PAKLENICA 29. - 30.4.2023. Hrvoje Butina

1. dan - subota 29.4.2023.

Još se nije slegla euforija i dojmovi s prošlog vikenda na Tulovim gredama, a već stiže novi Ivanov mail koji čitam s veseljem: u subotu 29.4.2023. idemo u Paklenicu! U planu škole nije inicijalno planirano penjanje za prvomajski vikend, međutim zbog raznih okolnosti (preskočen jedan vikend zbog loše prognoze, izvrsna prognoza za subotu) ipak je odlučeno da imamo izlet! Mala digresija - interesantna je ta mikroklima u kanjonu, par puta mi se dogodilo da je prognozirana kiša za Starigrad (i ostatak Paklenice), a u kanjonu ni traga kiše. Ubrzo stiže i novi Ivanov mail: zbog promjene vremenske prognoze na bolje, i subotu i nedjelju ćemo provesti u Paklenici! U subotu se održavao Paklenički penjački maraton i Ivanova ideja je bila tečajce i instruktore grupirati u parove te da se parovi prijave na penjački maraton. Iz ovoga se već dalo naslutiti da će težište vikenda biti stavljeno na penjanje.

Slika 1.

Riki flexa u Flex i Rexu

Slika 2.

Ljubo i Rale u Pink Pantheru

Dogovor je da smo na ulazu u park u 06:15h. Zbog ranog starta i želje za barem par sati sna s petka na subotu, nemali broj tečajaca i instruktora dolazi u Starigrad u petak navečer, pa tako i mi. Ovaj put smo samo trojica u autu (Robi, Robić i ja) i ne moramo raditi Kamasutru s opremom da bi sve stalo u auto. Stajemo na Macoli na tradicionalni sendvič s pršutom i fritule, stižemo u Starigrad oko 22:00h. Navečer još jednom provjeravam opremu i pomalo anksiozno listam Čujićev vodič za Paklenicu. To se nije pokazalo kao pametna ideja, razmišljam o smjerovima skoro cijelu noć, ali uspijevam nekako utonuti u san.

Subota, rano jutro - iz REM faze me budi alarm u 05:00h. Robi je već budan i pije kavu. Kuham si kavu, Robić si kuha doručak, to poklopamo i popijemo i upućujemo se pravac kanjona.

Slika 3.

Fićo u prekrasnoj vjetrovitoj prečki

Skupljamo se na ulazu u park. Konačni broj na ulazu u park - 11 (od 13) tečajaca te nepoznat broj instruktora (> 11). U kanjonu srećem Šokrea (čovjek sa najvećim listovima), mog instruktora za taj dan. Zajedno odlazimo do pulta za prijavu na maraton gdje dobivamo majicu i listu za prijavu popetih smjerova. Tečajci i instruktori dobivaju naputak od Ivana koje će smjerove penjati. Krešo i ja penjemo smjerove "Tinin smjer" (4b+) i "Cile" (4b). S Krešom dogovaram što da uzmem od opreme, "uzmi sve" veli on, a ja uzimam *sve* i vraćam se s nekoliko kila željeza. Nije da će biti potrebno, ali nek se nađe, barem ću vježbati postavljanje međuosiguranja. U navedenim smjerovima nam se pridružuju instruktorica Ana Tušinec i tečajac Matija Jelić. Prvo penjemo "Tinin smjer". S vrha parkinga prelazimo most, te se uz potok desno (južno) krećemo prema početku smjera. Prelazimo preko kamenih glonđi te nas ubrzo pozdravljaju spitovi. Smjer pronalazimo bez problema. Ana i Matija kreću prvi, mi smo iza njih.

Ubrzo se iza nas pojavljuje slovenska naveza koju čine jako simpatičan instruktor i dvije mlade Slovenke sa kojima razmjenjujemo informacije što penjati u Alpama te kako izgleda tipična slovenska alpinistička škola. Budući da su Ana i Matija ispred nas i budući da je smjer takav da je moguće postaviti svašta nešto, odlučujemo se ne štandati na spitove nego ćemo slagati improvizirane štandove. Ja penjem drugi cug, na kraju cuga slažem štand od kevlarice oko glonđe, bomba čoka i stavljam jednog frenda u kontra smjeru da mi drži štand ako ga nešto povuče prema gore. Trebalo mi je skoro 15 minuta da to improviziram (možda i više) i nisam baš zadovoljan kutevima i estetikom, ali sam 100% siguran da će držati. Zaključujem da bi ovo trebalo izvježbati da budem brži i bolji. To potvrđuje i Šokre nakon inspekcije štanda i daje mi par ideja kako se štand mogao poboljšati. Ubrzo stižemo i na vrh smjera. Odstup je lijevo (sjeverno) po kamenjaru i na odstupu prolazimo kroz sektor "Hram" gdje jaka ekipa penje prevjese. Odstup nije dug, kakvih dvadesetak minuta.

Slika 4.

Lijepi pozdravi od Lucije i Tamare iz CK!

Uzimamo kratku pauzu te se prebacujemo na Ovčji kuk gdje tražimo smjer "Cile". Nakon kratke konzultacije sa Matijom (i penjačkim vodičem), uočavamo markere koje ćemo pratiti na stijeni i upućujemo se prema Ovčjem kuku - vertikalnu pukotinu i kosu rampu, naš smjer je desno od ta dva markera. Vraćamo se nazad prema ulazu u park, te kod table "Ovčji kuk" prelazimo preko mosta i utabanom stazom idemo prema sektoru gdje se nalaze dugi smjerovi. Blizu našeg smjera srećemo navezu koja nas upućuje gdje točno trebamo ići - naputci su točni i precizni i smjer pronalazimo bez problema. Pristup je lagan i kratak, kakvih 15 minuta hodanja. Ovaj put Šokre i ja penjemo prvi. Smjer je samo 2 cuga, a u 2. cugu je viseći štand. Šokre želi da iskusim ljepotu visećeg štanda i zbog toga pada odluka na mene da vodim 2. cug. Iz smjera mi ostaje u sjećanju da viseći štand i nije tako neudoban kao što svi govore, dapače sva težina s penjačica i prstiju mi je prebačena na butine, a budući da mi je pojas udoban, zihranje s visećeg štanda prolazi ugodno (koliko to može biti) i bez problema. Odstup je s vrha Ovčjeg kuka iza drveta po kamenjaru, pa na dnu kamenjara skrećemo desno (na jug). Odstup je lagan i jako kratak, kojih 50 metara po oštrom kamenju, a nakon toga dolazimo do utabane zemljane staze koja vodi do potoka.

Slika 5.

Nasmiješeni Hrvoje, Matija i Ana u odstupu s kuka od Skradelina

Slika 6.

Autor ovih redaka ponosno visi na quadu

Nakon ispenjanih smjerova odmaramo; neki uz pivicu, a neki odlaze na kupanac. Tečajci koji su ostali u kanjonu dobivaju zadatak vježbati prevezivanje. Prevezivanje radimo u smjeru kraj GSS bunkera. Filip i ja to brzinski rješavamo, te se vraćamo do auta.

Večera i druženje je u kampu Vesna nasuprot Dinka. Lucija, Sandro i Vedran nam spremaju finu večericu - piletina u umaku od sira, njoke i banana bread. Družimo se uz klopu, pivu, rakijicu (po moj procjeni 17 grada) i svjetlo fenjera. Malo prije večere Ivan radi popis parova instruktor-tečajac koji će penjati drugi dan. U paru sam sa Fujiem, pravim veseljakom, alpinističkim i penjačkim asom. Mala digresija (opet) - penjanje s njim mi je bilo veliko zadovoljstvo, imam dojam da sam naučio i uvježbao puno novih stvari. Ubrzo me svladava umor (penzioner, šta ćeš) te idem spavati.

Slika 7.

Caption this

Slika 8.

Čestitke pobjednicima maratona, a pogotovo našim velebitašima i velebitašicama!

2. dan - subota 30.4.2023.

U nedjelju ujutro zove me Fuji da dogovorimo smjer. Veli mi da ćemo penjati "Flex & Rex" (5a). Odlično, taman ocjena koju ugodno penjem da mi ni preteško ni prelagano. Pitam ga što da nosim od opreme, "nemoj nositi apsolutno ništa", pa i ne nosim ništa osim osobne opreme, sve ima on. Pristup je kratak, s vrha parkinga, preko potoka direktno pod stijenu Kuka. Početak smjera označava pločica "Flex & Rex" (5c). Malo mi splasne entuzijazam budući da je ocjena na pločici dosta veća od vodiča. Skužim da nemam magnezij, entuzijazam ide još dolje. Brzinski otrčim do auta, pokupim magnezij i vraćam se nazad - Fuji baš nije sretan.

Slika 9.

Fićo, si kaj zaboravio?

Slika 10.

Koliko naveza se krije na Skradelinu? Točan odgovor se nagrađuje pivom u prostorima društva.

Navezujemo se, razmjenjujemo opremu i dogovaramo da ćemo komunikaciju u smjeru imati potezanjem užeta budući da se ništa ne čuje od potoka. Taj oblik komunikacije smo imali u svim cugovima i svim smjerovima taj dan, funkcioniralo je iznenađujuće dobro. Penjem prvi cug koji mi je taman, trudim se postavljati što više međuosiguranja. Detaljni cug vodi Fuji (odlična odluka) i brzinski ga i bez problema rješava. Ja kao drugi zapinjem u detalju, ne mogu naći nogu potrebnu da dobijem na visini koja mi je potrebna da dosegnem šalicu koja mi treba da izađem iz detalja, pa se navlačim na komplet. Ostatak smjera je laganica. U zadnjem cugu drugi spit je postavljen dosta lijevo od linije smjera. Fuji mi viče da u blizini tog drugog spita imam šalicu za koju se mogu držati i taman će mi dati dužinu potrebnu da ukopčam komplet.

Slika 11.

Predivan kanjon Paklenice

Visim vječnost na nekim zaobljenim hvatovima i ne uspijevam naći šalicu. Budući da mi je teško držati trenutnu poziciju, odlučujem se navući na ruke i izaći na policu iznad bez ukopčavanja. Na polici odmah tražim mjesto za međuosiguranje zato što sam sad dobrih 5-6 metara iznad zadnjeg spita. Nalazim mjesto za odličan (pokazat će se kasnije jako glup) čok, postavljam i idem dalje. Nakon što prođem par metara smjera skužim da mi uže između stijene u mog "odličnog" čoka radi Z i imam beskonačno trenja. Kasnije dobivam savjet da ako sam opet u sličnoj situciji i ako okolnosti to dopuštaju da stavim dva produžena kompleta da bi smanjio trenje. Štand je na zadnjem spitu i zamki. Odstupamo po strmoj stijeni s lijeve strane od štanda (sjever) te pratimo čovječuljke kroz grapu u prvom dijelu. U drugom dijelu mi Fuji pokazuje prečac do potoka, pa idemo tim putem. Brzo dolazimo do potoka, radimo kratku pauzu i Fuji odlučuje da idemo penjati smjer Doktor Frankenstiin (5b).

Slika 12.

Hrc u ekstazi

Pristup je sličan kao za smjer "Flex & Rex", "Doktor Frankenstiin" je oko 50 metara desno od tog smjera. Navezujemo se, Fuji mi daje naputak da je riječ o Pezzolato ploči i da ako nisam to penjao prije da me čeka jedno zanimljivo iskustvo. I bilo je. Detalj smjera su dva žlijeba bez ikakvih ruku gdje se penje čisto na trenje. U jednom trenutku sam zaglavio i ne znam što raditi dalje, stojim u raskoraku u žljebovima i čujem Fujija "nemaš žurbe, samo napravi plan i prođi to".

Slika 13.

Gužva u abseilu sa Spit Bulla

Uspijevam naći plitki krimpić za ravnotežu koji mi je taman da mogu malo popraviti noge. U jednom trenutku mi klizne noga cca 20 cm, toliko sam jako stiskao noge i guzove da sam imao ugljen među njima pretvorio bi se u dijamant. Vjerujem nogama, te polako napredujem po žljebovima te dolazim do šalice, koju kad sam ulovio sam u tom trenutku bio najsretniji čovjek na svijetu. Prekrasno iskustvo, odličan cug, presretan sam. Mali info za ljude koji imaju problema s glavom kod penjanja - cug je oko 40m te ima sve ukupno 3 spita. Međutim u smjeru imaju 3 drveta na koja se može postaviti međuosiguranje. Drugi cug Frankenstiina je po ocjeni teži od prvog, međutim meni je bio malo lakši. Detalj je malo boulderaški s dobrim rukama. Ulazim u detalj i uspješno nalazim gibove iz prve te uz malo stiskanja ga prolazim, međutim skužim da sam zaboravio iskopčati komplet.

Slika 14.

Orijentacija u smjeru prije svega

Slika 15.

Prekrasni vidici iz Velebitaša od Rikija i Sunke

Oko 2 minute pokušavam osloboditi uže, bezuspješno, prejako je našpanano. Ruke i noge krenu raditi Elvisa i zaključujem jedino što mogu je otpenjati detalj, iskopčati uže i proći opet. Nakon otpenjavanja sam u jako teškoj poziciji, krene mi kliziti ruka s kojom držim radijator-pinch, skoro padam (iako penjem kao drugi riječ je o oštrim radijatorima i ne želim biti sav izgreban i narezan kao salama) te dajem apsolutno sve od sebe da se izvučem iz detalja - uspješno. Ostatak cuga je jako lagan. Na kraju 2. cuga moguće je izaći i odstupiti iz smjera preko zadnjeg štanda smjera "Flex & Rex", nastaviti zadnja 2 cuga "Frankestiina" ili malo otpenjati te prijeći u 3. cug smjera "Ajgor". Odlučujemo se da proglasimo ovo krajem penjanja za taj dan, odstupamo te idemo na pivu. Fuji je sretan, ja sam sretan. Prvi cug ovog smjera mi je bio jedan od najljepših popetih cugova/smjerova ikad i jedno od najboljih penjačkih iskustava.

Vraćamo se do GSS bunkera, gdje tečajci i neki instruktori još penju sportiće, a Ivan i Sandro penju jedan lijepi dugi smjer. Oko 17:00h se pakiramo, vraćamo u auto i pravac za Zagreb.

Slika 16.

Ivan i Sandro u Hugga Wugga

Slika 17.

Pozdrav od vesele ekipe iz zadnje klupe!

Ovaj vikend u Paklenici mi je bio jedan od najboljih penjačkih vikenda ikad, rame uz rame mom prvom višedužincu u kojeg su me poveli Robi i Robić.

Slika 18.

Nakon vrhunskog dana, preostaje ubiti oko

Slika 19.

Sreća...

Slika 20.

... najveća!

Velebitaš, 11 cugova predivnog i raznolikog penjanja. Profil stijene tjera te da penješ na noge, a ne na snagu. Na mjestima je dosta izlizan, ali to ne stvara problem. Ulazni cug ocijenjen s 5b kao i drugi 5b jasno pokazuju da je smjer iz nekog drugog doba, prvi 5b bih ipak istaknuo kao stvarno ozbiljan cug koji je odlična uvertira za ostatak smjera. Rekao bih da u svakom cugu i u četvorkama i peticama čak i u trojci ima detalja koji bi se bez problema mogli teže i ocijeniti.

Detaljni cug kojeg sam penjao u vodstvu, a prije kojeg sam proveo preko sat vremena čekajući na štandu naše drage Slovence da prođu, nisam slobodno popeo, sjeo sam u detalju i iz drugog pokušaja sam ga prošao, što mi je jako drago jer znam da ga imam!!! Na drugom kraju užeta SUNKA, žena stroj, koja penje detalj 6a+ sa smiješkom dok pjevuši pjesmu, izuzetna penjačica i osoba s kojom mi je bilo veliko zadovoljstvo i čast penjati i provesti predivan dan. Za mene jedno veliko iskustvo koje ću svakako dugo pamtiti.

Riki
Penjao sam "Danaju" (5b) u subotu, jako lijep smjer sa zanimljivim detaljnim cugom, tri su cuga i silaz je abseilom. I penjao sam u nedjelju "Spit bull" koji je isto bio prekrasan smjer s prečkom, otpenjavanjem i u konačnici s abseilom.

Smjerovi su bili dobro pospitani i nije bilo velikih problema prilikom pronalaska smjera.

Valentino (Čuki)

Na penjačkom maratonu "From dusk until dawn" sa svojim partnerom Hrvojem pristupio sam smjeru "Juha" u zapadnoj stijeni Anića kuka. Nakon Hrvojeva vodstva u prvom 'cugu', s blago znojnim dlanovima i kojim otkucajem srca više no uobičajeno preuzeo sam vodstvo u idućem. Spitovi na razdaljini S2 mladom penjaču na papiru zvuče puno gore nego što u stvarnosti jesu. Za svaku sigurnost, iako rijetko korišteni, na pojasu su stajali frendovi, čokovi, kevlarice i sl. Gospoda Pezzolato, Gojak i Esposito su učinila zadovoljavajuć posao. Smjer je nudio pregršt poslastica - od podcijenjenog 'slab' problema, penjanja po 'radijatorima' i 'trbuha' do boulderaškog detalja. Sve u svemu - prava poslastica i topla preporuka svakome tko se nećka. Da zadnje sidrište nije kraj penjačke avanture uvjerio sam se odstupajući preko Anića kuka sa Sandrom i Tomurom te naravno već spomenutim Hrvojem preko 2 sata. Svaki odstup traje duže od predviđenog zbog pauzica u svrhu uživanja ljepota pakleničkog krajolika.

U nedjelju sam dobio novog partnera – Romanu i novi smjer – "Frau Blüher". Uz Romaninu asistenciju, trudio sam se maksimalno iskoristiti formacije na stijeni kako bi zadovoljavajuće postavio međuosiguranja nakon čega je slijedila Romanina evaluacija postavljenog. Ljepotu smjera nadmašilo je iskustvo improvizacije, sigurnost postavljenog i ugodno druženje s iskusnom i dragom partnericom. Ovog puta nešto lakši odstup nas je vratio u kanjon. Kraj dana su obilježila dva sportska smjera u Klancima – nijedan ispenjan, ali odlični za vježbanje kondicije i (nenamjernih) padova.

Luka

U ovom smjeru koji sam penjao iskusio sam sve moguće emocije.

Kako "Brid za veliki čekić" počinje u gornjem dijelu stupa Anića Kuka, napali smo ga nakon što smo ispeli "Danaju". Prvi cug opisuje prekrasna vjetrovita prečka, viseći na 100tinjak metara između neba i ničega, dok mi je vjetar šibao po izloženoj guzici, osjećao sam se kao Tom Cruise u nemogućoj misiji 1 (znaš ona scena di penje... :D). Nakon toga po vertikalnoj pukotini (jednako strašna, jednako izložena) i još jedna mala prečka do patuljastog stabla na polici usred ničega.

Iscrpljen, ali i euforičan, nisam imao pojma da avantura ovdje tek počinje kada smo krenuli gmizati po radijatorima na bridu da bi došli do uskog žlijeba u detaljnom cugu. "Sada kreće psihodelija" kaže Ivan i krene se trpati unutra kao dimnjačar dok sam ja gledao u čudu. Nije mi izgledalo tako strašno dok se i sam nisam ugurao - noge i ruke ništa, penješ se gužvanjem tijela kao glista. Na kraju me tijelo probijalo, kao da sam bio na onoj thai masaži tisuću bodeža... Par "planinarskih" cugova da se odmorimo i poslastica za kraj - opet prečka, ali usred ove strši kamena gromada ispod koje se moraš izvinuti pothvatom i zgrabiti nešto iza ugla na povjerenje. Ovdje sam se već tresao kao šiba i proizvodio nimalo muške zvukove.

Na samom vrhu smjera rupetina u stijeni i 360 pogled na Paklenicu. Zasjeli smo ovdje sa slovenskim navezom (pristojni ljudi), podijelili koji guc pive, koji griz sendviča i ratne price. Glavni dio avanture trajao je 6 sati i zatim odstup od kojih sat vremena.

Planinareći dolje susreli smo Sunku i Luku (članove društv) te se u veseloj družini spustili do sabirnog mjesta.

Fićo

Penjao sam 1. "Capitan Pelinkovac" (6b+), 2. prvi cug "Brid za mali čekić" (6c+, A0), 3. "Dreaming for the lost friends" (6a+), 4. "Hugga Wugga" (6a). Capitan Pelinkovac: svestran smjer sa svakakvim pokretima te zabavni 6b+ na kraju. Brid za mali čekić: Strašan kamin na početku pa ugodna vožnja do samog detalja cuga koji je apsolutno neugodan i ispoliran do nezamislivih razina. Dreaming for the lost friends: Konstantan dužinac s lijepim detaljnim cugom gdje se lagano možeš zeznuti. Hugga Wugga: sve zajedno odličan smjer, dosta eksponiran i full lijep, svaka preporuka!

Sandro

U subotu penjem "Spit bull" (5c) i "Ča je od Draga je od Draga" (6b+) s Matijom Zaplatićem. U nedjelju penjem "Aigor" (5b) s Robijem. Uglavnom moram raditi na glavi jer me kolje razmak između spitova. Bilo je jebeno i poučno nadasve, čak se nisam niti jako napio u subotu. Ponoviti čim prije!

Vedran

Protekli vikend u Paklenici je na neki način označio prelazak u završnu fazu našeg pripravničkog brušenja. Za većinu, fokus vikenda nije bio na učenju novih tehnika, već na integraciji dosad naučenih tehnika i prakse na osjetno višoj razini. Postepeno se mičemo od laboratorijskih uvjeta i vrlo kontroliranog izlaganja penjačkom terenu, preuzimamo sve više inicijative, skupljamo metre i automatiziramo osnove.

Vikend je za svitu ljudi kojima sam bio okružen započeo s par četvorki na stijenama Kuka od Skradelin te Ovčjeg kuka ("Tinin smjer" 4b+, "Cile" 4b), dok smo drugi dan malo podigli ljestvicu smjerovima poput "Doktor Frankenstiin" (5b), "Aigor" (5b) i ostatkom likova iz kultne horor parodije Mel Brooksa (također Kuk od Skradelin). Realno, mnogima od nas su smjerovi koje smo penjali bili koplje ispod sportskih potencijala, ali mentalno, taktički i orijentacijski taman toliko van zone komfora da provociraju rast dok istovremeno omogućuju primjenu novostečenih znanja. Zapravo, baš tako kako treba biti. Ukratko, meni osobno jedno potpuno novo, zastrašujuće uzbudljivo iskustvo nakon kojeg penjanje i alpinizam generalno više ne promatram istim očima.

Zagrljaj s penjačkim partnerom nakon povratka iz smjera, osjećaj nogu čvrsto u kontaktu s tlom (ili još bolje u kanjonskom potoku) i okus hladnog piva na kraju savršeno upotpunjuju osjećaj katarze koji prešutno dijelimo i kojem (valjda) svi stremimo.

Matija

Prvi dan sam penjao s Raletom u Debelom kuku smjer Pink Panter 6a+, 13 cugova, cca. 450m. Drugi dan, Kukovi ispod Vlake, smjer Spit Bull (5c+), 140m. Jedan od boljih izleta. Uživao u penjanju. Kad Punker vodi starca na Rock and Roll.

Ljubo

Penjala sam u subotu s Tamarom "Centralni kamin" i onda "Bijeli greben" di smo se na vrhu sreli s Anjom i Čukijem pa malo uživali u pogledu i jeli. U nedjelju sam s Hrvojem penjala Pero, isto smo se izmjenjivali i ja sam vodila detaljni cug, a na kraju smo završili zadnji cug Domžalskog jer je u zadnjem cugu "Pere" bilo ljudi. I dolje smo abseilali Hrvoje i ja. Na kraju sam skužila da su u Paklenici neki moji prijatelji iz Koprivnice pa sam zujala oko potoka, gledala ljude kako penju i sunčala se. I to je to, općenito je Paklenica super penjalište jer ima tonu toga svugdje okolo, kamp s tušom i kuhinjom di smo se malo razmazili.

Lucija

subotu Igor i ja penjemo "Doktor Frankenstiin" (5b), lijep smjer, odstup po siparu i "Piksi & Diksi" (5a), prvi cug teži od navedene 5a ocjene, ostatak smjera se ne isplati penjati, za odstup je potrebno abseilati 20tak metara do police i onda još otpenjavati i za kraj izboriti se sa strmim siparom. Nedjelju sam penjao sa Tomurom "Sjeverni greben" (3) s izlazom na "Sjeverno rebro" (4b+), bio je plan penjat "Water song" (6a+), ali je bilo previše ljudi u tom smjeru pa sam dan proveo u skupljanju iskustva postavljanja međuosiguranja i vježbanju neverbalne komunikacije, penjali smo taj "Sjeverni greben" klasično. Eto to ti je otprilike to.

Mislav