Viševnik
Evo, dopala me čast da opišem u "par" riječi i crtica, neke svoje dojmove prvog pravog izleta VG tečaja 2022., dana 29.01., našeg dragog PDS Velebita. Cilj je bio planina i vrh Viševnik, smješten na istočnim grebenima Julijskih Alpa u Sloveniji, na visini od 2050 mnv. Stigla je i ta dugo očekivana subota, te je pokret iz Zagreba je bio dogovoren u 04:00 sati, znači taman da se svi dobro ne-naspavamo od uzbuđenja i prekontroliramo svoj plafon, tražeći nesavršenosti u izradi i pokojeg pauka u kutu, onog domaćeg, sa dugim nogama.
Polazak na osvajanje Viševnika, je bio kod velikog parkirališta u Rudnom Polju, otkuda vodi puno puteva za raznorazne vrhove Julijskih Alpi. Viševnik je odabran za prvi izlet ciljano, jer nije neka zahtjevna staza - u Slovenskim okvirima i klasifikaciji - parkiralište na Rudnom Polju se nalazi na 1347 mnv, pa se savladava nekih cca 700 m visinske razlike, te je idealan za upoznavanje opreme, upoznavanje Alpi, izvođenje vježbi i spoznaje nekih svojih vlastitih mogućnosti.
Sretno smo stigli - svi na broju i u komadu, oko/iza 06:00 sati na parkiralište. Nakon nekih sitnih peripetija na parkiralištu, te nakon navlačenja opreme i obuće, krenuli smo prema svome odredištu, pod budnim okom naših dragih instruktora, Predraga i Željka. Sunce se lagano pojavljivalo na obzoru, osvjetljavajući u daljini naš cilj - Viševnik, dajući nam na znanje da će biti prekrasan dan. Temperatura je bila oko - 8 stupnjeva, tako da za Alpe, to nije ništa strašnoga. Staza pokrivena snijegom će nas pratiti do samog vrha, tako da eto, imali smo savršenu kombinaciju sunca i snijega. Nakon malo hoda i zagrijavanja, stali smo na jednom ravnom dijelu uzvisine, gdje smo dobili obavijest da ćemo sada obući punu bojnu opremu - pojaseve, kacige, dereze, cepine, te se staviti u navez. Naravno, većini nas je to bio prvi susret sa navezima i moram naglasiti - derezama, pa smo počeli s navlačenjem i nadom, nas i instruktora, da si nećemo probušiti vlastite noge i hlače. Sve je to normalno, zato smo mi tu da naučimo i zato su naši instruktori tu, da nas nauče. Nakon što smo svu potrebnu opremu potrpali na sebe, te se navezali, konačno smo krenuli. Moram naglasiti sa velikom dozom sarkazma, da je sve prošlo u najkraćem roku i da nam se prsti na nogama nisu uopće smrznuli pred samo otpadanje.
Hodali smo polako, pazeći na sebe i druge, privikavajući se na navez i dereze, uz konstantne savjete instruktora, da nam se olakša put i da nas se nauči pravilno korištenje opreme. Nekim laganim tempom, prožetim veselim razgovorom i zadirkivanjima, po savršenom snijegu, usputnim pauzicama podređenim pijenju toplog čaja i kave, te postepenim uzdizanjem i divljenjem okoline i pogleda koji nam se otkrivao, nakon nekih cca 2 sata, živi i zdravi smo stigli do vrha - svi! Kada bih napisao da je pogled sa vrha bio spektakularan i da probam još iznjedriti neke najljepše riječi koje postoje, mislim da to jednostavno ne bi bilo dovoljno. Nekima je to bio prvi odlazak u Alpe, nekima u Sloveniju, a nekima prvi osvojeni 2-tisućnjak - uglavnom, oduševljenje nismo mogli sakriti i svima se osmijeh nije skidao sa lica. Malo smo se zadržali na vrhu - ne predugo jer smo i malo kasnili, pa je bilo nezaobilazno čestitanje, grljenje, foto seanse, klopa/cuga i divljenje pogledu oko sebe, u kojem god smjeru se okrenuli. Bili smo prinčevi i princeze, a sve nas je u pozadini nadgledalo njegovo visočanstvo, kralj Triglav, najviši vrh Slovenije i Julijskih Alpi, koji se ponosno uzdizao i o kojem svi sanjamo da ga jednog dana osvojimo. Nažalost, vrijeme je brzo proteklo, te smo polako morali vratiti svu opremu na sebe, ponovno se navezati, te polako krenuti prema našoj završnoj vježbi, a to je bilo selfarrest iliti samozaustavljanje sa cepinima. Brzo i sigurno smo se spustili do željenog odredišta, jer jelte, sad smo već iskusni visokogorci, malo iznad parkirališta na Rudnom Polju, gdje su instruktori procijenili da je dovoljna strmina za izvođenje vježbi, a opet ne prestrmo da se ne otkotrljamo do Hrvatske. Skinuli smo sa sebe ratnu opremu i dereze, da se ne poubijamo, te krenuli uz prethodnu demonstraciju instruktora kako bi to realno trebalo izgledati. Znači, krenuli su nekontrolirani pokušaji kontroliranog zaustavljanja ljudskog tijela sa cepinom. Bilo je kotrljanja, akrobacije, smijeha, svi smo isprobavali, svi smo vježbali i svima nam je bilo jako zabavno. Ponavljali na razne načine i položaje tijela - i još ćemo puno puta na idućim izletima, jer nam to mora postati automatska radnja koja nam može spasiti život, a iskreno se nadam da to niti jednom od nas nikada neće zatrebati. Nakon nešto više od sat vremena, završili vježbe, mokri i malo umorni, ali nasmijani, složili smo i pokupili svu opremu, te smo krenuli polako prema autima, uživajući u prelijepom suncu i čavrljajući cijelim putem natrag. Pričalo se o doživljajima i dojmovima sa izleta, malo se i međusobno upoznavajući, te kad smo stigli do parkirališta, sve se to nastavilo uz multitasking presvlačenja, pakiranja, pijenja neizostavnog čaja i kave, što će tko kupiti od opreme - ono, standardni chit-chat planinara.
Svi smo se pozdravili i rastali sa osmjesima na licima i krenuli put Zagreba, ponosni na sebe, popraćeni suncem i prelijepim pogledom na impozantne Karavanske Alpe sa naše lijeve strane, koje su bile uz nas dobar dio puta.
Do slijedećeg izleta, jedan visokogorski pozdrav!
Zdenko Ded
