Košuta 12.-13.2.2022

Desetak dana prije izleta sam načuo kako Filip planira neki izlet u Sloveniji za idući vikend i nagovorio ga da me ubaci u grupu. Početkom tjedna nam je javio generalni plan no i tužnu vijest da se razbolio i da vjerojatno neće moći sa nama.
Iako smo svi navijali da ozdravi do petka, nažalost se nije uspio oporaviti i, uz još pokoje last minute otkazivanje, na kraju nas se okupilo sedmero izletnika za vikend pohod na Košutu.

Iako Filip nije išao sa nama priredio nam je par ruta koje bi bilo dobro obići, te je cijelo vrijeme ostao logistička podrška provjeravajući kako napredujemo. Kasnije smo mu se odužili šaljući predivne slike snježnih vrhova i slovenskih delicija, dodatno mu trljajući sol na ranu. Sorry Filipe!

Ono što sam znao vezano uz ovaj izlet jest da idemo negdje na Karavanke, da su tamo u domu odlične štrukle, da mi vreća za spavanje neće trebati i da su mi mini dereze dovoljne. To je sve više-manje ispalo točno.

U Sloveniji smo stali na benzinskoj da popijemo još jednu kavu i utvrdimo plan te zaključili da ćemo se probati parkirati nešto bliže nego je Filip zamislio kako bi skratili uspon do doma na Kofcah i ostavili si više vremena za istraživanje okolnih vrhova.

Do doma na Kofcah nam je trebalo nekih sat i pol vremena i kad smo stigli malo smo predahnuli uz štrukle, čaj i/ili gobovu juhu, uživajući u hrani i lijepim pogledima na okolne planine.

Nedugo zatim krenuli smo na pohod na Veliki Vrh, što je vjerojatno najpopularnija staza na koju se kreće iz samog doma. Veliki vrh se nalazi na 2088 metara nadmorske visine, dakle nekih 600tinjak metara razlike u odnosu na sami dom. Staza je bila utabana i prohodna, dobro markirana i nije bilo dileme gdje bi trebali ići.

Što smo se približavali bliže vrhu pogledi su postajali sve impresivniji, a staza strmija.

Sami vrh je pak malo razočarao, ne zbog pogleda već jer nije bilo nikakve službene oznake, samo putokazi za daljnje smjerove. A di je pečat?

Tu je Robi počeo komentirati kako bi na ovakve izlete trebali nositi cepine i tu mi ubacio sjeme sumnje da možda nismo najbolje opremljeni. Zašto to nitko prije nije spomenuo, pitao sam se. Tad sam tek shvatio da smo samo Stanko i ja u mini derezama, ostali su imali regularne - univerzalne, poluatomatske ili automatske, kako tko.

Spust je svejedno prošao vrlo lagodno i uživali smo u predivnim pogledima i zalasku sunca. U domu je slijedila obilna večera, pregled slika i planiranje gdje ćemo sutra.

Izbor je pao na kružnu stazu do vrha (Veliko) Kladivo (2094 m). Ispalo je da ova ruta nije baš popularna. Putem nismo sreli niti jednog planinara, često smo provjeravali gps smjer i „lovili azimut” jer je staza puno slabije markirana i nije bilo tragova od prethodnih izletnika.

Na putu smo prošli pored Taborniškog doma Šija koji je bio bez gostiju i malo smo se sažalili nad vlasnikom. Izgledalo nam je da svi idu do doma na Kofcah a rijetko tko se odluči za ovaj, iako također nude i hranu i smještaj.

Izmijenili smo koju riječ sa gazdom doma, on na Slovenskom, mi na Hrvatskom. Rekli smo mu da planiramo na Kladivo, a on nas je ljubazno upozorio da to što Stanko i ja imamo na nogama nisu dereze (imali smo tzv. mini dereze) te da budemo oprezni s obzirom da gore može biti zaleđeno, a k tome nitko nema ni cepin.

Odlučili smo prilagoditi rutu stanju na terenu - idemo do kuda možemo i ako ispadne nezgodno vraćamo se nazad ili mijenjamo put.

Put do gore je prilično strm no ovdje je bilo manje snijega, izmjenjivali su se dijelovi sa snijegom i bez njega, a uglavnom smo se ravnali prema azimutu i gps tragu, jer bi rijetko gdje naletili na markaciju.

Nakon reality checka vezanog uz našu opremu i potencijalnog leda pri vrhu nekako nisam više koračao tako bezbrižno, samopouzdano i poletno kao dan ranije. Sjetili smo se vica o djetetu koje vuče željezo od 100 kg, nekako mi je zvučao prikladno. U našem slučaju, gdje su cepin i dereze tih 100 kg, tumačio sam si pouku vica: cepin ti ne treba sve dok ti netko ne kaže da ti treba.

Iako je dan bio predivan - sunčan uz minimalno vjetra, taj vjetar je postajao sve izraženiji što smo se uspinjali bliže vrhu.

Sam put je isto postajao sve strmiji i izazovniji i nekih svega 40 metara od samoga vrha smo zaključili da nećemo riskirati sa finalnim usponom. Čak i da smo imali cepine dio nas ih nije nikad koristio i pitanje je jel bi ga znali iskoristiti na pravi način ako bi do toga došlo.

Sa samog vrha nas je promatrala velika crna ptica, malo niže smo predahnuli i krenuli nazad prateći našu kružnu rutu, hodajući uz samu granicu Austrije i Slovenije prema Malom kladivu, Malom vrhu i vrhu Kofce gore. Pogledi su impresivni, provalija prema Austrijskoj strani sa jedne strane, a sa druge strme Slovenske padine.

Snijeg je bio dovoljno mekan da sigurno prođemo sve dijelove do vrha Kofca gore i ovdje se već nazirao dom na Kofcah.

U jednom dijelu smo se malo razišli oko toga kojim putem se spustiti dolje. Nigdje nije bilo utabanih tragova ni markacije, gps markacija je sugerirala da nastavimo dalje uspinjući se preko grebena pred nama, meni je logika sugerirala da jednostavno zaobiđem taj greben i spuštam se naizgled manje strmom rutom (i dalje poprilično strmom).

Neki su krenuli jednim, drugi drugim putem, Stanko je nažalost krenuo, po mojoj slobodnoj procjeni, strmijim i neizvjesnijim dijelom i na kratko zaglavio na jednoj strmini. Nažalost jer negdje u toj borbi sa strminom su nastradali njegovi štapovi. Naravno, bolje štapovi nego on.

Pričekali smo ga odmah malo niže na poznatoj nam i utabanoj stazi koja je vodila sa Velikog vrha i zatim opušteno nastavili do doma.

Za kraj smo se naravno opet počastili odličnim slovenskim štruklama prije spusta do parkinga.

Sve u svemu predivan izlet, uz impresivne poglede, ukusne slovenske delicije, odlično društvo i praktičnu školicu o zimskoj planinarskoj opremi.

Petar Rastović