KAMENJAK  13.4. - 14.4.2024.  Ana Novotny / Nikolina Vodopić
1. dan 13.4.2024.

Nakon ovotjednog predavanja i zanimljivih vježbi u Žici, zaputili smo se nakrcani opremom do Kamenjaka. Sunce nas je grijalo, vjetar nas je tijekom jutra šamarao, a mi smo ponavljali naučeno i učili nešto novo.

Slika 1.

Dobro jutro

Slika 2.

I dobro nam došli!

Slika 3.

Danas učimo štandove

Slika 4.

I hvatamo hlad

Slušajući o štandu, po prvi put se čulo ono: Kreativnost je poželjna! Cilj je da (iz)drži, a hoćeš li odabrati gurtnu, čok, dva frenda ili nešto deseto – nevažno. Oduševljenju nije bilo kraja, izrađivali su se štandovi, pokušavalo se iste iščupati – no izdržali su sve! Bravo mi!

Nakon brojnih vježbi, nagrađeni smo predivnim zalaskom sunca i ukusnom večerom. Nikolina & Pavle, hvala na specijalitetu! 😊

Druženje je potrajalo uz vatru, grijala su se stopala i maštalo se o idućem uzbudljivom danu. Prošao je još jedan izlet isprepleten novim znanjem, magičnim strukturama stijene, druženjem s krasnim ljudima i onim spokojem koji je moguć samo na visini.

Ira + instruktori i instruktorice, hvala! <3

Ana Novotny

Slika 5.

#posadisvoje školarce

Slika 6.

Mrtvi štand personificiran u kamenu

Slika 7.

Živi štand personificiran u Mislavu

Slika 8.

Na vrhu Malog Kamenjaka

Slika 9.

Matija pozira uz zalazak

Slika 10.

Uživanje i dekompresija na vrhu

Slika 11.

Nakon večere, grijanje stopala

Slika 12.

Velki duh malog Kamenjaka

Slika 13.

Deložacija vjetrom

2. dan 14.4.2024.

Prvim jutarnjim pogledom prema van ispred mene su se ukazale litice stijene koje čekaju svoje prve penjače dana. Jutarnja ugodna temperatura se relativno brzo pretočila u prženje na sucu.

Slika 14.

Fool me once Sunce, shame on you; fool me twice ostavljamo drugima

Slika 15.

Prvi dužinci, makar Kamenjački

Slika 16.

Tko bi gori

Slika 17.

Eto je doli

Nije trebalo dugo da se svi probudimo, više – manje razbudimo i polako počnemo spremati za svoje prve školske (polu)duge smjerove. Naravno, ne kažu uzalud da je ponavljanje majka znanja pa smo tako i mi ponavljali komunikacijski dio penjanja jer inače od penjanja ništa. Od svukud su pristizale naredbe penjačkih partnera, a zajedno s njima sam i ja testirala svoje glasnice koje inače ne proizvode tako glasne zvukove ali hej, bolje da pukne glas nego da pukne nešto drugo. Moj penjački partner za vikend bio je Perica i usudila bi se reći da je čuo sve što sam mu vikala.

Uz zeleno svjetlo instruktora i s užetima/konopima/štrikovima(?) na ramenima krenuli smo ka svojim smjerovima. Pericu i mene je čekala Žljebetina. Nas dvoje i Ogi. Ogi i njegovi žohari. Predvodnik zeleno žute gusjenice je bio jako opušten i jasan kod manevriranja dva užeta i nije kretao nigdje dok nismo shvatili što tko mora raditi. Sam uspon je bio jako simpatičan s obzirom da je najveću ulogu igralo fino namještanje tijela, a ne puko hvatanje najvećih tramvajaca iako njih Perica voli (a volim i ja).

Slika 18.

A s kim vi štandate?

Prvi štand, razmjenjivanje užeta/konopa/štrikova i ajde dalje, nije gotovo. Još malo! Tako i bi. Uspon do vrha i predivnog pogleda kojeg smo naravno detaljnije pregledavali nakon što smo se sigurno ulađarili. Sigurnost mora biti na prvome mjestu. Ipak mi je najljepši dio uspona bio trenutak kad je Perica izvukao moje pristupne cipelice sa pojasa koje sam ja tako nonšalantno ostavila na dnu stijene.

U mojoj glavi sve je prošlo relativno brzo do onog trenutka kada nas se nekoliko (čitaj sedmero) našlo u redu za absail. Stijena je postala okupljalište malih i velikih penjača koji jedva čekaju okruniti uspon sa spuštanjem ali alpinizam je po svemu sudeći 'igra' strpljenja. U svemu tome pala je i slika te 'gužve na plaži', uslikana od strane kolege alpinista koji je također odlučio provesti dio svoga vikenda na Kamenjaku.

Slika 19.

Putnik je uspješno i ukusno demistificiran

Nakon spuštanja uslijedio je mali brifing u hladu te spuštanje ka parkiralištu. Kružila je neka priča da idemo nekom putniku. Bilo je teško razaznati o čemu je točno riječ jer je glad već uzela svoje i nervoza se pojačavala. Na pitanje 'Jel ima tamo što za jesti' dobila sam jako priželjkujući odgovor 'da' te u roku sekunde bila u autu spremna za polazak. Vožnja, restoran, mineralna i svinjsko pečenje.

Opet sam svoja, sve je dobro. Možemo dalje.

Nikolina Vodopić

Podijeli!
Podijeli!
LJAŠ24: Od začetka do kraja i do novog početka

edan od mnogih vtoreka u Velebitu, u trenutku prisebnosti ili neprisebnosti, izjavila sam da bih ove godine mogla voditi školu nakon što je Ivan rekao da ove godine sigurno ne može toliko vremena izdvojiti za druge i da mu je potrebna godina u kojoj će se posvetiti sebi. Već se neko vrijeme ta želja kuhala u meni, a sada mi se otvorio i prozor „slobodnog“ vremena.

Asistentska Inverzija

Ima nešto što se zove LJAŠ, ili u prijevodu ljetna alpinistička škola. E to kompleksno čudo traje malo više od dva mjeseca, jedno barem 8 dvodnevnih izleta, puno predavanja utorkom i još više vježbi četvrtkom... (a i košta nešto stotina €). Uglavnom kad si svojevoljno (i pri punoj svijesti) odlučio upisat dotičnu školu valja ti se pripremiti na poprilično intenzivan raspored pristizanja potpuno novih informacija/vještina/tehnika/pravila/protokola.

LjAŠ24 07: Pokleknuti ili ne, pitanje je sad

7. vikend ljetne alpinističke škole proveli smo na kultnim stijenama Kleka. Prvi put sam iskusio Klečki dužinac pred nešto više od godinu dana. Tada sam upoznao tu famoznu krušljivu stijenu i svo neočekivano padanje koje uz to dolazi (onako kao neka Klečka vještica uzmeš dio stijene, pogledaš ga sa svih strana, vratiš nazad kao da se ništa nije dogodilo…) Sad se vraćam s malo većom dozom opreza i iskustva, pripremljen da se neki grifovi jednostavno odšarafe, pa moram reći da sam stvarno uživao.