
Grintovec
Došao je red i na mene da napišem par riječi o izletu VGŠ 2022. Nisam baš od nekog izvještavanja, čak sam i u školi imao prosječne ocjene iz eseja. Više sam od onih koji dojmove čuvaju u glavi, čak i slike često zadržim za sebe iako ih i sam rijetko gledam kasnije, ali kad Šef kaže da napišem izvještaj, tko sam ja da kažem ne. Pa onda evo „par riječi“ i od mene. Isprike unaprijed na duljini, nisam dugo pisao. :)
Priprema
Cijeli tjedan se proučavala prognoza. Nije bila idealna, postojeći snijeg se još nije stisnuo, a za petak je najavljen novi. Najava izleta je, za razliku od dotadašnje prakse, izostala čak do samog predavanja u četvrtak što je dodatno povećalo neizvjesnost oko konačnog plana. Na kraju, Šef je mudro odlučio izlet pomaknuti na 24h sata kasnije od prvotnog plana. Dakle - dolazak u Dom v Kamniški Bistrici u subotu popodne do 18h, polazak na Grintovec u nedjelju u 300 h. Alpski start, ne...
E sad, pošto ionako u subotu idemo prema alpama bilo bi bezveze ne iskoristiti dan. Pa su mnogi odlučili zaputiti se prema Kamniškim Alpama od jutra, prošetati malo i onda navečer doći u dom. Jedna grupa odlučila se priključiti PO Velebita na njihovom planiranom izletu na Veliku Planinu (doduše, s pomalo sumnjivim planinarskim motivima, ali to sada nije važno :), dok se grupa u koju sam se i sam ubacio odlučila za nešto alpskiju opciju - uspon do Kamniškog sedla i Koče na Kamniškom sedlu. Tako je i bilo. Nakon zajedničkog skupljanja kod King Cross-a u subotu ujutro svatko se svojim, iako dobrim dijelom istim, putem zaputio prema Kamniškim Alpama, odnosno Kamniškoj Bistrici i Stahovici.
Slobodni program
Po dolasku do parkirališta malo iznad Doma v Kamniški Bistrici krenuli smo prema Kamniškom sedlu. Lijepa staza, lijep uspon, nešto sunca, nešto oblaka. U dolini bez snijega, gore ipak zimski uvjeti. Većinu puta riješili smo bez dereza, završni većina sa derezama dok su neki odlučili brusiti vještine snalaženja u novonastalim situacijama u ipak, koliko toliko, neopasnom okruženju. Sretno smo došli do sedla, na sveopće veselje dom radi, unutra obje peći tople, domar ima dobru rakiju, hladnu pivu, a mi ponešto iz ruksaka za prezalogajiti do najavljenog ručka i večere u dolini. Nije nam se žurilo pošto nam je Šef dodatno pomaknuo dolazak u Dom v Kamniški Bistrici pa smo se lijepo podružili, napričali i na kraju brzim i sigurnim korakom spustili u dolinu. Prije dolaska u dom smo odlučili provjeriti u kakvom je stanju cesta do parkirališta V Koncu, našeg polazišta na Grintovec drugo jutro, točnije noć, da ne istražujemo po mraku. Sve je bilo pod kontrolom. :)
Okupljanje
U domu veseli domaćini u fašničkom ozračju, odlična hrana, super atmosfera. Skupila se i ekipa s Velike Planine, pomalo sa suzom u oku koju su vješto skrivali, ali bilo je jasno da bi oni radije tamo ostali. Ili da su, u najmanju ruku, birali koje im je od dvoje djece draže. A znamo da je to gadan izbor.
Za večeru - pizza. Krajnje neobično za jedan planianrski dom. Ali pizza je bila odlična. Okupili smo se svi, Šef je, opet mudro kako samo on zna, pomaknuo alpski start za pola sata i spremili smo se za spavanje. U domu su uvjeti gotovo hotelski i sve je bilo - taman.
Alpski start
U 4.00 bili smo na parkiralištu V Koncu, spremni za polazak. Nije bilo hladno, ali huk vjetra iznad naših glava dao je jasno naslutiti što nas čeka... po izlasku iz šume na prvu grapu prebacujemo se sa štapova na cepine, stavljamo kacige, gubimo jednu jaknu na vjetru (nećemo o imenima, a o jakni još nešto kasnije. Svaka škola košta, ne... :), spašavamo štap (hvala Juraj) i krećemo prema Cojzovoj koči i njenoj zimskoj sobi gdje je planirano regrupiranje i razvijanje taktike za dalje. Dolazimo do zimske sobe po lijepom, strmom prilazu, zasutim s nešto friškog snijega. Netko malo prije, netko malo kasnije. Zimska soba puna... ekipa je provlea noć ovdje. Kako smo kasnije saznali, neki planirano, neki manje. Bili smo obzirni prema njima jedno 5 minuta, ali kaj sad... pa nitko ne može računati na miran san iza 7 ujutro u zimskoj sobi. :)
Regrupiranje
Prvih sat vremena u zimskoj sobi je brzo prošlo. Vani je padao snijeg, Grintovec je bio potpuno zatvoren u oblaku, vjetar je svirao svoju pjesmu. Šef je, opet vrlo mudro, odlučio da pričekamo još barem jedan sat da vidimo kako će se vremenske prilike i neprilike razvijati pa da onda svatko za sebe odluči da li bi gore ili dolje. I da ćemo onda procijeniti ima li smisla probati gore ili idemo svi dolje.
Drugi sat je prošao nešto sporije, ali uz priču, poneki zalogaj, vic, šalu i anegdotu došao je trenutak odluke. Šef je otišao u izvidnicu i vratio se, pa ajmo reći, ne baš s oduševljenjem i entuzijazmom. :) Potpuno razumljivo, ipak je odluka njegova, a samim time i velika odgovornost za ne malu skupinu školaraca (kako super zvuči ta riječ nama koji smo odavno zaboravili tinejdžerske godine svojih života :).
Uzevši u obzir činjenicu da vjetar nije toliko jak da baš nosi ljude s planine, a i da sama planina nije najopasnija na svijetu, odlučeno je da je ovo ipak dobra prilika da svi mi ipak iskusimo na svojoj koži, u realnim uvjetima, takvo surovo vrijeme.
Pokušaj
Dio školaraca je odlučio s jednim instruktorom prema dolini, dok je nas sedam sa Šefom pripremilo dva naveza te smo se uputili prema vrhu. Vjetar je puhao stalno, u naletima vrlo jako, nosio je friško napadali snijeg te su uvjeti bili prilično zahtjevni. Bilo je vrlo hladno, tim više što je napredovanje bilo dosta sporo zbog uvjeta na planini, a i samih naveza. Nekima je probleme stvarao sam uspon, nekima vjetar, nekima hladnoća. Na kraju je vjetar presudio te je na približno 2200 mnm odlučeno da se vratimo u dolinu. Šef je, opet mudro, iako državši sve pod kontrolom, pustio nas da sami odlučimo idemo li dalje ili ne. Iznimno dobra i korisna odluka.
Također, tu smo izveli još jedan zaključak. U obaveznu opremu za visokogorske izlete uvodi se još jedan dodatak. Girja. 10 do 15 kg, ovisno o težini samog planinara. Radi se o revolucionarnom novitetu koji ćemo probati patentirati te ćemo uskoro izdati upute za korištenje potkrijepljene s primjerima iz prakse.
Povratak
Povratak je prošao relativno mirno. Uz nešto slabiji vjetar, okupani sada već i suncem, uz poneko spontano vježbanje zaustavljanja na padini te traženje vlastitih tragova kojih više nije bilo, vratili smo se do Cojzove koče. Tamo smo razvezali naveze, spremili užad, pojeli nešto malo te se uputili prema dolini.
Daljnje spuštanje prema dolini je bilo toliko mirno i opušteno da smo na donjoj grapi vježbali zaustavljanje cepinima pa i fulali ulaz u šumu. Rezultat tog promašaja bio je pronalazak izgubljene jakne i njeno spašavanje iz grmlja te sigurno spuštanje u dolinu. :)
Tada je Šef, opet mudro, procijenio da bi dio nas koji smo fulali „kak spada“ i otišli skroz nisko po grapi po istoj mogli i nastaviti spuštanje. Dok je bilo snijega i leda u njoj to je bilo zanimljivo i zabavno iskustvo. Kad je snijega nestalo bilo nešto manje zabavno, ali i dalje zanimljivo. Ivan je probao spontano padanje i zaustavljanje koje je odradio vrhunski.
Sve u svemu, sve je na kraju prošlo odlično. Živi i zdravi priključili smo se ostatku ekipe u domu kojima se od brige za nas jer nas nisu mogli dobiti na telefon otvorio i treči i četvrti fergazer pa su pojeli i popili skoro sve kaj su preljubazni domaćini u domu imali. :) Tako to i treba biti.
Zaključak
Nakon što smo se svi najeli Šef je održao vrlo koristan i poučan brifing s dojmovima i komentarima s odrađenog izleta i hodanja. Svi smo u nečemu pronašli, netko više, netko manje i iz toga puno naučili. Pored automobila odrađena je još jedna edukativna vježbica (u kojoj je najlošiji rezultat imao sam Šef :) te smo se zaputili prema svojim kućama.
Moj osobni dojam je da je ovo bio još jedan izlet na kojem su se stvari poklopile savršeno. Uvjeti daleko od idealnih bili su zapravo za VGŠ - idealni. Idealni - da ih svi možemo osjetiti, doživjeti na vlastitoj koži i iz njih svi nešto naučiti. Svakako, jako vrijedno iskustvo za buduće visokogorske avanture.
Hvala Šefu, hvala instruktoru Juri na brigi za sve nas, posebno povratnike u dolinu, hvala domaćinima u Domu v Kamniški Bistrici na gostoprimstvu. Slijedi slobodan vikend nakon dugo vremena, da se svi malo odmorimo jedni od drugih, a onda je na rasporedu Rombon. Držimo palčeve da nam vrijeme dopusti da još nešto novo i tamo naučimo. Kako bi rekli susjedi slovenci - varen korak svima!
Luka Čanak
fotografije: Zdenko Ded