Narnia u Samoborskom gorju 8.1.2022.

Narnia u Samoborskom

U Novu godinu kročili smo planinarski, malo mutnog pogleda nakon novogodišnjeg tuluma, uspinjući se na Ivančicu, i to preko Konja – za one koji ne znaju, vrlo strm uspon s prekrasnim vidicima. I već tada kovao se plan za naredni vikend, za neko jednodnevno Samoborsko gorje, onako za nabijanje/održavanje kondicije (kako za koga). I Josip se prihvatio toga i osmislio jedan takav 20+ km dug izlet, s finom gastro ponudom i značajnom visinskom. No mene na izlet nisu privukli ni fina gastro ponuda ni lijepa dužina, ni visinska od preko 1100 metara, nego svježe napadali snijeg i naznaka da bih opet mogla doživjeti Narniju. (op. prev. bajkovita brežuljkasta zemlja prekrivena šumom i dubokim snijegom).

Možda je najava zvučala previše nabrijano, a i niska temperatura od -9 Celzijusa mamila je da ostaneš ušuškan u krevetu ili jednostavno zbog drugih obaveza i prevladavajuće Covid-pozitive nakon novogodišnjih druženja rezultiralo je da nas je na izletu bilo samo dvoje. No nema smisla da propadne izlet.

Krenuli smo u 7:30, kako je i planirano (OK, negdje na kugli Zemaljskoj bilo je 7:30). Sparkirali smo se u Slanom dolu, navukli gamaše, i nakon kave krenuli prema Japetiću. Temperatura je bila nešto viša, ali tlo je i dalje bilo zaleđeno i sklisko. Sunce je već obasjalo okolne obronke i obećavalo prekrasan dan. Ovu sam stazu već prošla, ali davno, dovoljno davno da mi se neki dio staze učini nepoznatim i kao da ga otkrivam po prvi put. Staza kreće iz sela zemljanim šumskim putem pored nekoliko kuća i vikendica i nastavlja uskom stazom kroz šumu. Prvo brdo pred nama je Mali Lovnik, s kojeg se pogled pruža prema Sloveniji i Velikom Lovniku. Neki Velebitaši nedavno su bili ovdje što je vidljivo po Velebitaškoj naljepnici na metalnom stupu. Mi nastavljamo prema Dragonošu i šumi ovijenoj u bijeli prekrivač. Pojavljuje se snijeg pod nogama i inje na granama. Kako se približavamo skretanju prema Sv. Bernardu, ja sve više zastajkujem fotkati. Prizori su predivni i podsjećaju me na Narniju.

Napredujemo prema planu i unutar marke. Stižemo u malo selo Dragonoš. Dok prolazimo kroz selo, pozdravljaju nas ili upozoravaju psi. Neke su kuće trošne i priproste i svjedoče kako su ljudi ne tako davno skromno živjeli. Radimo pauzu pokraj crkve i dok jedemo sendvič obilazi nas jedan zaigrani pas.

Iza ugla, nalazi se polje prekriveno injem i čuju se radosni uzvici djece koja se sanjkaju. Nastavljamo šumom prema vrhu Japetić, povremeno izbijajući na cestu koja je prepuna auta koji se valjda baš moraju probiti do samog doma. Usput popeli smo se i na piramidu. Pogled je bio otvoren do Svete Gere i slovenskih Alpi na jednu stranu te Kleka i Velebita na drugu.

Sve više izbjegavamo samu stazu na nizbrdici, jer je prilično utabana i skliska. Dolazimo do planinarskog doma Žitnica gdje je špica. Dom i sanjkalište su krcati. Ponuda je bogata. Mirišu zimske delicije i domaće štrudle. Mi radimo kratku pauzu za čaj i povratak na stazu. Nastavljamo kroz Velika vrata, gdje se staza strmo spušta, uska je i zaleđena. Gdje god se moglo priječili smo sa strane, kroz dublji snijeg, a kad se nije moglo, sitnim smo se koracima polako spuštali. Ja sam u mislima spominjala svoje nove, nekorištene mini dereze, koje sam ostavila u autu, misleći da staza neće biti smrznuta. Koja greška!

Slijedi uspon na Stražnik. Josip me tješi da će staza sad biti manje utabana i skliska, jer ovdje prolazi manje planinara, ali zato je tom stazom tog jutra protrčalo ne znam koliko trkača koji svake subote trče Samoborsku zimsku ligu. Vidici su predivni, šumom se povremeno vijore crvene plastične trake označavajući stazu za spomenutu Ligu. Nailazimo i na oznaku staze Croatian Long Distance Trail.

Na Oštrcu stajemo na bućnicu i čaj te nastavljamo dalje preko Ptičjeg vrha i Velikog dola. Iza nas vidjela se Plešivica, a preko puta smješkao nam se Slani dol – tako blizu, a tako daleko. Produžili smo korak lišćem prekrivenom stazom i uskoro izbili na asfalt koji vodi dolje u Smerovišće.