Zimski Risnjak & Snježnik

Za vikend 15.01.-16.01. Velebitaši/ce su pohodili Gorski kotar na sve strane. Naš pročelnik Dragec poveo je na Kulu 1534m (Bjelolasica, izvještaj OVDJE), najviši vrh Gorskog kotara, kako to i dolikuje najvišem po činu u odsjeku. A Katarina, Marta i ja (obični 'civili') krenuli smo na onaj drugi najviši – Veliki Risnjak 1528m. Ovaj stjenoviti vladar istoimenog Nacionalnog parka – najšumovitijeg zaštićenog područja Hrvatske, poznatog i po prekrasnim vidikovcima – privlači i 'zove' svojom gordom pojavom, koja se uzdiže ponad šuma Platka i Gorskog kotara te Lokvarskog jezera. Tog vikenda odlučili smo se odazvati tom 'zovu', a usput posjetiti i njegovog 'mlađeg (nižeg) brata', vrh Snježnik 1505m – jedan od najljepših panoramskih vrhova Hrvatske!

Prvobitni plan bio je krenuti sa Lokvarskog jezera, ali u zadnji čas otpao je dio ekipe, a i Martin autek, pa smo se prilagodili situaciji i u subotu ujutro krenuli put juga autobusom za Rijeku. Od tamo lokalnom Autotrolej linijom 12b (DELTA kolodvor, 10-ak min pješice od Žabice) za Platak – ta linija prometuje samo vikendom, radi skijališta i rekreacije na Platku, ali ovom Velebitaškom trojcu bez automobila dala je upravo ono što je trebala - pristup planini koju želimo posjetiti!

Vozač je vozio kao da i on ne može dočekati vidjeti snijeg i planinu, a mnogobrojno društvo lokalne 'mlađarije' gromoglasnom je pjesmom vožnju učinila još ljepšom i uzbudljivijom...pravi početak planinarskog izleta! Na Platku smo bili već oko 09h45. Umorni od radnog tjedna, puta i relativno malo sna od večeri prije, odlučili smo se prvo 'aklimatizirati' uz kavu, rakijicu i čašicu razgovora u Malom Domu Sušak. Bilo je super i ponovo vidjeti Martu, s kojom smo Kata i ja planinarili zadnji puta još na Prenju (BiH), u lipnju 2020. S nekim ljudima to ide tako – ne trebaš se vidjeti godinama, ako i dalje voliš planinu, kao da smo se jučer vidjeli! Još malo sređivanja stvari i 'namještanja' te polazak prema Schlosserovom Domu i Velikom Risnjaku – TOČNO U PODNE!

Put većim dijelom vodi kroz područje bogato šumom i tek povremeno otkriva pogled na neke od okolnih vrhunaca i grebena. No, mir i čistoća zimskog Gorskog kotara bili su ionako naš primarni razlog dolaska – a toga je svakako bilo! Snijeg je prekrivao okolicu, a mirnoću i sklad bijelih površina i zanimljivih šumskih oblika remetio je samo uski trag prtine kojeg su napravili naši prethodnici na putu prema Risnjaku. Fotić je klikao, a mi se lagano 'uhodavali' u duh šume i planine. Po dolasku na Schlosserov dom, koji se ponekada činio tako blizu, a vrlo često ipak tako daleko, napravili smo kraću stanku za odmor, gablec i preslagivanje opreme. Naime, ovaj izlet bio je i vježba za neke druge dinarske planine koje bismo voljeli posjetiti zimi (Velebit, Biokovo, Prenj, Čvrsnica, itd.) pa smo na leđima nosili i sve potrebno za prinudni bivak i preživjeti noć.

Ostavili smo višak opreme i krenuli prema vrhu u popodnevnim satima. Na usponu je bilo prekrasno! Sunce je prvo obasjavalo cjelokupni Gorski kotar pa smo mahali Dragecu i ekipi koji su tada negdje u slične sate bili na putu prema vrhu Bjelolasice. S vremenom, kako je Sunce padalo, obasjane su ostale samo južne padine vrhova i grebena Risnjaka, Snjeznika, Guslice, Mirnjaka i dr. 'gljiva' koje probijaju horizont na ovom dijelu – ali kako samo obasjane! Čisto zlato! A sa druge strane grebena Risnjaka, na istok i sjever, unutrašnjost Gorskog kotara polagano je padala u predvečernju sjenu, kao da tone u zimski san.

Što se tiče samog terena, iako smo imali punu zimsku opremu, popodnevno Sunce otopilo je ledene površine i lako smo se uspeli do vrha bez dereza i cepina, uz pomoć sajli postavljenih na strmijim dijelovima. Tu i tamo, kad bih naišao na neki dio u sjeni sa strane, koji je ipak zadržao malo leda ispod snijega, eksperimentirao sam sa cepinom, proučavao kako i koliko duboko se zabija u snijeg/led, koliko drži i tako…'škole' nikad dosta :) !

Po dolasku na vrh imali smo što vidjeti! Pogledi na sve strane! Gorski kotar na sjever i istok, Ćićarija i Učka na JZ, Guslica 1490m i slovenski Snežnik 1796m (najviši vrh slovenskih Dinarida) na SZ…A daleko u pozadini iza Sneznika,  Julijske Alpe i 'gospon Triglav' – najviši vrh Slovenije! Kakva carska stjenčuga, čak i sa ove daljine ulijeva strahopoštovanje. No to nije sve! Daleko na sjever, u rumenoj kopreni popodnevnog Sunca, ocrtavale su se Kamniško-Savinjske Alpe. Grintovec, Storžić i dr. stjenoviti i zasnježeni vrhovi lagano su tonuli u sjenu, kao da su tu pred nama, dok zimski Gorski kotar stoji ispod nas…Kakva ljepota! Smiraj, metafizika, pluća puna planinskog zraka, ostaje mi se do mraka!... 

I tako je i bilo! Nismo mogli napustiti ovakvu čaroliju od pogleda pa smo si dali oduška uživajući i upijajući atmosferu. Stoga smo već na prvom dijelu spusta lagano upalili čeone. Moja karlovačka speleo lampa, montirana na kacigu, obasjavala je put nadugo i naširoko, a kako bi bili sigurniji, ipak smo stavili i dereze – kako je dolazila noć, padale su i temperature, stvarala se ledena korica, a time rasla i mogućnost poskliznuća. Tako opremljeni stigli smo na Schlosserov dom poprilično brzo, ali već je bio skoro pa potpuni mrak. S obzirom da sam se već prije čuo sa novim domarom, znao sam da je dom zatvoren, kao i zimsko sklonište pa smo imali svu opremu za prinudno bivakiranje. I odlučili se na tu varijantu, jer hodanje do Platka u večernjim satima, sa teškim ruksacima, uz temperaturu koja sve više pada, umor od puta i prethodnog planinarenja i uspona…? Činilo se bolje prespavati ovdje i put Snježnika krenuti sutra ujutro!

Noć je bila relativno hladna (oko -5 C) i pomalo vjetrovita, ali štitio nas je zid doma i naš šator, kao i prinudni zaklon koji smo izgradili ispred, da možemo kuhati i sl. Naravno, ujutro smo sve ostavili kao da nas nije uopće bilo, ali tu jednu večer i taj jedan trenutak u svemiru, živjeli smo u visinama zimskog Gorskog kotara, na preko 1400m visine! Gorštačkom alter egu autora ovog teksta cijelo ovo iskustvo bilo je kao povratak doma nakon mjeseci putovanja…Sreća na najjače! Što ćeš, nečija 'stvarnost' je u gradu, a nečija na planini?! :) Uz to, bilo je i relativno vedro, a Mjesec i zvijezde prosuli su svjetlost po okolnim stijenama i grebenima. Pogled prema Južnom (malom) Risnjaku bio je zaista inspirativan! Laku noć…

Ujutro smo odlučili da ćemo tog dana hodati samo do Snjeznika 1505m i direkt na Platak, a da ćemo Guslicu 1490m posjetiti u nekoj od slijedećih gorskokotarskih avantura. Stoga smo si uzeli vremena za doručak i uživanje u jutru, uz kavicu (sa kuhala) te druženje i razmjenu iskustava sa planinarima, koji su već u rane prijepodnevne sate počeli pristizati na prijevoj kraj doma. Sunce je sjalo i grijalo nas nakon noći u šatoru, a razgovor i priče sa kolegama planinarima bili su prava motivacija za novi pokret.

Ponovo kroz guste šume, preko mnogobrojnih kraćih spusteva i uspona, pristupili smo Snježniku sa jugoistočne strane. Već izlaskom iznad razine šume svaki planinar shvati zašto je Snježnik jedan od najposjećenijih i po mnogima najljepših vrhova Hrvatske. Topografski istaknut, stjenovit, golih padina i smješten u središnjem dijelu NP Risnjak – zaista idealna 'bellevue' točka! A Guslica, Sneznik (SLO) i Triglav izgledaju još 'zericu' bliže :) !

Nakon vrha, spustili smo se pored nikad prežaljenog Planinarskog doma Snježnik, koji je nažalost u derutnom stanju, čak i opasan za prilaz na terasu! Šteta, zaista prelijepo mjesto, smješteno pod stijenom na strmim padinama hrvatskog Snježnika, poput nekog orlovog gnijezda!

Silazak je bio zabavan jer smo se mogli malo 'pustiti' po (dobrim dijelom) makadamskom putu prekrivenim snijegom, a po dolasku na Platak, naravno, palo je i slavljeničko pivo i rakija! Nažalost, radi gužve i ograničenog vremena prije polaska busa za Rijeku, nismo stigli probati delicije iz kuhinje, ali sudeći po mirisima koji su se širili sa stolova – postoji razlog za vratiti se :) ! U 18h smo krenuli za Rijeku, a u 19h bili na busu za Zagreb.

Sve u svemu, 2 prelijepa vrha Nacionalnog parka Risnjak, u 2 panoramska dana, javim prijevozom iz Zagreba, u Velebitaškom trojcu…to bi bilo to, 'ukratko' :) !

Edo Vričić