Asistentska Inverzija

Ima nešto što se zove LJAŠ, ili u prijevodu ljetna alpinistička škola. E to kompleksno čudo traje malo više od dva mjeseca, jedno barem 8 dvodnevnih izleta, puno predavanja utorkom i još više vježbi četvrtkom... (a i košta nešto stotina €). Uglavnom kad si svojevoljno (i pri punoj svijesti) odlučio upisat dotičnu školu valja ti se pripremiti na poprilično intenzivan raspored pristizanja potpuno novih informacija/vještina/tehnika/pravila/protokola.

E sad, kad jednom uspiješ u tom pothvatu i odradiš sve izlete (i naravno tulume koji prirodno idu uz iste), usvojiš sve tehnike ko spužva, prođeš kolokvij te napišeš pismeni barem za 2 te na zadnjem izletu sa svojim instruktorom ispenješ ispitni smjer, definitivno ti ne gine titula svršenog LJAŠ-ovca ili stručnije mlađi alpinist pripravnik.

I tad zapravo kreće glavno. Upadaš u famoznu vacap grupu AO Velebit. Dolaziš na sastanke utorkom maltene ko stara iskusnjara. Vrebaš gdje, kad, kako i sa kime... uglavnom dobijaš mnoga prava, ali i obveze. Jedna od poznatijih je da asistiraš/instruiraš na idućoj školi novim školarcima, što nas dovodi do nastavka ove priče.

Kako to obično biva, prođe godina dok kažeš 6c+ i eto nama nove škole pa i priprema za istu u vidu regrutiranja novih asistenata i instruktorskog graha na žici jednog lijepog vikenda. A kad tamo imam šta da vidim, osim osnovnog (prusiciranje, abseil) u ostale tehnike i neke čvorove gledam ko ona djeca u gospu 81. u Međugorju, ili oni stari fliperi kad ih „stiltaš“. Garda, sv. Bernard, abseil preko čvora dakle sve nepoznanica do nepoznanice; ishlapio sam kao fanta otvorena prije mjesec dana. Mislim znao sam ja da neznam … ali tolko ...

Izguram ja tako na jedvite jade ponavljanje gradiva te osokoljen Irinim i Mariovim motivacijskim govorom na kraju rekoh sam sebi: “budući da ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe, odi ti fino u školu asistirat nebili se apdejtao te malo nadošao sa tehnikama i rupama u znanju (usput ćeš naravno pomoći i nekom školarcu bude li te trefio pitanjem na koji znaš odgovor..), a u najgorem slučaju mogu poslužiti i kao loš primjer!

Došle tako i prve vježbe na tunelu s novom generacijom školaraca, nakon njih druge… i tako redom kako već idu brojevi. Između njih ugurali se vikend-izleti, sa sad već legendarnim praćenjem vremenske prognoze maltene do petka popodne. Uglavnom, ne bilo mi teško, odradio sam nešto vježbi četvrtkom te nešto izleta vikendom i prije nego premotaš zapetljane halfove na visećem štandu eto i zadnjeg izleta škole, na kojem me i spopala ideja za ovaj izvještaj. Naime zadnji izlet znači i penjanje ispitnog smjera sa školarecem plus još extra ispitivanje cijelim smjerom u stilu “kako ovo, zašto ono...?“ Ni sam neznajuć kako i zašto, dopao me Lukas. Na prvu ništa čudno, no pažljivijim poznavateljima situacije sve je jasno...

Naime Lukas je član HGSS-a, vrsni penjač i poznavatelj inih tehnika. Tako da dotična inverzija iz naslova od ovog trenutka preuzima ulogu.

Pita dakle mene moj “školarac“ u koji bi smjer htio ići?! Odbijem ljubazno neki 6b s prečkom u detaljnom cugu (hvala Lukas na razumijevanju) te prihvatim konkretni 6a, koji je Lukas penjao ali se baš i ne sjeća svega. Nakon dogovora, lijepo se zrihtamo i lagano put smjera. Dovede mene Lukas do ulaza, gentlmenski prepusti prvu dužinu, pregledamo se kako pravila i nalažu (5 točaka) i ode ja. Na prvom štandu mi je suptilno dao upute oko lakšeg zihranja, na drugom mi je diskretno i nenametljivo zatvorio matičar na karabineru (moja kronična boljka), a do četvrtog sam se sasvim zbrojio i nije više morao intervenirati. Na kraju, na izlazu iz smjera pri vrhu Rujičinog Kuka, slučajnom prolazniku bi teško bilo pojmit da je zapravo on polagao, jer ja sam u biti imao onaj blažen i sretan izraz na licu. Ne treba naravno napominjati da je Lukas položio, ja se nekako progurao, a niti ostali nisu puno zaostajali.

Dan se nezaustavljivo bližio kraju, školarci su polagali, instruktori se opuštali, rakija se točila.

Sveusvemu, jedno, barem za mene, poučno i zabavno iskustvo koje ću sigurno ponovit i iduće godine. Prvenstveno zbog sebe, jer trebat će začepit raznorazne rupe u znanju, pomoći oko škole odsjeku kao takvom, a školarcima prodavat loše fore. A ima tu u dva mjeseca svega zabavnog: sunca, kiše, vjetra, zmija u smjeru, lutanja, gubljenja, ranog ustajanja, probušene pive, viška vina, izvrsne izvrsne klope, izgubljene opreme, zaboravljenih stvari, vlažnih šatora, neprospavanih noći, hrkanja, prdeža, mamurluka, žuljeva, gitare, zajebancije, gužve, mira, tišine………

Uglavnom, godina brzo prođe 😉

Vedran Štifanić