Velika Planina

Evo mene opet na izletu, drugi tjedan za redom pa kad je već tako lijepo krenulo šteta bi bilo da se ne razbolim da ne uđem, bože sačuvaj, u formu. To se naravno i dogodilo pa sam odležao idući tjedan pod temperaturom.
Što se tiče temperature taj vikend je baš bilo friško, pričalo se o nekih minus deset. Ne znam koji nas je konkretan broj dočekao gore, ali snijeg i puhanje je išlo u prilog toj brojci.

Brzo okupljanje uz klasično kašnjenje se dogodilo na zapadu grada, srećom to kašnjenje nije bilo bitno jer smo očekivali biti u domu oko 5 popodne. U Sloveniji smo stali u nekom fensi šoping centru, osim što smo bili očarani veličinom krafni i uređenjem zahoda bilo je zanimljivo primijetiti kako je taj centar napravljen dosta mršavo, ali dugo. U principu se treba prošetati od jednog kraja do drugog i onda vratiti. Valjda da čovjek potroši one krafne koje je pojeo, zanimljivo kako mi one uvijek ostave najveći dojam u Sloveniji.

Na parkingu pod planinom s nama pripremaju se i visokogorci, shvatio sam to kao kompliment. Nakon što smo pričekali onu-što-je-zaboravila-osobnu započeli smo uspon po strmoj cesti te smo brzo izbili do male crkvice uz koju je prigodno bila prilijepljena kućica za okrjepu. Nakon kratkog slađenja krenuli smo dalje te smo ubrzo ugledali snijeg. Sreća je malo venula kada smo osvijestili da je vrijeme za navući dereze. Pokazalo se kako smo dosta nestručni pa su visokogorci mogli ponosno pokazati što su naučili u proteklim tjednima. Glavni problem je bio što smo ih odlučili staviti na terenu koji je bio vrlo uzak, a naše nepoznavanje opreme i neiskustvo u postavljanje iste nije išlo u prilog. Dosta se petljalo i pomagalo jedni drugima te smo ih napokon nekako navukli.
Sa zaštitom na nogama bili smo spremni gaziti snijeg, led i blato, bili smo kraljevi Slovenije, nije bilo prepreke koja bila nas spriječila u daljnjem napredovanju, život je ponovno bio lagan. Pri kraju pohoda su se počele nazirati kućice, sve su bile u istom štihu, crno sive, širokih krovova blagog pada te su djelovale vrlo toplo. Toj toplini su pridodavala i djeca koja su se sanjkala po već utabanom snijegu nekakve dubine od deset centimetara. Nakon kratkog ručka u luksuznom planinarskom domu otišli smo popeti neki-tamo-vrh. Ovdje se dogodio jedan veliki propust po mom mišljenju, jedan član je otišao dobrano ispred ostatka grupe, a snijeg je počeo padati, vjetar je puhao te je noć bila iza ugla. Da su se uvjeti pogoršali, a njemu nešto dogodilo našli bi ga na svetoga Nikad. Vrh smo popeli svi na kraju uspješno i imali odličan pogled na puno snijega i otprilike ništa drugo. Ima nešto u tom naivno bezbrižnom hodanju po snijegu gdje čuješ škripanje snijega pod nogom i eventualno cvokotanje zubiju, osobno vrlo drag osjećaj.
U dom smo se vratili u pristojnim večernjim satima te se večeralo i krenulo s pijačom. Ponoć smo dočekali kartajući, prepucavajući se, kažnjavajući jedni druge što ne pratimo igru i dotakanjem u čaše kako bi isti sporije pratili igru.

Idući dan je napadalo dosta snijega, možda dvadesetak centimetara, ili kako bi žene rekle; nitko nije ikada hodao po njemu. Taj dan smo odlučili ne osvajati vrhove zbog jakog vjetra i snijega koji je neumoljivo padao. Odlučili smo otklipsati od kud smo i došli, bilo je zanimljivo gledati kako staza gubi trag pod snijegom, ali uz jednu nedoumicu ostatak puta je išao glatko te nismo imali problema s orijentacijom. Na putu prema doma smo odlučili stati u restoranu u kojem su porcije veće nego tanjuri. Društvo su nam pravile preparirane životinje, Titove slike i maškare. Punog trbuha nastavili smo kliziti prema Zagrebu, na putu su neki zastali u kafiću da još jednom podijele dojmove.
Meni je bilo lijepo, do čitanja.

Marin Jovanović