LjAŠ24 06: Ma nije greda, budem još jednog napisao

Od smjerova smo penjali D&D, Travnatog, Shchuku i Mlatimudana.

Nakon što smo se ispenjali i izvježbali sve ikad, šmugnuli smo nazad pod Gredu. Bura se stišala, a Andreja i Jere su nas doslovno ubili s hranom. Čak je i Zdenko rekao da nikad u planinama nije bolje jeo, a to ipak nešto znači. Zdenko je vjerovatno više puta jeo u planinama nego svi mi zajedno.

Navečer standardno, vatrica i zeka oko nje uz gledanje zvijezda, satelita i aurore koju nismo vidjeli. Ni okrenuo se nisi, već je došla ponoć, a s njom i kraj mog izvještaja.

Pusabok

Mario Sunko Maki

Greblje? Tu skicu sam si zaboravila screenati na mobitelu, nije mi baš poznat ni naziv smjera. Mora da mi je baš taj promakao dok sam čitala mail za Tulove, kako to uobičajeno biva. Organizacija i ja smo dva dijametralna pojma, pa nemam ni isprintane skice. Dok gledam druge kako s hrpom papira hodaju oko mene, osjećam se kao da sam ponovno u srednjoj školi zaboravila napisat zadaću. Ira primjećuje i dobacuje mi da se nisam uopće spremila za smjer. Brzo pretražujem mobitel i priručnik, čitam slovenski kao materinji, te pronalazim Greblje! Andreja mi još iz svoje hrpice papira vadi i daje skicu smjera. Gledam skicu, gledam ispred sebe stijenu, gledam skicu, gledam stijenu… i tako se gledamo :')

Tražim neki kamin u stijeni, pronalazim, valjda je to to. Ispod tog kamina je žlijeb koji je početak našeg smjera. Izgleda zaraslo već odozdo. Dolazi Ira te se još zajedno orijentiramo i potvrđujemo da je to taj kamin i žlijeb i da je tamo početak našeg smjera.

Krećemo pristupati. Što se više približavam, perspektiva se mijenja i više ne vidim samo jedan žlijeb, nego više njih. Dupliciraju se. Ipak, „pronalazimo“ naš početak. Ira zaključuje da nema smisla da ulazimo u taj zarasli žlijeb kad možemo na ne zarasle ploče pa ćemo kasnije u žlijeb. Ok, može, slažem se s time. Ira kreće penjati u penjačicama adidas gazelle, a ja ju osiguravam. Govori da su ove ploče ocijenjene s III. Već malo dalje, Ira dobacuje: „e ovo je sad već ploča blizu IV“. Dolazi do kraja tih naših ploča, čujem do dole kako je sve šuplje. Ira odlučuje da se spušta u žlijeb te tamo na drvetu pred početak kamina, postavlja štand. Ja joj se pridružujem u tom zaraslom žlijebu te gledamo gdje nam dalje ide smjer.

Gledamo u kamin - izgleda nepenjivo. Trebale bi ići iznad toga kamina desno. Čujemo Andreu, Robija i Pericu U smjeru „Čez Plošče“. Mislim si kako su oni lijepo u stijeni, dok smo nas dvije tu zapele u nekom grmlju. Ira govori da moramo izaći iz tog žlijeba te da se spustim prema Perici i da nađem štand pa da ćemo od tamo krenut penjat prema gore. Plan je bio da se penjemo između tog kamina i smjera Čez plošče. Krećem prema Perici i na pješčanom satu postavljam štand. Ira mi govori da ju moram sada osiguravati sa sebe jer mi ona dolazi odozgo. To čuje i Perica i oboje učimo nešto novo. Tko će kasnije primijenit novo znanje, saznat ćete.

Dolazi Ira i odlučujemo se za neku liniju smjera. Odavde izgleda već kao da smo na dobrom putu. Ira kreće penjati, ovaj put su gazellice u ruksaku, te vrlo brzo zaključuje da se baš nema gdje osigurati. Čujem ju kako govori: „Pa ne mogu vjerovati da sam se opet zakucala!“ Perica odozdo govori da krene više u desno i da tamo ima spit. Ira se složila da će preprečit u desno, da je tamo spit i da će tamo postaviti štand pa ćemo od tamo nastaviti dalje. Spremam se za penjanje, a iza grmlja čujem da Perici netko daje komandu da krene penjati. Perica uzvraća: „Prestanite se zajebavati, vucite prvo uže.“ Pomislim u sebi kako svatko danas ima svoje probleme. Dolazim do Ire i tako smo nas dvije završile u smjeru Čez plošče.

Štand je postavljen na jednom spitu i jednom frendu. Sve je ok, nije naš smjer, ali smo bar napokon u nekom smjeru. Ipak, u sebi malo brinem jer je ovo malo teži smjer nego onaj naš izgubljeni, ali nemam puno vremena za brigu jer čujem Iru: „Ajme, neee, ode mi tenisica!“ Bacam pogled dole, a nekoliko metara ispod nas gleda njezina gazellica koja je ispala iz ruksaka. Nakon kratke konzultacije, odlučujemo da će Ira abseilati do tenisice, a da ću ju ja osiguravati nazad do sebe. Ira pronalazi dva pješčana sata odmah ispod našeg štanda te odlučuje od tamo abseilati dolje. Pripremam si paničarku i upaničarujem se i pripremamo uže za abseil. S Irom prolazim detaljne upute što ću raditi nakon što se ona spusti dolje. Nakon što je Ira abseilala dolje, vučem jedan kraj užeta i navezujem se ponovno na uže, izvlačim ostatak užeta od Ire i postavljam ju na autoblock. Ira penje nazad do mene i mala akcija spašavanja gazelle je gotova.

Ira nastavlja voditi sljedeću dužinu do grebena. Nakon što me postavila na autoblock, krećem i ja penjati te ploče. Zadovoljna sam kako mi ide, ali osjetim i par kapi kiše na sebi. Mislim si kako ne bi bilo zgodno još da krene sad pljusak, ali odmičem te misli od sebe jer nema smisla brinuti o nečemu što se još nije dogodilo, pa nastavljam dalje penjati. Bio je jedan detalj gdje sam si mislila gdje ću, ali uz Irinu potporu „Ajde, možeš ti to na sitno s nogama“ dolazim do štanda. U smjeru sam pobrala i kompliment od Perice da se baš lijepo penjem, pa evo neka i to uđe u zapisnik.

Na štandu vadim skicu smjera i Ira mi govori da ću ja voditi sljedeću dužinu. Gledamo gdje ću ići i jasno mi je da moram obići okolo onaj neki toranj pa onda ne ići u smjer Čez plošče, nego je plan da se vraćamo u smjer br. 6 - Greblje. Krećem voditi tu dužinu. To je zapravo hodanje po grebenu i nije zahtjevno, ali dobro je za mene da vježbam postavljati međuosiguranja. Po putu susrećem Robija, Andreju i Pericu, te propuštam Robija ispred sebe. Robi se vraća i govori da se „izgubio“, da se on ne sjeća gdje se ide; da je on već bio tu, ali da se ne sjeća da mu je ovo ovako izgledalo. Poznam ja Robija već godinama, on je uvijek izgubljen, pa sam već oguglala na to. Eno čujemo Mislava odozgo, nikad izgubljenog, osim kad je s Robijem, i govori nam da je to baš taj put kojim je Robi i krenuo (Bravo, Robi!) I da put ide prema dolje.

Spušta se Robi i idem ja za njim polagano. Tražim mjesta za postavljanje čokova i frendova. Sjetim se da pri silasku kod postavljanja međuosiguranja moram paziti i na svog partnera te postavljam dodatna osiguranja i za sigurnost Ire. Sretna sam kako mi dobro ide postavljanje i baš me veseli kad frend uđe – u stijenu, naravno. Postavljam štand na pješčanom satu, a tamo su i Matija i Jan. Tu se preskačemo, zaobilazimo dok oni kreću penjati nastavak smjera Čez plošče. Gledam taj smjer, vidim Jana kako se pita gdje će s nogama, a ja si mislim kako ne moram brinuti o tom smjeru jer po dogovoru s Irom mi idemo u Greblje. Eh, kako mi je Ira srušila snove. Spušta se i Perica i on dolazi do Robija. Ja sam Iru postavila na autoblok i ona je na putu. Evo, čujem Pericu kako govori: „Moram zihrati sa sebe, jer Andrea će dolaziti odozgo“. Ah, da, meni je Ira već na autobloku, netko nauči iz prve, netko na greškama.

Ira stiže: „Sva međuosiguranja su top“. Bas sam ponosna na sebe, ali evo Ira je pogledala moj autoblok, i nabacila onaj svoj osmijeh – „Kad ti ide partner odozgo, zihraš ga sa sebe“. I tako, Perice, sjedi 5! Ira zaključuje da je baš gužva u smjeru Greblje jer tamo nastavljaju Robi, Perica i Andrea pa da je bolje da nas dvije nastavimo po smjeru „Čez plošče“. Sjetim se Jana i traženja nogu, ali ajde, ne može biti baš tako grozno. Ira kreće vodit tu zadnju dužinu i s malo muke izlazi iz tih ploča. Uspjela sam i ja proći sve to, Ira me jako dobro španala, našla sam si dobre noge i jedva ruke.

Kreće silazak po planinarskoj stazi. Ira je dobrano preletila brzim korakom preko tih stijena, a ja za njom lagano. Putem srećem stariju gospodu planinare koji mi viču: „Evo crne kraljice“, a ja im uzvraćam da sam prije izgubljena kraljica neg crna. Nastavljam dalje i napokon dolazim do kampa. Vadim toplu coca-colu iz auta, nalazim najbolji kamen za odmorit i naslonit, zadovoljno palim cigaretu nakon uspješnog spusta, kad čujem Pericu: „Čije su ovo penjačice?“ Ah, a čije bi bile, nego od - izgubljene kraljice.

Darija Tokić