Obaveze subotom zahvalne su na jednodnevnim izletima nedjeljom. Tako smo prošli vikend odlučili skočiti do susjedne Slovenije i popesti jednu “malo jaču Bikču“. Četvero nas sjelo je u vlak i uputilo se prema Boču.
Vožnju ispunjavamo razgovorima koji se inače čuvaju za kraj izleta te ljestvicu za odabir tema postavljamo visoko. Stižemo do Poljčana i sjedamo na kavu u kafić blizu početka staze. Neki od nas saznaju kakav je to napitak produžena kola. Za vas koje interesira što je to, samo otiđite na idući izlet s našim pročelnikom.
Krećemo!
Staza nas vodi između dvorišta i put se na prvu čini čudnim, ali marke se uglavnom naziru lagano. Ulazak u šumu. Staza je blago strma i isprepletena korijenjem koje izbjegava kamene. Putem se mogu naći klupe sa stolovima za odmor. Na križanju imamo odabir ići regularnom stazom ili onom malo izloženijom koja vodi i do kratke ferrate. Normalno da biramo izazovniji put da izvidimo kakva je to ferrata. To je ferrata za idući izlet.
Praćeni sajlom dolazimo do spilje u koju se, naravno, zavlačimo. Slikanje – neizbježno.
Nastavljamo put i dolazimo do vrha na kojem se nalazi radio toranj. U daljini vidimo vidikovac do kojeg pokušavamo doći ali malo se gubimo po šumi. Na kraju se koristimo metodom azimuta i nalazimo stazu.
Ovaj vidikovac na visinu Boča od 978 mnv dodaje 20 m, što osobi visokoj 2 m omogućava pogled s 1000 mnv. Nategnutih 1000 metara, al’ ajde. Pogled je svejedno predivan jer u blizini Boča nema većih vrhova da prekriju vidokrug.
Spust do doma kojeg smo zaboravili slikat jer smo bili pregladni. Hrana – odlična. Cijene – prihvatljive (9 eura za tanjur pilećih prutića uz pomfrit i umak). Valja napomenuti da je dom renoviran 2019. godine i ima 70 spavaćih mjesta.
Laško, Union i produžena kola ublažili su čekanje vlaka. Sjedanje na vlak. Presjedanje. Povratak u Zagreb i naravno, tradicionalna piva u Cugu.
Preporučam Boč kao destinaciju za jednodnevnu planinarsku terapiju!
Mihael