LjAŠ24 07: Pokleknuti ili ne, pitanje je sad

Krenuli smo alpinistički rano, tako da smo već u 7h ujutro bili u Zavičajnom muzeju Ogulina. Naučili smo nešto o autorima legendarnih smjerova koje ćemo taj dan penjali. Zamišljali smo se u tom vremenu, s užetom od konoplje vezanim oko prsa, u teškim gojzericama i sa samo par klinova u ruksaku.

Nakon teorije, idemo na praksu. Odlazimo do Bjelskog, raspoređujemo gastronomsku ponudu u spektru salata i priloga do mesine za roštilj. Hodamo do doma, raspoređujemo vreće za spavanje po krevetima te čim nas je Ira posložila po parovima, krećemo u smjer(ove). Ja odlazim sa tatom (poznatiji pod imenom Mrci) i Katom u smjer HPD-90. Lijepo gibanje, posebno u prvoj dužini „dülfera“ (penjanje okomite pukotine s ispruženim rukama i odgurivanjem stijene nogama, tako da je cijelo tijelo pomaknuto na stranu). Nakon početnog smrzavanja prstiju na vjetru, dolazi prijeko potrebno sunce. Gušteri kreću plaziti po stijeni, a i mi grijanjem dobivamo sigurnost u rukama.

Na silasku srećemo Sandra koji baš traži partnera za nešto „teže“. Rado prihvaćamo i raspuštamo navezu „trojke“ te se navezujem sa Sandrom. Odlučujemo se za smjer „Banana“, za koji smo sada zagrijani nakon HPD-90. Uživamo u lijepom penjanju od police do police, visokim, tehničkim petama, te napokon, Suncu. Mrci i Kate slijede, te ubrzo „rješavamo“ i taj smjer. Sandru i meni, naravno nije bilo dosta, te kao da nema sutra, odlazimo do južne stijene i smjera „Tajanstveni“.

Sandro projektira i muči se, uspoređuje prvu dužinu sa drugim poznatim „tvrdim“ sportićima, dobiva i sekundu i pol airtime-a, i nekako dolazi do vrha prve dužine. Ja mučim muku kao drugi penjač, a kako sve visi, zamišljam si kako bi dobro bilo ovdje isprobati tehničko penjanje, kao što se nekada taj smjer penjao. Nekako dolazim do gore i slažemo se da je ocjena bliže 7b-u. Nakon toga uživamo u dvije krušljive zajede, i livadarenju u zadnjoj dužini. Smjer ostaje za osloboditi neki drugi put.

Dolazimo do doma među zadnjima i miris večere nas veseli, a nakon toga? Palačinke! Pekmez ili nutella, sve je tu. A da večer ne završi samo tako, otvaramo pive i na pozornicu nastupa Akac! Nakon prvotnih tehničkih problema, koje i dalje ne znamo kako smo riješili, Akac nam je ispričao svoj doživljaj Velebitaškog duha. Uz to smo naravno čuli i podosta toga o povijesti Velebita i njegovim glavnim akterima, o mnogim izletima, ekspedicijama, gradnji i reizgradnji Ratkovog skloništa, gitarijadama i mnogočemu drugom. Mrtav umoran, padam trenutno u san jer znam da me sutra čeka ponavljanje gradiva sa: Žoharovim stupom.

Lukas Grbac Lacković

Nakon predavanja legende hrvatskog alpinizma, našeg Akaca, i slušanja priča iz prve ruke o usponima na Klek još od davne 1838. godine kada se čak Josip Jelačić popeo na Klek, te brojnih mitova i legendi o klečkim vješticama, penjanje po klečkom divu dobilo je još jednu novu dimenziju.

Sa posebnom dozom opreza zbog nestašluka Kleka i njegove krušljivosti, Ira i ja smo imale nedovršenog posla od prethodnog dana kada je i nas zaveo taj nestašni Klek i namamio nas na pogrešan put – u nedjelju smo odlučile pokazati Kleku da s nama nema šale i da ne odustajemo tako lako, te smo ponovno krenule u smjer Glava, ovaj put s namjerom da krenemo u pravi smjer. Kako putem ponovno ne bi izgubile Glavu, sa nama su također krenuli u drugom navezu školarac Matija i instruktorica Lucija.

Krećemo na pristup do smjera po ferati (ni Honnold se ne bi posramio našeg free solo kretanja po ferati) i spuštamo se iznimno strmim siparom dok kamenje frca na sve strane. Dolazimo do početka smjera te dogovaramo da vodim prvu dužinu. Kako penjem sa voditeljicom škole, ipak imam malu tremu, jer želim opravdati uložen trud u nas školarce u proteklih dva mjeseca i pokazati da sam spremna za ispit koji nas uskoro čeka, kao i i za penjanje svojih prvih alpskih smjerova nakon školice.

Prematanje užeta, provjera opreme, čvorova, još jednom provjera kuda točno ide smjer, penji, penjem – milujem pažljivo klečku stijenu da ne bi Klek postao nestašan, te se počeo razbacivati kamenjem. Prvi cug savršeno ispenjan, osiguranja postavljena, konačno sve teče glatko i baš kako treba.

Iz priča ostalih instruktora i školaraca znam da je druga dužina teža od prve i hvata me onaj dobro poznati osjećaj istovremenog straha, ali i uzbuđenja otkrivanja nepoznatog – dakle savršenstvo. Držim pažljivo konop i osluškujem naredbe sa sto posto koncetracije – penji, penjem – jupi. Penjem i pričam sa sobom – koristi noge, radi male korake, koristi stijenu sa svih strana u kaminu, vidi super stopinka i malo po malo evo me do nasmijane Ire.

Ohrabrena uspjehom savladavanja kamina dogovaram s Irom da penjem prva slijedeću dužinu koja je ujedno i detaljna – jer koliko to može biti teško – pa vidi stijenu – ima tu svega. Eh, taj Klek Nestaško – prevrtljiv je on – dolazim do trećeg spita, zabijem se u stijenu iz koje mi samo pozadina viri i nemam pojma kako dalje. Da ne gubimo dragocjeno vrijeme, spuštam se u nevjerici kako sad to nije išlo – jer ima tu svega – i gledam pažljivo Irinu betu, kako bi što lakše mogla popeti tu detaljnu dužinu, ipak kao druga. Krećem uz Lucijine riječi ohrabrenja i korak po korak, centimetar po centimetar evo nas zajedno na idućem štandu.

Kako je najteže ipak prošlo, krećem iduću dužinu kao prva – dobivam detaljne upute, i realno nemam gdje otići krivo. Penjem, idem logičnim putem, pratim spitove i klinove u smjeru i sve djeluje baš kako treba. No, ne bi Klek bio Klek da ne odluči ubaciti i malo avanture za doživljaj.

Stablo pored kojeg je trebao biti štand, ispada da to nije, te odlučim krenuti još samo malo dalje – jer lagano je pa da vidim što ima iza slijedećeg kamena. I tako kamen po kamen, evo mene nekoliko metara iznad štanda, pri samom vrhu smjera i bez međuosiguranja. Ups. Pronalazim neku super glondžu i radim štand. Penji, penjem. Dolazi Ira i očitava mi bukvicu radi ne postavljanja međuosiguranja na zadnjih nekoliko metara. Iskreno mi je žao i dogodilo se baš ono što sam cijelim putem htjela izbjeći – bilo kakvu pogrešku, a kamoli ovako fatalnu. Pamtim loš osjećaj i obećajem sebi i Iri da se tako nešto neće ponoviti.

Častimo se na vrhu kikirikijem i sušenim mangom te čekamo Luciju i Matiju koji je također imao svoju avanturu vrijednu prepričavanja.

Nestašan je taj Klek, kao i smjer Glava – jer lako se u njemu izgubi glava.

Andreja Topolovec