Ljudi kažu, da postoji neka tajna veza između čovjeka i prirode…a mislim da se ta tajna veza već lani splela veza između Velebitaša i MoslaVine. Zato sam i predložila da opet ovog proljeća posjetimo divan kraj u kojem živim.
U planu je bio dvodnevni izlet, prvi dan obići skriveni dio Moslavačke Gore, skroz na sjeveru i posjetiti Kamene kugle, a drugi dan uz dotok ostalih veselih „mladih“ i „iskusnih“ velebitaša otići na centralni dio Moslavačke Gore.
Moslavačka gora smjestila se između triju rijeka: Česme, Lonje i Ilove unutra dviju županija Sisačko-moslavačke i Bilogorsko-Bjelovarsko-bilogorske županije. Najviši Vrh je Humka 489 m n.v., a uz njega jedan od najljepših je travnati vrh Vis 444 m n.v., odakle se pruža divan pogled na istočne obronke Moslavačke gore.
U subotnje jutro, nas 10 je krenulo iz Popovače, preko Gornje Jelenske do Baze, gdje smo ostavili automobile. Ispred nas je bio hod od oko 22km i znali smo da nema šale. Krenuli smo nabrijano prema Kaluđerovom grobu, ali morali smo malo zastajkivati da bi uživali u pogledu na dolinu u kojoj se u jutarnjem suncu kupala Gornja Jelenska. Nakon 2h došli smo do Pešuta, male zaravni, od koje put dalje ide prema Bjelovaru. Naš smjer je bio lijevo prema kamenolomu Samarice i neobičnim Kamenim kuglama.
U zraku se osjećalo proljeće, a putem su nas pratile šumarice, jaglaci i ljubičice. Napokon je zima popustila svoj snažni zagrljaj i nije nam bilo druge nego „poletjeti“ na krilima prirode, kao naša Taida.
Magmatitne Kamene kugle su jedno od najmističnijih mjesta u Regionalnom parku Moslavačka gora. One su oblikovale u procesu nastanka (hlađenja) stijene, tkz. kuglastim lučenjem. Zanimljiva je vrpčasta ili trakasta tekstura same stijene. Također u portugalskom geoparku Naturtejo postoji sličan fenomen kamenih kugli.
Naravno da smo se odmah popeli na njih, a na jednoj koja je podijeljena na dva dijela, odmah smo složili priručni stol i malo zamezili.
Uslijedio je povratak preko vrha Mjesec (354 m n.v.) i strmog uspona, zasluženo nazvano Strma Međa, u Bazu. Brzo smo sjeli u automobile i pravac selo Mikleuška, gdje nas je Ozren čekao u svojoj drvenoj kučici, budućem OPG-u „Vrata MoslaVine“ sa moslavačkim specijalitetima i roštiljem.
Noć se spuštala nad mirno selo Mikleuška, a mi smo lagano uz mezu, zanimljive sireve i roštilj uživali uz vatricu. Gitarist Marin nas je potaknuo i da zapjevamo uz pucketanje vatrice „sotto voce“.
Svanulo je divno proljetno jutro. Mir, jutarnja rosa i prve sunčeve zrake probijale su se do naše male kučicu u cvijeću.
Uz prvu jutarnju kavicu i obilati domaći doručak, dočekali smo ekipu koja nam se priključila drugi dan. Potrudili smo se da na ovom izletu spojimo „mlade“ i „ malo mlađe“ velebitaše. Neki od nas nismo vidjeli 20-tak godina. Bilo je jako emotivno ponovno se prisjetiti dogodovština iz planina i naših bezbrižnih studentskih dana. Sve smo pozvali za stol da malo pojedu prije kretanja put jezera Mikleuška i Crkvenog jarka.
Centralni dio Moslavačke gore sa Crkveni jarkom, mnogi se slažu sa mnom, najljepši je dio Moslavačke gore. Mali potočić, slapići i netaknuta priroda prate vas cijelim putem. Turistička zajednica grada Kutine u suradnji sa PD „Yeti“ trenutno radi na izradi poučne staze i planira se napraviti drveni mostići sve do vrha Humke i stazu službeno otvoriti. Vrijedne ruke moslavačkih planinara, svaki vikend užurbano završavaju stazu i mostiće, koju od milja zovu „Mala Venecija“. Do sada ih je napravljeno preko deset, a također kao jedna od zanimljivosti da na Moslavačkoj Gori PD „Yetti“ grade tkz „ognjšća“. Ima ih devet i odlična ideja je istražiti gdje se točno nalaze i usput nešto ispeći na njima.
Put je vodio do ostataka Pavlinskog samostana iz 13. stoljeća _Bela Crkva .
Uz mali odmor i razgled Bele Crkve popeli smo se 30-tak minuta do travnatog vrha Vis (444 m n.v.) , odakle se pruža divan pogled na Kutinu i istočne obronke Moslavačke gore.
Laganom šetnjom i uz priču sa starim i novim prijateljima stigli smo do najvišeg vrha Humka. Tu smo malo zasjeli, i naravno što bi drugo, pogodite, nego zamezili. Sve smo izvadili na zajednički stol i uživali u delicijama, kao što je običaj kod planinara i uz to velebitaša.
Punih trbuha, krenuli smo nizbrdo i uz smijeh i šale, preko divnih mostića spustili smo na glavnu makadamsku cestu prema jezeru Mikleuška, poznatom izletištu kutinjanki i kutinčana.
Zelene livade oko njega također pružaju mogućnost odmora i uživanja, a planira mu se također vratiti prvotni sjaj u sklopu projekta TZ Kutina.
Malo smo se odmorili uz jezero na novim klupicama i ležaljkama, te krenuli prema selu Mikleuški i našem Ozrenu, gdje se krčkao slasni gulaš od divljači. Ekipa je mogla degustirati i autohtono vino škrlet, na što je Moslavina posebno ponosna. Na stolu se našla i domaća salata od mladog matovilca i maslačka. Tražio se tanjur više, pa je domaćin bio zadovoljan.
Nakon ručka uz kavicu, okupili smo se oko stola različite generacije velebitaša. Bez obzira na razlike u godinama osjetilo se to zajedništvo, taj naš „velebitaški duh“. Mladi koji su tek došli u društvo, iznenadili su se podvizima, prehodanim planinama i dolinama nas starijih i obećali smo si da ćemo pokušati opet biti zajedno na nekom novom izletu. Ideja su već pale: Lika, Žumberak, Dinara, Svilaja, Zavižan….a onda ponovno i Moslavačka gora.
Na kraju vikenda, osjetila sam „slatki umor“, ali bila sam sretna jer su velebitaši uživali u MoslaVini i gostoprimstvu Moslavčana. Već sutradan ujutro bila sam spremna za neke nove visine i daljine…
Tonća Ćaleta Prolić
