Prvi

'Koliko imamo do vrha?'
'Kojim putem idemo?'
'Reci nam azimut?'
'Moramo li baš ovamo?'
'Koliko još kilometara?'
'Mene bole noge!'

orilo se Laškom dolinom dok je malena skupina od sedam članova hrabro koračala u vis. Ja nisam imala odgovor jer je ovaj puta tura bila nepredvidiva. Ne kao - idemo na K1, može se dogoditi svašta - nepredvidljiva, nego – idemo na Kal, putem možemo svratiti na 4 vrha, a i ne moramo; možemo hodati prečicama i pit u svakom domu po sat i po, a i ne moramo. Jedina uputa bila je – dođite u Dom do 19h.

U mojoj grupi nas je bilo sedam – tri voditelja, tri školarca i ja, hibrid toga dvoje. Na pitanje kako ćemo se zvati, netko je viknuo 'Prvi', što nije imalo smisla jer smo krenuli treći, ali nam se ideja svidjela i tako je ime prihvaćeno.

Sedam članova skupine 'Prvi' hrabro je gazila svoje prve kilometre. Moj pogled je u početku bio zaljepljen na aplikaciju, a uši prepune pitanja i kukanja mojih suputnika. Ali znala sam ja da umoran planinar šuti, pa sam skužila da je u pitanju igra Drageca Vrageca koji je vodičima dao uloge. 'Ti kukaj, ti se izgubi, ti ju ispituj za smjer...', mogla sam ga točno zamisliti kako im daje detaljne upute kako da me testiraju i probaju smesti s puta. Ali nisam se dala. Rutu smo pratili, na pitanja sam odgovarala i svi su ubrzo izgledali spokojno.

Prvi izazov došao je na red nakon 5 km. 'Idemo li na vrh Malič? Imamo oko 2.5 km i 330 m uspona.' pitala sam svoju ekipu. Prepustili su odluku meni, ali svi su djelovali entuzijastično, tako da smo krenuli u vis. Putem smo sreli paraglajdere i, nakon razočaravajućeg pogleda na Maliču, krenuli spuštanje prema Domu na Šmohoru gdje ćemo pojesti štrudle i popiti pivo. Vrh Tolsto nam je bio na putu, ali smo ga preskočili, oko toga smo bili usuglašeni.

Nakon fine pauze, malena skupina od 7 članova uputila se prema sljedećem izazovu – popeti se ili ne na vrh Gozdnik. Na križanju Tri Smreke izrekla sam svoju procjenu – do vrha imamo 2 km i oko 330 m visinske; ako uzmem u obzir dosadašnji tempo i malo ga usporim jer ćemo biti umorniji, u dom stižemo iza 18 i putem imamo samo minimalne pauze; ako ne idemo na Gozdnik, propustit ćemo lijep pogled i vjerojatno biti jedina skupina koja ga nije vdijela, ali možemo imati laganiji tempo i stići ćemo u dom na vrijeme da se malo odmorimo prije Tečaja prve pomoći. Jedan je član odlučno rekao – preskačemo vrh, ali ostali su bili na vazi. Svima nam se išlo i svima nam se nije skroz išlo. Shvatila sam ja odmah da Prvi nisu skupljači vrhova, nego više dine&wine ekipa, pa sam donijela presudu da Gozdnik preskačemo. Odluka je dočekana s odobravanjem i nakon nje je sav pritisak pao. U idućih sat i nešto šetali smo opušteno kroz čarobnu šumu, odmarali na livadi u tišini, čavrljali, šutili, čavrljali i onda opako zašutili na opako strmom usponu na Mrzlicu, vrhu koji nismo smjeli propustiti. Nakon paklene uzbrdice, umorna družina stigla je na osunčanu terasu Doma gdje je idućih sat vremena uživala u suncu na licu i osvježavajućem piću.

Čekao nas je još sasvim mali push do vrha, ali umornoj sedmorci je djelovao kao Everest (ili samo meni?). Pozdravili smo Mrzlicu i krenuli nizbrdo prema Domu na Kalu. Stigli smo taman u zlatni sat. 'Nomen Est Omen' rekao je Roko kad smo se smjestili u zalazak sunca i s osmjehom nazdravili gemištima. Kasnije smo pojeli finu večeru, reanimirali Duška, okretali Sebastijana, vezali Sandra i vježbali triangualciju.

Sutradan smo se, iako u početku razdvojeni, spojili u jednu veliku grupu i laganim korakom spustili u Laško. Spust je bio relativno lagan. Zadnji dio staze bio je naporan sa spustom po asfaltiranom putu, ali znali smo da nas čeka fini burger u lokalnom pubu, pa su nogice išle same od sebe.

Anđela Rostuhar

fotografije: Anđela Rostuhar

Drugi

Proljetna Velebitaška škola ponudila je za vikend 22. i 23. travnja još jednu dvodnevnu kružnu pustolovinu po brdima Slovenskog Posavskog Hribovja. Te subote, 24. travnja, krenuli smo ujutro u 7 iz Zagreba za Laško. Nakon 2 sata ugodne vožnje i vježbanja čvorova u vlaku, dolazimo do Laškog. Nakon kratkog skupljanja i podjele u 4 grupe, krenuli smo sjeverno prema početku staze. Na početku nas je dočekao strmi uspon kroz šumske puteve što je imalo za posljedicu da se brzo skinemo u kratke rukave. Prvi vrh na koji smo se moja grupa i ja popeli je bio vrh Malič (936 m). Prije samog vrha došli smo do proplanka iz kojeg se pružao prekrasan pogled prema Laškom. Na tom djelu su paraglajderi počinjali svoje jedrenje po nebu. Nakon što smo se popeli na Malič sreli smo ostale 3 ekipe te smo si time potvrdili da svi idemo u pravom smjeru. Nakon Maliča smo krenuli prema Domu na Šmohorju.

Putem smo diskutirali idemo li na vrh Tolsto (780 m), budući da smo taj vrh tijekom planiranja odlučili staviti kao opcionalan i popeti ga isključivo ako će ekipa imati volje i energije. Odlučili smo da ćemo ga popeti pa smo ipak otišli do njega. Na naše iznenađenje, vrlo brzo smo se našli na Tolstu te smo nakon kratke stanke i fotkanja krenuli direktno prema Domu na Šmohorju. Tamo smo uzeli pauzu od 45 minuta te se osvježili na svim razinama, kako po pitanju odmora mišića, tako i po pitanju kave, jela i pića. Oko 14 sati krećemo dalje prema vrhu Mali Gozdnik (981 m) i Gozdnik (1090 m).

Uz neke prečice koje smo isprobavali, dolazimo nakon sat i pol vremena na Gozdnik. Na vrhu se nalazimo s još 2 grupe te nakon kratke pauze vidno umorni nastavljamo dalje. No želja i volja je još uvijek tu, a ima i ponešto energije, a glavna motivacija nam je bila činjenica da nas uskoro čeka Dom na Mrzlici i najviši vrh naše dvodnevne rute, a to je sama Mrzlica (1122 m). Prije uspona na dom iskusili smo veliku strminu koja nas je dodatno umorila, no nismo gubili nadu. Dolaskom do doma uzimamo kratku pauzu koju je većina grupe obogatila pijuckajući Radlere. Oko doma se nalaze 2 vrha, a oba su navodno zvana Mrzlica. Jedan je službeni vrh na kojem je smješten televizijski i radio odašiljač te taj vrh službeno nosi ime Mrzlica. Drugi vrh nalazi se sa stražnje strane doma, no nema nikakvih putokaza ni naznaka imena, osim što se iz aplikacije kao što je Strava da iščitati da je to također vrh. Prema riječima domara taj vrh je prije rata ranih 90-ih bio najviši vrh te se upravo on zvao Mrzlica, no vojska ga je odlučila iskoristiti za svoje potrebe te ga doslovno sravnala i napravila plato od njega, no ubrzo se nakon prestanka opasnosti po Sloveniju od strane JNA povukla s vrha.

Nastavljamo dalje prema Mrzlici koju relativno lako osvajamo i konačno se spuštamo prema Domu na Kalu do kojeg dolazimo u 19:30h. Uz ukusnu večeru - ričet s kobasicama - imamo kratko druženje te kasnije praktične vježbe prve pomoći i kartografije.

Sljedeći dan doručkujemo uz švedski stol te krećemo oko 9 sati prema Laškom. Na putu se dijelimo u dvije grupe, no kasnije se svi miješamo u jednu raštrkanu grupu.

Uspinjemo se svi zajedno na Ostri Vrh (855 m) i na Babu (789 m), dok se na strmo Govško brdo (811 m) uspinje samo jedna novokreirana grupa. Kasnije hodamo kroz zaseoke i krasne livade te se oko 14 sati nalazimo u Laškom. Neki odlaze na piće, dok drugi na hamburger. U 15:30h odlazimo umorni, no ispunjeni i osvježeni prema Zagrebu gdje dolazimo oko 17:30h.

Filip Horvat

fotografije: Filip Horvat, Zoran Marković, Daria Zadravec

Treći

Izlazak iz vlaka u Laškom prošao je kvalitetno, no stvari su se zakomplicirale oko pitanja postvlačne kave koju su neki željeli ispiti, a drugi ne. Postignut je konsenzus da će kava biti pijena, ali u vremenski skromnijem opsegu. No zastupnici kofeina su odmah krenuli u sabotažu te zahtijevali 'da ostanemo još malo jer neke žene trebaju na wc-u odraditi ženske stvari'. Iako očita, protiv takve manipulacije se teško boriti te se kava oduže odužila, jasno naznačivši da će se izvidnica tijekom izleta morati boriti protiv rušilačkih sila otpora.

Asfaltnom cestom desna pruzi prebacili smo se na lijevu stranu, krenuvši ulicom Podšmihel, koja se ulijeva u ulicu Šmihel te ubrzo shvatili da smo mogli izbjeći Šmihele općenito jer se ponovno vratismo podhodnikom na desnu strane pruge.

Tu smo pri prelasku na travnatu površinu nabasali na Anđelinu grupu koja je bila neugodna i napala našu povicima da se disperziramo, ali tek što je to izgovorila i sama se počela disperzirati te vidno zažalila svoje komentare.

Nastavili smo šumskim planinarskim putem s jasnim markacijama i minimalno napornim terenom prema domu na Šmohoru, no dok je izvidnica pokušavala koncentrirano organizirati mizanscen kretanja, sile otpora su ponovno prodiverzirale tvrdeći da umiru od gladi, i tako ponovno usporile kolonu. Ponuđene su im energetske pločice, koje su doduše odbili, ali je barem izbjegnut veći incident. Institucija metle nikad nije zaživjela, te se izvidnica zapitala kako istovremeno ostvariti autoritet, ali zadržati kvalitete nježne žene, što će se kao društveno-politička tema provlačiti i ostatak izleta.

Paralelno s hodanjem prema prvom malo zahtjevnijem cilju prije doma na Šmohoru, vrhu Maliču(936m), po usko-strmom lišćem prekrivenom puteljku, jedna je članica odradila i uspješnu ulogu u svojoj dramskoj jednočinki 'Možda neću preživjet jer je meni prvi dio dana uvijek teži'. Izvidnica nije bila sigurna više što je stvaran život a što laž, pa je radi vlastitog mira ostavila dio grupe da odmaraju na vidikovcu uz osrednjeg paraglajedera, dok su se ostali popeli na Malič. Sljedeći vrh Tolsto smo odučili preskočiti jer je Sabina rekla da je glup.

Na domu Šmohoru je bilo lijepo i zaigrano, te smo dogovorili odmor od 25 minuta, koji se rastegao na 40 jer je jedan član grupe vrlo sporo miješao gobovu juhu u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, ponovno stavivši u fokus pitanja feminizma i autoriteta. Jedna članica grupe je dovela svoje zdravlje u pitanje kušavši odlične šmohorske štrukle, iako ne bi smjela baš jesti laktozu.

Slijedilo je fizički zahtjevnije kretanje prema strmom Malom Gozdniku (981m) i Gozdniku (1090m), no za razliku od ostalih grupa koji su prvo osvojili Mali, a zatim veliki Gozdnik, naša grupa je išla obrnuto i tako se susrela s drugim grupama oči u oči, kako dolaze s njegove druge strane, kao u nekom holivudskom filmu. Bilo je romantike i strasti, što i je poanta boravka u prirodi. Posjetili smo i bivak 'Florjana Sona' u kojem je smrdilo.

Kada smo se spustili s dva Gozdnika, uzeli smo predah jer nije više bilo markacija. Darija je imala kruške ili jabuke, a Luka ili Fran su imali čvarke, i to se sve bratski podijelilo što je izazvalo osjećaj zajedništva i nježnosti među grupom koju je zatim odlučio psihološki testirati Dragec svojom izjavom da su se ovdje zadnji put izgubili, te pet minuta kasnije još jednom kako on uopće nikad nije bio ovdje. No zajednica ojačana iskazanim nježnostima više nije mogla biti testirana sada već očitim lažima, te je šumarskim putem izbila na cestu, te ponovno ugledala markacije prema Mrzlici.

Podno uspona na Mrzlicu jedna članica je suptilno prešla u drugu grupu, da li zbog hrane ili zbog flerta, to nikada nećemo znati, ali unatoč tome smo se korijenitim vrludavostima i ćudljivim strminama popeli do doma na Mrzlici, gdje smo se senzualno udružili s ostalima i tako od tri grupe postali jedna. Četvrta grupa je već otvorila litru i vodu na Kalu pa se s njom nismo mogli sljubiti.

Nakon popijene pive u domu, došli smo konačno na vrh Mrzlice gdje je Dora izvadila 11 pivi i tjerala ljude da piju iako nisu htjeli, a ja sam pitala Sandra da me slika na što je on odgovorio da nek se slikam sama.

Kad smo konačno došli na dom na Kalu, prva grupa je već bila omamljena. Večera je bila ok, i postojao je tuš s toplom vodom, kojeg su uglavnom koristili dečki, dok su djevojke ostale neoprane, otvorivši tako još jedno zanimljivo antropološko pitanje o tome kako smo slični, a opet različiti i da li kao takvi možemo supostojati.

Vedrana Klepica

fotografije: Mario Volarić, Darija Mužinić, Zdenko Ded

Četvrti

Subotnjeg jutra 22.4.2023. Opća planinarska školica pod rednim brojem 46. okupila se na glavnom kolodvoru od kuda smo krenuli prema Laškom. Put je kao i obično proletio uz laganu priču i vezanje čvorova. Prilikom dolaska formirani smo u 4 nasumične grupe od kojih svaku grupu vodi jedna/jedan od izvidnica.

Na samom početku demokratski sa 3 glasa za i 5 suzdržanih odlučujemo da stajemo na jutarnjoj kavi. Jedan od planinara čak kavu zamjenjuje pivom. Entuzijazam raste. Ubrzo nakon krećemo prema svojem prvom vrhu po imenu Malić (936 m.n.v.). Zagrijavamo se, skidamo, preobuvamo u gojze kako napuštamo zadnje tragove asfalta i vrlo brzo skupljamo visinsku. Na ključnom raskrižju moramo odabrati idemo li prečicom koja je strma i kraća ili idemo dužim putem koji je blaži. Entuzijazam ekipe je prevagnuo ka avanturi pa smo tako krenuli kratkim prekrasnim putem koji je mnoge ostavio bez daha, neke i doslovno. Vrlo brzo smo bivali na prvom vrhu.

Prilikom penjanja na prvi vrh u trenutcima kad smo ostajali bez daha smo se tješili finim štrudlama koje nas čekaju u planinarskim domovima. Mogu reći da je pomoglo. Zamišljanje štrudle koja ima hrskavi vanjski sloj i unutrašnjost meku kao duša je mnoge odvratila od razmišljanja o „muci“ kroz koju prolaze. Kod planinarskog doma Šmohor su se vizije i obistinile.

Nakon predaha nastavljamo prema vrhu Tolsto (780 m.n.v). Kratko bivamo na vrhu, pa nastavljamo prečicom prema sljedećima. Slijedili su Mali Gozdnik i Gozdnik (1090 m.n.v). U odnosu na Tolsto bili su prilično strmiji, ali prošarani kamenjem i korijenjem, pa je dojam zapravo bio vrlo ugodan.

Stiska s vremenom. Imali smo naputak da do 19 h moramo stići u dom na Kalu. Ekipa kalkulira o skraćenom putu direktno od Partizanskog groblja prema Kalu kako bi stigli na vrijeme. No, na samom raskrižju srećemo voditelja školice koji odlučno odabire i posjet Mrzlici. U skladu s voditeljem i naša grupa složno nastavlja prema posljednjem vrhu za taj dan.

Stigli smo i na vrh Mrzlica (1122 m.n.v) koji je ujedno bio i najviši vrh cijelog izleta. Bivali smo nekoliko trenutaka na vrhu. Popili Dorine pive i nastavili prema domu na Kalu. Stigli smo u 19:30, 30 minuta kašnjenja, no nitko se nije bunio. U domu nas je dočekala glazba metal žanra što je bilo vrlo ugodno iznenađujuće. Večerali smo grah ričet i nastavili s druženjem uz tečaj prve pomoći i orijentacijske vježbe na kartama.

Drugi dan se dijelimo u dvije grupe koje su u konačnici ispale jedna, pa smo svi zajedno na putu prema Laškom obišli Oštri Vrh (855 m.n.v) i Baba (789 m.n.v). Kratko bivali na njima, pa krenuli dalje. Grupa entuzijasta odlučila je posjetiti još jedan vrh: Govško Brdo (811 m.n.v). Bivaše kratko i na njemu. Nakon toga se ekipe ponovno sastaju i svi zajedno nastavljaju prema Laškom. Po dolasku, se ekipa raspršuje po obližnjim ugostiteljskim objektima. Nakon toga je uslijedilo kašnjenje vlaka, veseli put prema Zgu i finalna cuga u Zugu.

Statistika:

  • Prvi dan: vrijeme oblačno/sunčano, ukupna udaljenost 23.3 km, ukupna visina 1889 m, provedeno vrijeme: 10:25 h
  • Drugi dan: vrijeme oblačno/ sunčano, ukupna udaljenost 14.9 km, ukupna visina 515 m, provedeno vrijeme: 5:02 h

Mario Volarić

fotografije: Zdenko Ded