Zagorje ob Savi
Prošlo je već dosta od kad sam otišao na neki konkretan izlet s PO pa je bilo vrijeme da pokažem kako i dalje nisam u kondiciji.
Skupili smo se na kolodvoru ranije nego što se prosječan čovjek diže radnim danom i sretni sjeli u vlakić.
Granicu smo prošli nešto jednostavnije nego prije, nije bilo potrebno pokazivati covid potvrde, samo one kartice na kojima uvijek nam loše ispadne slika.
Entuzijazam je splasnuo u Zidanom mostu kad smo ustanovili da ništa od najboljih krafni na svijetu i bliže. Ja bih zaključio da je izlet neuspješan i da idemo doma. Dragec nije dijelio moje mišljenje nego je želio jesti u "Planinski dom na Zasavski Sveti gori". Ipak je istraživački izlet pa ću mu dati to zadovoljstvo da istraži da i to ne radi nedjeljom.
Sjevši u mnogostruko luksuzniji vlak od prošlog ustanovljavamo da je nedjeljom karta 75 posto jeftinija pa se nekako oporavljamo od toga što nije bilo krafni.
Stigavši u nekakvu selendru krećemo s usponom, početak je bio dosta strm no brzo smo se popeli na nadmorsku visinu koju smo održavali ostatak puta pa smo kroz sela napredovali na više manje konstantnoj amplitudi.
U prvom selu do kojeg smo došli smo se susreli s puno neprošetanih lajavih peseka, par crvenih traktora, vatrogasnim domom i puno blata.
Uz malo nagađanja pronalazimo put do doma. Putem srećemo tehničku stanicu na kojoj se možemo obrijati, natočiti vode, pogledati kakva nam je frizura, isfenirati dlake i namazati lice.
Za vrijeme ručka imali smo pogled na gustu maglu ali smo utjehu pronašli za drugim stolom; veliki bijeli pas je sjedio na klupi i gostio se s ostalim članovima grupe.
Nakon objeda nastavili smo prema crkvenom zdanju na brdu čiju periferiju je činilo groblje. Sam objekt se nalazio na nešto višoj nadmorskoj visini od planinarskog doma. Pristup je bio moguć cestom koja ga je okruživala i vraćala se do doma čineći to kružnom turom. Nakon obilaska hitro smo se pokušali vratiti do stanice vlaka kako ne bi izlet postao dvodnevni.
Putem smo sreli par kokoši i svinju.
Pri kraju puta smo zalutali pa smo se provlačili kroz neoznačen put i nečije dvorište na opće zadovoljstvo. Sretno i sigurno smo se osjećali prešavši jedan od brojnih savskih mostova.
Uslijedio je put nazad i čekanje vlakova koje nam je uskratila ekspresna piva u birtiji iz koje su tutnjali domaći hitovi.
Došli smo od kud smo krenuli oko 21 sat, Dragec nije bio sretan što nismo sve zalili pivom pa je ovaj izvještaj moja pokora. Meni je ipak sve bilo lijepo, do čitanja.
Main Jovanović
