Dobrača
Došlo je vrijeme da i ja najavim i organiziram svoj prvi izlet za naše najbolje hrvatsko planinarsko društvo. PDS Velebit, čisto da ne bude nedoumica. 
A kuda bi drugdje ja organizirao izlet, nego u "svoju" ljubljenu Sloveniju, prepunu očaravajućih Alpa, vrhova i gora. Mala zemlja, velika bajka. Plan je bio gora Dobrča u zapadnom dijelu Kamniško - Savinjskih Alpi, vrhovi Dobrča - 1634 mnv i Šentanski vrh - 1635 mnv, udaljeni jedno od drugoga nekih laganih 10 min hoda. Planirani odmor i hrana u jako hvaljenoj Koči na Dobrči (1478 mnv), koja je bila proglašena za naj koči u Sloveniji za 2021. godinu. Tu znaš da ne možeš pogriješiti. Da se razumijemo, sve slovenske koče uvijek imaju super hranu, jako ljubazne domaćine i puno planinarskih duša koje uživaju u dobroj hrani i druženju. Makar se ne poznajemo, svi se poznajemo i znamo zašto smo tu, ako kužite što želim reći. Planirani pokret je bio iz Jankomira u 06:00, te je plan malo zakašljao u samom početku, ono, standard kašnjenja i jutranjih kava, tako da smo eto, realno krenuli u 07:00. Svi smo sretno stigli na našu polazišnu točku nešto prije 09:00, u pitoreskno (sva su takva) mjesto Begunje na nekih 650 mnv. Tako da je trebalo savladati cca 1000 mnv, što mi se nije činilo tako strašno i za prvi puta sam probao odabrati izlet koji neće biti prenaporan. Slovenska "čas hoje" je cca 3 sata, ali to su iskusne i nabrijane velebitašice i velebitaši sažvakali za nešto više od 2 sata.... uz neko mini zadržavanje u koči prije vrhova, čisto da čekiramo gdje se moramo čim prije vratiti na gastro užitak izleta. Mislim da put nije bio prezahtjevan, a vodio nas je cijelo vrijeme kroz već predivnu pozelenjelu šumu iz H. C. Andersenove basne, praćeni cvrkutom ptica i povremenim ukazanjima kralja Slovenije, impozantnog Triglava, još uvijek prekrivenog bijelim pokrivačem. Prvo smo došli na vrh Dobrča, koji je više kao usputna stanica do Šentanskog vrha, sa kojeg se pruža očaravajući pogled na Karavanske i Kamniško - Savinjske Alpe i njihove mnogobrojne i najveće vrhove - Stol kao kralj Karavanki i zastrašujući Grintovec kao kralj Kamniško - Savinjskih Alpi. Dan je bio prekrasan, svi vrhovi kao na dlanu i jednostavno se nismo mogli odlijepiti i oprostiti od takvog spektakularnog pogleda. Slikanje, druženje i zamišljeni pogledi u daljinu. Osmijeh na licima koji vam govori zašto ljudi kao mi hodaju u planine, sve je jasno. Jer smo dio te neopisive ljepote i bajke. Nakon skoro sat vremena uživanja, oči i duša bi ostale, želudac vrišti, pa eto, morali smo teška srca stati na teške noge i krenuti prema koči na iščekivani gastronomski dio izleta. Glavni problem i muka je bila što naručiti za jelo, jer je ponuda jela bila zaista raznovrsna, ne znaš što je bolje i finije. Ej, muko, teška li si...I sve smo to, jadni, za kraj morali istrpjeti sa ogromnim štruklama sa borovnicama i palačinkama. Nema kraja ovom Sizifovom danu. Nakon duljeg zadržavanja u koči, punih trbuha, okupani suncem, očarani, sretni, nasmijani, bilo je vrijeme da se vratimo do naše polazišne točke. Povratak je trajao oko sat i pola, opet istim putem kroz onu bajkovitu šumu i proljetno zelenilo. Svi smo stigli do naših auteka živi i zdravi - još jednom dijelu nas nije bilo dosta, pa smo se odlučili za odlazak u kanjon Vintgar koji prati tok tirkizne rijeke Radovna. Blizu je, pa when in Rome...Ušetali smo u nešto posebno - male kanjone, slapove, kristalno čistu vodu od koje osjećate svježinu i ako je to moguće, "miris" te svježe vode, isprepleteno drvenim šetalištima i mostovima za koje ste poželjeli da beskrajno traju. Jedan dio ekipe je odlučio otići u Bled, posjetiti jedinstveno i svjetski poznato jezero, lagano ispijajući zasluženu kavicu - siguran sam, sa onim "smirk" osmjehom, 'scuse my french. Summa summarum, bilo nas je 12 veselih velebitaša, od kojih su 4 bile naše Dari(j)e, proveli smo ispunjenu i prekrasnu nedjelju i beskrajno sam sretan što sam bio dio ove bajke i dio ove ekipe.
Do sljedećeg puta,
Collini out.
Zdenko Ded
