Svatko od nas je bar jedno u životu ispjevao poznatu pjesmu Dade Topića „Makedonija“, ali do ovog putovanja nisam shvatila koliko su ti stihovi veličanstveni i istiniti…zato krenimo zajedno u zemlju koja je „..ponosna i gorda kao gorska ptica…“
Mala četa od 23 putnika zaljubljenika u putovanja i otkrivanja novih destinacija krenula je u sitan sat iz Kutine autobusom put Makedonije, sada Nove Makedonije. Na čelu nam je bio naš dragi Goran, neiscrpan izvor svih mogućih informacija, a nadasve vedar i veseo suputnik i prijatelj.
Čekao nas je put od cca 12h do prijestolnice Nove Makedonije Skopja i prelazak dviju granica Srbije i Makedonije. Put je prošao brzo uz drijemanje i pokoju stanku za kavu.
Prvi dan u Skopju dočekao nas je lokalni vodič i ukratko nas uveo u prošlost Makedonije. Grad je strogo podijeljen na dio sa Albancima to je tkz. čaršija i novi dio gdje žive Makedonci. Tijekom povijesti bilo je dosta previranja između ta dva naroda, ali su pronašli suživot u istom gradu i državi. Razgled je krenuo od starog dijela Skopja, posjetili smo stare hanove, gdje su se odmarale karavane sa dalekih putovanja sa Istoka.
Na putu prema Tvrđavi Keleš, posjetili smo Džamiju Mustafa Paše, sagrađenu na temeljima srednjevjekovne crkve. Sa Tvrđave, pogled seže na cijelo Skopje, kojeg presijeca rijeka Vardar.
Iz starog dijela spustili smo se na trg sa spomenikom Filipu II, ocu Aleksandra Velikog. Preko Kamenog mosta iz druge polovice 15 st. koji spaja moderni i tradicionalni dio Skopja stigli smo na ogromni Trg Makedonije. Trgom dominira kip Aleksandra II. Makedonskog na konju , poznatog kao Aleksandar Veliki. Visina satue je 14,5m, a teži 30 tona.
Ti spomenici datiraju iz 2001. kada su Makedonci htjeli dokazati da je Aleksandar Veliki „njihove gore list“, a ne grčke, pa su odlučili napraviti monumentalne spomenike njemu u čast.
Put nas je vodio dalje prema novom dijelu Skopja, gdje je i Memorijalni spomenik žrtvama potresa 1963. i Crkva Majke Terezije, koja je rodom iz Skopja. Umrla je na tlu Afrike, gdje je cijeli svoj život posvetila humanitarnom radu, pa je tu i sahranjena.
Dobili smo malo slobodno, pa sam ja otišla do stare gradske tržnice prepune začina, čajeva, voća i povrća. Uz nagurane štandove, čuli su se veseli glasovi prodavača, koji su nudili svoje proizvode. Odlučila sam sjesti na tradicionalni čaj acik, koji se ispija umjesto kave, u islamskim zemljama. Nije bilo mjesta, pa sam sjela sa Fatmirom iz Prištine, koji je došao majki u posjetu u bolnicu u Skopje. Malo smo prodivanili i zajedno popili čaj.
Večer smo proveli u tradicionalnom restoranu u čaršiji uz nezaobilazno gravče na tavče, šopsku salatu i roštilj, a našlo se tu i skopsko pivo.
Drugi dan ujutro probudio me je ezan jedna od pet dnevnih molitvi muslimana. Dok je sunce je upravo izlazilo iznad planine Vodno, sa vrhom Krstovar 1066m u meni se javio žal što nemam vremena popesti se na taj divan vrh, odakle seže pogled po cijelom Skopju.
Pred nama je bio bogat program i valjalo je brzo doručkovati i krenuti put arheološkog nalazišta Stobi u regiji Tikveš. Antički grad Stobi se prvi put spominje u 3 st. Pr. Kr. U vrijeme rimljana Stobi je bio grad od preko 10 000 stanovnika i posjeduje divnu krstionicu iz 4 st. sa svjetski poznatim i očuvanim mozaicima.
Nakon što smo zavirili u daleko prošlost, bilo je vrijeme okrenuti se gastonomskom užitku u vinariji „Lazar“ na par minuta pješke od iskopina. Uz ukusne kobasice i sir prijao je slijed od četiri vina. Posebno crna vina, isticala su se sa svojom aromom i punoćom. To je područje sa najviše sunčanih sati u Makedoniji, na blagim obroncima uz rijeku Vardar. U tijeku je bila berba, pa je bilo veselo u podrumu. Putem, smo naišli na voćnjak breskvi, koje su platile danak, srećom dobro smo prošli sa kombinacijom vina i breskvi.
Popodne smo proveli u Bitoli, drugom najvećem gradu Makedonije, koji se smjestio na južnom dijelu zemlje.
„Bitola, moj roden kraj“….pjevušili smo razgledajući Široku ulicu u Bitoli. Neki od nas su otišli i u Hram Sv. Dimitrija iz 18 st. i opustili se uz popodnevnu kavu i kolače u centru grada.
Predvečer smo stigli na obale Ohrida u hotel sa pogledom na to prostrano jezero. Činilo se kao more. Večerali smo u centru Ohrida uz tradicionalno makedonsko jelo turli tava, a prethodnoje bila meza sa namazima od luka makali, maliđana (kombinacija ajvar i namaz od patliđana), te nezaobilazni ajvar i masline. U podlozi, svirao nam je bend tradicionalne makedonske pjesme, pa smo zaigrali i kolo.
Nisam se mogla nagledati masiva iznad Ohrida, planine Galičica sa vrhom Magaro (2254 m), koja je ujedno i jedan od tri Nacionalna parka. Sa druge strane ponosna je i 80 km duga Šar-planina na tromeđi triju država: Kosova, Albanije i Makedonije sa najvišim vrhom Titov vrh (2747 m). Nažalost ovo nije bio planinarski izlet i jedina što mi je preostalo je bila osvojiti Tvrđavu iznad Ohrida.
Taj dan je bio sav posvećen Ohridu. Razgledali smo stari dio grada, otišli do Amfiteatra i posjetili jedan od dva orginalna proizvođača ohridskih bisera obitelj Talev. Vlasnik radionice g. Kliment nam je ispričao kako se izrađuju biseri: dijelovi školjke bruse u obliku kruga i na njega nanosi specijalna emulzija od ljuskica ribe, koja obitava u ohridskom jezeru. Formulaciju emulzije nismo naravno dobili, ali smo zato kupili ohridske bisere za uspomenu, kao i mnoge poznate osobe, koje su posjetili njegovu obiteljsku radionicu i prodavaonicu.
Popodne je bilo predviđeno za vožnju brodom Ohridskim jezerom. Zastali smo u Zaljeva kostiju i na pola puta do crkve Sv. Nauma na samoj granici sa Albanijom.
Zaljev kostiju datira iz 9 st. pr. Kr. i u sojenicama iznad jezera živjeli su ljudi, koji su se bavili ribarstvom i poljoprivredom.
Nastavak vožnje brodom do rta na kojemu se smjestio manastir Sv. Nauma iz 895g. Sv. Naum je bio suradnik Sv. Klementa iz Ohrida.
Divan pogled na jezero, a na samo par kilometara nalazi se granica sa Albanijom. Također na tom mjesto nalaze se izvori Crnog Drima koji napajaju jezero. Uspjela sam se okupati i na čas pomisliti da sam na moru, koliko je to veliko prostranstvo.
Tko dođe na Orid, mora otići na još jedan izvor Crnog Drima gdje „Biljana platno beleše…“ tako smo i mi proveli večer u restoranu uz izvor i spomenik Biljani. U istom restoranu se održavala tradicionalna svadba, pa su noge same našle put do kola i uz bok kuma i mladenaca zaigralo se makedonsko kolo. Čudili su se tko sam ja, da nisam sa strane mlade ili mladog jer jedino ja nisam imala krinolinu i prigodnu odjeću za svadbu, ali nisam se dala smesti i hvatala sam korak sa ostalima.
Odjednom bubanj označio početak plesa Oro, mlada je u zanosu pala na koljena, kao i djeveruše, a ostali su gordo i ponosno zabacili noge visoko u veličanstvenom plesu. Meni je preostalo samo diviti se plesu jer taj korak nisam znala. Uspjela sam dobiti i darak od mladenaca i bilo je vrijeme da se vratimo u hotel. Još jedan pogled na mjesečev odraz u Ohridu i pala sam od umora u krevet.
Proveli smo još jedan dan u Ohridu, pa sam odlučila popesti se na Samuilovu tvrđavu iznad grada Ohrida (to mi je jedino preostalo da smirim svoj planinarski duh) i spustiti se na rt orhidskog jezera, gdje se smjestila divna bizantska crkvica Sv. Jovana Kanea. Kao oproštaj od Ohrida, okupala sam se ispod crkvice.
Bili smo svi nekako tužni jer se izlet bližio kraju, ali Goran, ne bi bio Goran da za nas uvijek iz rukava izvuče neko iznenađenje. Ovaj put to je bio kanjon Matke na rijeci Treski – raj za avanturiste. Nezaboravna vožnja brodom ispod klisura kanjona Matke. Cilj je bila špilja Vrelo, jedne od tri, koja je otvorena za javnost. Spustili smo se 30-tak m ispod površine i iznenadio nas je podzemni svijet sa stalaktitima i stalagmitima. Oko kanjona postoji atraktivna planinarska staza, pa mi je opet pala na pamet ideja da svojim velebitašima pokažem tu zanimljivu lokaciju u blizini Skopja.
Predvečer je slijedio povratak u Skopje uz nezaobilazni ezan. Goran je odlučio da ovaj put odemo u novi dio Skopja, poznatu uličicu prepunu tradicionalnih restorana. Jako romantično, kao da si negdje u Italiji ili na Skadarliji u Beogradu. Mi smo imali svoj svirače, koje su nam dirali u dušu sa poznatim makedonskim, a kasnije i sa dalmatinskim pjesmama. Uz raznovrsne meze i roštilj, za desert smo imali poznati kolač trelece (tri vrste mlijeka, kojim se kolač natapa), nešto najfinije što sam probala u životu.
Za oproštaj od Makedonije odlučili smo sjesti uz Vardar u jedan od puno moderne restorana uz koktel-dva. Naravno da smo bili do zatvaranja i u sitan sat gazili preko Kamenog mosta prema čaršiji, uz budan pogled Aleksandra Velikoga.
Zadnje jutro u Skopju morala sam po „ratnom zadatku“ mog supruga na tržnicu po nabavku preostalih delicija, posebnog sira sa Šar planine i sa Galičice, kao i mljevenih paprika za nadolazeće kolinje. Prodavač mi je poklonio i sir od njegove majke, jer on jako voli Hrvatsku. Još jednom sam postala svjesna, koji je to veliki narod, sa širokim srcem…kao što i pjesma sa početka kaže. Nisam mogla odoljeti ni keramičkim posudicama za pripremu jela, tako da sam jedva sve ugurala u kofer. Čak mi je dao u vrečici malo sirutke da potopim sir da se ne osuši i ja sam tu vrečicu, kao da imam zlatnu ribicu nosakala po tržnici.
Valjalo je krenuti put Srbije, ja sam se jako bojala granice, jer je u koferu bilo svega i svačega.
No, prije Hrvatske Goran je odlučio zabiti završni udarac Leskovac i leskovački voz čekao je na stanici. Kondukter nam je ponudio poznatu rakiju žuta osa i krenula je kompozicija: čevapi, punjena pljeskavica, dimljena vješalica, kobasica i leskovački uštipak (čitaj čufta), a za predjelo kajmak i topla pogača. Svatko je ponio paket, što nije mogao pojesti. Svi smo se zaklinjali da sedam dana nećemo pogledati meso.
Lagano drijemajući prešli smo Srbiju, bez problema prešli i granicu i na pitanje što imamo za prijaviti, rekli smo nezaobilazno „ništa“, a autobus je mirisao na luk i meso.
Sretni, veseli i puni dojmova stigli smo u Kutinu, a pjesma mi je sada još više prirasla srcu, i sa živim uspomenama ću je ponosno pjevati:
„Tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Makedonija, zemlja i narod kojeg volim ja….“
Bio je to jedan divan izlet, drugačiji, nije to bila europska destinacija, već zemlja koja ima dušu i srce…a to je najvažnije.
Tonća Ćaleta Prolić
