KAMENJAK  13.4. - 14.4.2024.  Ana Novotny / Nikolina Vodopić
1. dan  13.4.2024.

Nakon ovotjednog predavanja i zanimljivih vježbi u Žici, zaputili smo se nakrcani opremom do Kamenjaka. Sunce nas je grijalo, vjetar nas je tijekom jutra šamarao, a mi smo ponavljali naučeno i učili nešto novo.

Slika 1.

Dobro jutro

Slika 2.

I dobro nam došli!

Slika 3.

Danas učimo štandove

Slika 4.

I hvatamo hlad

Slušajući o štandu, po prvi put se čulo ono: Kreativnost je poželjna! Cilj je da (iz)drži, a hoćeš li odabrati gurtnu, čok, dva frenda ili nešto deseto – nevažno. Oduševljenju nije bilo kraja, izrađivali su se štandovi, pokušavalo se iste iščupati – no izdržali su sve! Bravo mi!

Nakon brojnih vježbi, nagrađeni smo predivnim zalaskom sunca i ukusnom večerom. Nikolina & Pavle, hvala na specijalitetu! 😊

Druženje je potrajalo uz vatru, grijala su se stopala i maštalo se o idućem uzbudljivom danu. Prošao je još jedan izlet isprepleten novim znanjem, magičnim strukturama stijene, druženjem s krasnim ljudima i onim spokojem koji je moguć samo na visini.

Ira + instruktori i instruktorice, hvala! <3

Ana Novotny

Slika 5.

#posadisvoje školarce

Slika 6.

Mrtvi štand personificiran u kamenu

Slika 7.

Živi štand personificiran u Mislavu

Slika 8.

Na vrhu Malog Kamenjaka

Slika 9.

Matija pozira uz zalazak

Slika 10.

Uživanje i dekompresija na vrhu

Slika 11.

Nakon večere, grijanje stopala

Slika 12.

Velki duh malog Kamenjaka

Slika 13.

Deložacija vjetrom

2. dan  14.4.2024.

Prvim jutarnjim pogledom prema van ispred mene su se ukazale litice stijene koje čekaju svoje prve penjače dana. Jutarnja ugodna temperatura se relativno brzo pretočila u prženje na sucu.

 

Slika 14.

Fool me once Sunce, shame on you; fool me twice ostavljamo drugima

Slika 15.

Prvi dužinci, makar Kamenjački

Slika 16.

Tko bi gori

Slika 17.

Eto je doli

Nije trebalo dugo da se svi probudimo, više – manje razbudimo i polako počnemo spremati za svoje prve školske (polu)duge smjerove. Naravno, ne kažu uzalud da je ponavljanje majka znanja pa smo tako i mi ponavljali komunikacijski dio penjanja jer inače od penjanja ništa. Od svukud su pristizale naredbe penjačkih partnera, a zajedno s njima sam i ja testirala svoje glasnice koje inače ne proizvode tako glasne zvukove ali hej, bolje da pukne glas nego da pukne nešto drugo. Moj penjački partner za vikend bio je Perica i usudila bi se reći da je čuo sve što sam mu vikala.

Uz zeleno svjetlo instruktora i s užetima/konopima/štrikovima(?) na ramenima krenuli smo ka svojim smjerovima. Pericu i mene je čekala Žljebetina. Nas dvoje i Ogi. Ogi i njegovi žohari. Predvodnik zeleno žute gusjenice je bio jako opušten i jasan kod manevriranja dva užeta i nije kretao nigdje dok nismo shvatili što tko mora raditi. Sam uspon je bio jako simpatičan s obzirom da je najveću ulogu igralo fino namještanje tijela, a ne puko hvatanje najvećih tramvajaca iako njih Perica voli (a volim i ja).

Slika 18.

A s kim vi štandate?

Prvi štand, razmjenjivanje užeta/konopa/štrikova i ajde dalje, nije gotovo. Još malo! Tako i bi. Uspon do vrha i predivnog pogleda kojeg smo naravno detaljnije pregledavali nakon što smo se sigurno ulađarili. Sigurnost mora biti na prvome mjestu. Ipak mi je najljepši dio uspona bio trenutak kad je Perica izvukao moje pristupne cipelice sa pojasa koje sam ja tako nonšalantno ostavila na dnu stijene.

U mojoj glavi sve je prošlo relativno brzo do onog trenutka kada nas se nekoliko (čitaj sedmero) našlo u redu za absail. Stijena je postala okupljalište malih i velikih penjača koji jedva čekaju okruniti uspon sa spuštanjem ali alpinizam je po svemu sudeći 'igra' strpljenja. U svemu tome pala je i slika te 'gužve na plaži', uslikana od strane kolege alpinista koji je također odlučio provesti dio svoga vikenda na Kamenjaku.

Slika 19.

Putnik je uspješno i ukusno demistificiran

Nakon spuštanja uslijedio je mali brifing u hladu te spuštanje ka parkiralištu. Kružila je neka priča da idemo nekom putniku. Bilo je teško razaznati o čemu je točno riječ jer je glad već uzela svoje i nervoza se pojačavala. Na pitanje 'Jel ima tamo što za jesti' dobila sam jako priželjkujući odgovor 'da' te u roku sekunde bila u autu spremna za polazak. Vožnja, restoran, mineralna i svinjsko pečenje.

Opet sam svoja, sve je dobro. Možemo dalje.

Nikolina Vodopić

LjAŠ24 05: Kobre?

Još jedno rano subotnje jutro započinje toplim čajem i posljednjom inspekcijom stvari koje sam pripremio večer prije. Težina ruksaka na pospanim leđima govori mi da je sva kamperska i penjačka oprema unutra. Lupkanje na torbi obješenih penjačica šalice i kacige dodatno me razbuđuje i budi misao da prvi put idem na Dabarske kukove! Te iste kukove koje mi je i Maki opisivao uz Zeppelinove riffove na prijašnjim vožnjama na izlete.

LjAŠ24 04: Panic At The Disco

Budim se oko 2 ujutro, nakon cijele noći igranja žestoke bele sa frendovima s faksa. Jedva gledam i odlazim potpuno ne entuzijastičan pod mrzli tuš ne bi li se malčice osvijestio. Nakon što je mozak malo proradio, nabrzinu se spakirao i pojeo zobenu kašu prije polaska na maraton koji se održavao u Paklenici.

LjAŠ24 03: Nije Nikol spora kolko je Bojan brz

Treći tjedan škole i na putu smo prema Paklenici. Puštao sam neku playlistu s Janovog mobitela dok je Mislav pričao o svojem prvom iskustvu na sportskom penjanju i kako mu jedna dužina nije bila dovoljna za penjanje. U nekome trenutku razgovarali smo o nekolicini dokumentaraca i poznatih penjača, bilo je tu svega od Marc Leclerca, Dan Osmana, Dean Pottera, Tommy Caldwella i Alex Honnolda kako drže rekord na nosu El Capitanu. Ostatak puta sam razmišljao kako ću prvi put ne samo penjati dužinski smjer nego kako ću i prvi put biti u Paklenici.