Subota je, 5 ujutro. Dok razvratna mladež tumara ulicama u povratku iz disko kluba, 20ak velebitaša tek otvara oči i sa smiješkom na licima trče prema automobilima. Današnji dan poseban je iz dva razloga. Prošli vikend kiša je zalila cijelu Lijepu Našu tako da se penjalo jedino na “Tomurov kamen” i ruke su žedne stijene. Mladi školarci u ovakvim okolnostima popeli bi se i jedni drugima na glavu, no na sreću ne moraju jer danas se ide na Tulove Grede. Lokacija, o kojoj smo čuli priče mitskih proporcija, uskoro će se i nama ulađariti u srce.

Uz uobičajene odgovornosti ovaj put školarci su morali proučiti i pripremiti: Tulova smer, Barbarina smer, Smer čez plošče, Greblje te 2 dodatna smjera po vlastitom izboru. Vodič za Tulove Grede na slovenskom je jeziku te smo se nemilo iznenadili naporom koji iziskuje dešifriranje ovako opskurnog zapisa. Iznenadila nas je i informacija da duž područja mirno spavaju mine iz Domovinskog rata koje je najbolje ne dirati (a baš sam se oko jedne htio usidriti...). Kako bi školarac Matija rekao: nadam se da ne idem u Smer čez granato.

Bilo kako bilo, na putu smo svi za Tulove i jedva čekamo penjati, pa makar i preko granate. Prva avantura dočekala nas je već na makadamskom prilazu. Bijeli kombi parkiran nasred puta, a instruktori Ivan, Ivona, Ogi i Tomur trpaju drvo unutra kao da je plin opet poskupio. “Za roštilj”, kaže voditelj škole Ivan s lukavim smiješkom te angažira i našu ekipu (Matija, Mislav, Luka i Filip) u zabavnu aktivnost. Tomur vadi pilu iz džepa, ali umjesto da prepili drvo, njemu je draže napraviti mali zarez te dignuti trupac u zrak i opaliti njime po kamenu. Bogatiji za još jednu alpinističku tehniku uskoro i ja kidam drvo ko viking i pritom se osjećam stvarno macho.

Brzo navlačimo alatke na sebe i pozorno slušamo svoje zadatke. Ovog vikenda prvi puta penjemo neopremljene smjerove. Ideja je da dobimo osjećaj za penjanje klasika te i sami vodimo koju lakšu dužinu gdje ćemo uz budan nadzor instruktora postavljati prva međuosiguranja i sidrišta u pravom smjeru. Uz to, neki školarci penjati će i po prvi puta sa poluužetom (half-rope). Sve u svemu, uzbudljiv vikend.

Iako je ponavljanje gradiva, školarcima koji sada imaju više iskustva dana je prilika da vode u više cugova. Zahvalni na povjerenju, dajemo sve od sebe da impresioniramo iskusnije kolege i pokažemo što znamo - oko pješčanih satova vežu se kevlarice, u pukotine se čokaju čokovi, a u rupe trpaju frendovi. Sidrišta radimo tako da se i Titanic može na njih objesiti. Instruktori nas, kao i uvijek, usmjeravaju te ukazuju na greške i alternative. I naporno je, vjetar šiba, a na suncu se crvenimo kao stari Winnetou, od straha nam se tresu noge, a od umora popuštaju hvatovi, no unatoč svemu tome sa svakim cugom sve smo iskusniji, jači i samopouzdaniji.

Ozarenih lica okupljamo se opet na livadi, gdje se nekolicina školaraca s još “soka” u sebi okušava u penjanju 6b bouldera pored parkirališta. Sandro i Luka, naši boulderaški aševi, na opće oduševljenje ekipe penju to lakše nego što se ja penjem u krevet. I evo već voditelja Ivana, notes mu strši iz džepa, okuplja ekipu i stavlja točku na “i” prekrasnog vikenda. Suma sumarum: većinu temeljnih tehnika smo usvojili, a sada kreće peglanje i usavršavanje. Motivira nas da se založimo za sebe te uputimo instruktore u tehnike koje želimo više izvježbati.