KAMENJAK 13.4. - 14.4.2024. Ana Novotny / Nikolina Vodopić
1. dan 13.4.2024.
Nakon ovotjednog predavanja i zanimljivih vježbi u Žici, zaputili smo se nakrcani opremom do Kamenjaka. Sunce nas je grijalo, vjetar nas je tijekom jutra šamarao, a mi smo ponavljali naučeno i učili nešto novo.
Slika 1.
Dobro jutro
Slika 2.
I dobro nam došli!
Slika 3.
Danas učimo štandove
Slika 4.
I hvatamo hlad
Slušajući o štandu, po prvi put se čulo ono: Kreativnost je poželjna! Cilj je da (iz)drži, a hoćeš li odabrati gurtnu, čok, dva frenda ili nešto deseto – nevažno. Oduševljenju nije bilo kraja, izrađivali su se štandovi, pokušavalo se iste iščupati – no izdržali su sve! Bravo mi!
Nakon brojnih vježbi, nagrađeni smo predivnim zalaskom sunca i ukusnom večerom. Nikolina & Pavle, hvala na specijalitetu! 😊
Druženje je potrajalo uz vatru, grijala su se stopala i maštalo se o idućem uzbudljivom danu. Prošao je još jedan izlet isprepleten novim znanjem, magičnim strukturama stijene, druženjem s krasnim ljudima i onim spokojem koji je moguć samo na visini.
Ira + instruktori i instruktorice, hvala! <3
Ana Novotny
Slika 5.
#posadisvoje školarce
Slika 6.
Mrtvi štand personificiran u kamenu
Slika 7.
Živi štand personificiran u Mislavu
Slika 8.
Na vrhu Malog Kamenjaka
Slika 9.
Matija pozira uz zalazak
Slika 10.
Uživanje i dekompresija na vrhu
Slika 11.
Nakon večere, grijanje stopala
Slika 12.
Velki duh malog Kamenjaka
Slika 13.
Deložacija vjetrom
2. dan 14.4.2024.
Prvim jutarnjim pogledom prema van ispred mene su se ukazale litice stijene koje čekaju svoje prve penjače dana. Jutarnja ugodna temperatura se relativno brzo pretočila u prženje na sucu.
Slika 14.
Fool me once Sunce, shame on you; fool me twice ostavljamo drugima
Slika 15.
Prvi dužinci, makar Kamenjački
Slika 16.
Tko bi gori
Slika 17.
Eto je doli
Nije trebalo dugo da se svi probudimo, više – manje razbudimo i polako počnemo spremati za svoje prve školske (polu)duge smjerove. Naravno, ne kažu uzalud da je ponavljanje majka znanja pa smo tako i mi ponavljali komunikacijski dio penjanja jer inače od penjanja ništa. Od svukud su pristizale naredbe penjačkih partnera, a zajedno s njima sam i ja testirala svoje glasnice koje inače ne proizvode tako glasne zvukove ali hej, bolje da pukne glas nego da pukne nešto drugo. Moj penjački partner za vikend bio je Perica i usudila bi se reći da je čuo sve što sam mu vikala.
Uz zeleno svjetlo instruktora i s užetima/konopima/štrikovima(?) na ramenima krenuli smo ka svojim smjerovima. Pericu i mene je čekala Žljebetina. Nas dvoje i Ogi. Ogi i njegovi žohari. Predvodnik zeleno žute gusjenice je bio jako opušten i jasan kod manevriranja dva užeta i nije kretao nigdje dok nismo shvatili što tko mora raditi. Sam uspon je bio jako simpatičan s obzirom da je najveću ulogu igralo fino namještanje tijela, a ne puko hvatanje najvećih tramvajaca iako njih Perica voli (a volim i ja).
Slika 18.
A s kim vi štandate?
Prvi štand, razmjenjivanje užeta/konopa/štrikova i ajde dalje, nije gotovo. Još malo! Tako i bi. Uspon do vrha i predivnog pogleda kojeg smo naravno detaljnije pregledavali nakon što smo se sigurno ulađarili. Sigurnost mora biti na prvome mjestu. Ipak mi je najljepši dio uspona bio trenutak kad je Perica izvukao moje pristupne cipelice sa pojasa koje sam ja tako nonšalantno ostavila na dnu stijene.
U mojoj glavi sve je prošlo relativno brzo do onog trenutka kada nas se nekoliko (čitaj sedmero) našlo u redu za absail. Stijena je postala okupljalište malih i velikih penjača koji jedva čekaju okruniti uspon sa spuštanjem ali alpinizam je po svemu sudeći 'igra' strpljenja. U svemu tome pala je i slika te 'gužve na plaži', uslikana od strane kolege alpinista koji je također odlučio provesti dio svoga vikenda na Kamenjaku.
Slika 19.
Putnik je uspješno i ukusno demistificiran
Nakon spuštanja uslijedio je mali brifing u hladu te spuštanje ka parkiralištu. Kružila je neka priča da idemo nekom putniku. Bilo je teško razaznati o čemu je točno riječ jer je glad već uzela svoje i nervoza se pojačavala. Na pitanje 'Jel ima tamo što za jesti' dobila sam jako priželjkujući odgovor 'da' te u roku sekunde bila u autu spremna za polazak. Vožnja, restoran, mineralna i svinjsko pečenje.
Opet sam svoja, sve je dobro. Možemo dalje.
Nikolina Vodopić
Podijeli!
LjAŠ25 06: Legenda o presoljenom gulašu
Radosni proljetni dani produženog vikenda osvanuli su u životima zaljubljenika u prirodu. Ipak, penjati se za vrijeme škole NE SMIJE, a snagu valja čuvati za dva dana na Dabarskim Kukovima. Nameće se pitanje: “Tko je vidio stajati doma na produženi vikend?”. Odgovor je naravno “Nitko!” pa se tako Matej i ja odlučujemo za malo kondicijskog planinarenja kroz kružnu turu na Begunjščici. Živa je istina da ljudi prilikom tako intenzivnih aktivnosti gube dosta soli, koje bi u jednom trenutku trebalo nadopuniti.
LjAŠ25 05: Nije što je namijenjeno, nego što je suđeno
To je navodno neka stara narodna poslovica, ali ja ju nikad nisam čula ni od koga osim svojih doma. Naravno da je prikladna baš za ovaj vikend kad je mene dopalo pisanje izvještaja i to zato što sam htjela pisati izvještaj nakon prve Paklenice kad me Flex&Rex prožvakao i ispljunuo pa mi je to bilo baš smiješno, ali je sudbina htjela da to bude ovaj pa da svi čitaju moju sramotu.
LjAŠ25 04: Prva pakla, prvi dužinci
Došao je i taj dan: četvrti izlet LJAŠ-a nas dovodi u Nacionalni park Paklenice. Od svih izleta, ovome sam se najviše veselio iz dva razloga: idemo u svojevrsnu meccu hrvatskog penjanja i uz to, ovaj vikend ulazimo u naše prve dužince!
