo ni traga ni glasa. (Kasnije je pronađen uredno složen i na mjestu op.a.)

Brojne dodatne žrtve su pale do jutra, od kojih je promrzavanje i nesanica bila zajednički nazivnik. Svakako treba spomenuti i junačinu Makija, koji je časno izdržao ne ići pišati u taj kijamet, da bi ipak naučio par lekcija – stariji ljudi ne smiju trpiti, jer boli. I da naduvan ni šesticu ne zna vezati. (Od bure naravno, jasno, mislim što drugo, ovo je savjet odvjetnika da moram napraviti pravni disklejmer).

Slika 15.

Pavle ili photobomba ili pikira nekaj s Makijevog pojasa

Slika 16.

Realno, nije toliko sivo

Sada dragi moj čitatelju, dok velikih očiju gutaš ove riječi, pitajući se, da li su svi pali, zora je donijela i željan obrat! Boje sivog neba subote i žutog lica Matije su se zamijenile!

Zora je donijela žute zrake sunca, olujnom burom rastrganih oblaka – na Matijino lice se vratilo zdravo sivilo, žutilu više nije bilo ni traga. Nekako ga je baš bilo milo vidjeti, dok druga djeca piju kavu ili ajd neki fuj čaj, on sebi muti juhicu, onako Ben Stilerskog pogleda ispod razbarušenih lokni kose, izgledao je bar na trenutak – zdrav.

Hrabro smo svi skupa zakoračili u avanturu, ne ne… Ne ludujmo, ne to.

Otišli smo, jasno, na kavu kod Dinka. Nažalost slika nema, ali živo se sjećam kako je polako curio med niz prste, kanuo sa moje palačinke, i dok mu dajem da još malo se spusti, prije nego ga sa entuzijazmom jednogodišnjaka koji je pronašao najljepšu čarapu, baš na svojoj nozi, stavljam u usta – znao sam duboko u sebi, preživjeli smo poštenu tvrdu noć.

Slika 17.

Bojko objašnjava različite štandove i druge razne tehnike

Slika 18.

Jedan od brojnih primjera štanda s produženim kompletom i matičarima

Da spomenem i dan?

Ajde, malo antiklimaksa svima nije naškodilo, ipak smo još bebe alpinisti. Ne možeš baš te sa ceste pustiti u pakao penjanja po razularenom vjetru, Ira je prerezala – idemo trčkarati po travici. (ajde sad pakao se prilično i smirio do kraja doručka, ali umor i sve to, vjerujem da su gotovo svi bili sretni sa odlukom, samo nitko nije to želio na glas priznati da mu je puna kapa i Paklenice i bure)

Iza kuće GSS-a, pored ulaza u WC, naučili smo još koju tehniku, ukrali more dobrih savjeta, pokušavajući se nekako naciljati u zavjetrinu – a da si na suncu, dobitna kombinacija.

Možda već oko jedanaest - dvanaest sati je i Andreja rekla da opet osjeća nožne prste, s kojima se usred noćne avanture pozdravila. (op.a. Pitati Iru koja je njena vreća, majke mi, samo je ona imala osmijeh ujutro)

Slika 19.

Mislav pojašnjava kako mu čvorovi ipak valjaju

Život se vratio u normalu, Mislavu ni jedan čvor nije valjao, ajde drži, ali realno to nije to. Ira i dalje sa, jel to sad novi ili još uvijek onaj isti osmijeh, nikada to neću baš odgonetnuti, osmijehom.

A blesavo je nabrojati baš svakoga pojedinačno, pa stajem.

Dragi moj čitatelju - Škola Alpinizma je čarolija koju se ne može prenijeti tek pukim slovcima ili kojom fotografijom. Toliko ljubavi i entuzijazma koje instruktori poklanjaju Ovima sa cesteTM, samo zbog dijeljenja radosti avanture. Avanture za koju većina ljudi te pita - jel ti dobro, daj upiši pilates konju ko normalan svit.

Tu ljubav se može uzvratiti samo na jedan način – dijeljenjem te ljubavi dalje, penjanjem i slijedećom generacijom poletaraca. Koje ćemo dogodine i mi strogo gledati – i ni jedan čvor nam neće biti dobar, jer iako možda ajde i drži – ali realno to nije to.

Jere Bobić

Slika 20.

To je to!

Podijeli!
Podijeli!
LJAŠ24: Od začetka do kraja i do novog početka

edan od mnogih vtoreka u Velebitu, u trenutku prisebnosti ili neprisebnosti, izjavila sam da bih ove godine mogla voditi školu nakon što je Ivan rekao da ove godine sigurno ne može toliko vremena izdvojiti za druge i da mu je potrebna godina u kojoj će se posvetiti sebi. Već se neko vrijeme ta želja kuhala u meni, a sada mi se otvorio i prozor „slobodnog“ vremena.

Asistentska Inverzija

Ima nešto što se zove LJAŠ, ili u prijevodu ljetna alpinistička škola. E to kompleksno čudo traje malo više od dva mjeseca, jedno barem 8 dvodnevnih izleta, puno predavanja utorkom i još više vježbi četvrtkom... (a i košta nešto stotina €). Uglavnom kad si svojevoljno (i pri punoj svijesti) odlučio upisat dotičnu školu valja ti se pripremiti na poprilično intenzivan raspored pristizanja potpuno novih informacija/vještina/tehnika/pravila/protokola.

LjAŠ24 07: Pokleknuti ili ne, pitanje je sad

7. vikend ljetne alpinističke škole proveli smo na kultnim stijenama Kleka. Prvi put sam iskusio Klečki dužinac pred nešto više od godinu dana. Tada sam upoznao tu famoznu krušljivu stijenu i svo neočekivano padanje koje uz to dolazi (onako kao neka Klečka vještica uzmeš dio stijene, pogledaš ga sa svih strana, vratiš nazad kao da se ništa nije dogodilo…) Sad se vraćam s malo većom dozom opreza i iskustva, pripremljen da se neki grifovi jednostavno odšarafe, pa moram reći da sam stvarno uživao.