PAKLENICA 1.4. - 2.4.2023. Vedran Štifanić
1. dan - subota 1.4.2023.
Drugi vikend zaredom igramo lovice s kišom, ona bi padala, a nama ne paše. Prošli vikend umjesto Vele Drage utekli smo na Čikolu, ovaj vikend umjesto Kamenjaka, plan B je bila Paklenica.
Subota 05:45, zujim na praznom parkingu King Crossa i čekam Rickyja i Ljubu. Točni k'o i uvijek, kasne svega par minuta. Opet igramo tetris s prepunim gepekom, ruksaci, šatori, štrikovi, lonci, grah, kobasice… Ali, ide nam.
Slika 1.
Ljubo izvisio ... na grani
Slika 2.
Paklenički Klanci
Kupimo Čukija u Novom Zgb i gas prema jugu. Na Macoli kafa, klopa, fiziološke potrebe i susret sa još jednim autom sa škole (Hrvoje, Mesec, Robi). U Paklenicu stižemo maltene na sekundu, prolazno vrijeme k'o Janica Kostelić. Kupujemo karte, parkiramo bolide i kreće naoružavanje. Pojas, kacige, željezo, štrikovi, jednim uhom slušamo zapovijedi od Ivana i krećemo prema kanjonu.
Tu slažemo ceradu i kreće podjela zadataka, uglavnom ponavljanje naučenog, makar ono što svi čekamo je kad se konačno ide u dugi smjer. Oko podne stiže vesela vijest, Ivan odabire parove i svaki školarac dobiva instuktora i smjer, međutim, nema dosta ljudi tako da pola penje danas, a pola će sutra.
Mene dopadne penjanje sutra, i durim se po običaju makar, s obzirom koliko ne znam, bolje mi je da ostanem u kanjonu i ponavljam… Tako da cijelo popodne polovica penje, a polovica se prevezuje, absajla u više dužina, ponavlja čvorove, uči karabinersku kočnicu, postavlja sidrišta…
Slika 3.
Padaju dogovori prije prvih dužinaca
Slika 4.
Izlazak Matije iz kamina posljednjeg cuga Sjevernog rebra
Oko 17:00 povlačenje iz kanjona u kamp, treba se smjestiti, a bome i spremiti večeru (Ljubo, Matija, Čuki). Ricky i ja odlazimo u Tommy po logistiku (kruha ne smije faliti, a limenke piva mašu nam iz frižidera).
Zadnjim naporima spuštamo se na plažu, otvaramo pivkane, namačemo noge (more mrzlo ko piva), romantično čekamo zalazak i bacamo laganu diskusiju o svemu i svačemu, a najviše o ničemu.
Slika 5.
*bloop*
Slika 6.
Uživancija na posljednjem štandu
U jednom trenutku dolazi auto i iz njega ispadaju Luka, Sandro, Ivan, Fićo i Mislav, kreću se skidati i bacaju se u more. Činjenica je da su nam pokvarili romantiku, ali ih je bilo ugodno za gledat. Po povratku u kamp situacija je krajnje vesela, pola kampa smo zauzeli mi, pola AOŽ čija je škola također ovaj vikend u Paklenici.
Ljudi k'o na kolodvoru, kuhaju se dva graha, kobasice, a ima i kruha. Večera je bila obilna, vruća i bogme ljuta tako da slijedi gašenje požara u ustima. I onda kreće najbolji dio u danu, svi sretni, siti i zadovoljni, lagano pijuckamo, prepričavamo dan i zbijamo šale.
Sad je samo pitanje tko će do kad izdržati, a ja sam u toj igri najslabija karika. Povlačim se oko 21:00, zatvaram šator i padam u nesvijest….zzzz
Slika 7.
Obredno fotkanje i veselje nakon ispenjanog smjera
2. dan - nedjelja 2.4.2023.
02:17 h. Otvaram krmeljave oči uz jak nagon za mokrenjem, klasika… Usput čujem muziku, pjesmu i smijeh. Ispadam iz šatora i vidim da se nekolicina pripadnika AOŽ-a još ne da s plesnog podija (respect!), obavljam potrebno i ponovo zatvaram šator i vreću. Od 5 do pol 7 nekoj individui se svakih 10 min pali alarm i neobično me veseli, o spavanju više nema ni govora. Pol 7 ustajanje, razvlačenje, kava, pospremanje.
Slika 8.
Ricky ima ponudu koju Ivan ne može odbiti
Svi smo više manje točni i u kanjonu smo maltene na sekundu. Situacija vrlo slična jučerašnjoj: naoružavanje i put kanjona. Slijedi raspoređivanje i određivanje. Mene je dopao instruktor Šokre i smjer Oprosti mi pape u stijeni Velikog Vitrenika. S nama u smjer još ide damski navez Ana-Lucija, što nas stavlja u krasan omjer 50:50. Dobar dio pristupa je po cesti i tu nas prebacuje Ivan (vrlo lijepo od njega) jer treba šparat tabane.
Slika 9.
Sandro i Fićo u Danaji na stupu Anića kuka
Od ugibališta do ulaza u smjer je nekih 20-ak minuta po solidnom putu. Po dolasku pod stijenu Lucija i ja smo lagano zazujali tražeći ulaz (sve je na nama školarcima), ali snagom logike uspješno ga pronalazimo i slavodobitno pokazujemo instruktorima. Šokre i ja puštamo dame prve, lagano sjedamo na stijenu i uživamo u jutarnjem suncu. Kad su cure odmakle pripremamo se i mi, navezujemo se i provjeravamo.
Šokre vodi, ja lagano za njim, smjer ima 4 dužine, ali Ana i Škore su se dogovorili da se 2. i 3. spajaju jer su prekratke i nema smisla gubiti vrijeme. Na štandovima odmorko, sunčanje, prepričavnje popetog i slušanje Šokretovih opaski na moj rad, tj. što valja, a što ne (a bogami toga ne manjka).
Slika 10.
Lucija netom prije penjanja posljednjeg cuga Oprosti mi pape
Slika 11.
Prekrasni vidici rezervirani samo za penjače
Na predzadnjem štandu Šokre unatoč direktivi da samo instruktori mogu voditi cug, pušta mene kao prvog. Penjem i dolazim na zadnji štand, tu pod prijekim pogledom Ane slažem štand (matičare, zatvori matičare!!!!!) i uspješno povlačim Šokreta do vrha. Slijedi sunčanje, obredno fotografiranje u najrazličitijim pozama i kombinacijama, te ples…???!! (Anu vesele čudne stvari).
Odstup je na početku po ljutoj kamenjarčini i siparu, ali docnije se spajamo na ugodnu stazu i sigurno spuštamo do ceste, pa po njoj 15-ak minuta do kanjona.
Slika 12.
Još jedno obredno fotkanje nakon smjera i luftanje tabana
Na zbornom mjestu situacija copy-paste od jučer: abseil, prevezivanje, štandovi, čvorovi, karabinerska kočnica. Ipak, nakon dva vikenda bježanja nema nam pomoći, oko 14:16 h oblaci dolaze u velikom stilu i rade ono što najbolje znaju - kišu. Povlačenje je neminovno i munjevito, skupljaju se stvari, motaju štrikovi, a ponešto se i zaboravlja. Jurimo do auta i onda svi kod Dinka na klopu i tekuće.
Slika 13.
Vježbanje osnovnih tehnika i vjerovanje granama
Kreće opuštanje, zezancija i rezime vikenda. Sve u svemu, školarci su zadovoljni, a i instruktori ne izgledaju loše. Oko pol 5 uz još uvijek aktualnu kišu, povratak za Zagreb. U autu se jednoglasno slažemo da kiša i nije tako loša kad padne u pravom trenutku i omogući nam raniji dolazak kući.
Dolazak doma, tuširanje, nesvijest…
Slika 14.
Posljednja užina prije kiše i skuše i tekućeg kod Dinka
