Četiri planinarke i četiri planinara nakon sastanka uz tople napitke na starom mjestu uputili su se na istraživački pohod u brda u susjednoj nam državi, točnije vrh Javornik. Vozeći se do početne točke našeg izleta u Krškom dolazimo do važne informacije da se tamošnji Alpinin outlet zatvorio, a još jedna važna informacija jest ta da se do početne točke nekoliko minuta brže stigne preko Obrežja nego preko Harmice 
Već nekoliko trenutaka nakon što smo skrenuli u šumu susrećemo prve znakove da nam se sramežljivo primiče proljeće uz prizore bijelih kukurijeka. Slijedimo putokaz za partizansku bolnicu i vodopad koji nas ubrzo vodi na nešto strmiji djelić puta opskrbljen sajlom, na kojem ipak nismo uočili nikakve vodopade nakon nekoliko trenutaka na stazi nailazimo na sve više smrznutih dijelova, no uz malo opreza prepreke uspješno savladavamo i stižemo do već spomenute bolnice. O impozantnosti zdanja nećemo nego ćemo pustiti da slike govore za sebe. Nešto kasnije radimo kraću pauzu na kojoj neki doručkuju, neki dime, a neki istražuju grmlje u neposrednoj blizini staze.
Nakon ukupno nešto manje od dva sata hoda stižemo do našeg današnjeg odredišta na 1027 metara nadmorske visine. Uz kratak pregled pogleda na susjedne vrhove i nešto duže namještanje za grupnu fotku odlučujemo se ne zadržavati pošto se vrijeme ručka lagano primiče te s mislima o gobovoj juhi, joti i grahu nastavljamo dalje. Na putu do koče jedan od članova naše družine gubi tlo pod nogama i isto istraži svojom stražnjicom, no na sreću bez većih posljedica.
Kratko skrećemo i na obližnji vrh Koprivnik na kojem ipak još ne nailazimo na biljke po kojima je dobio ime. Konačno stižemo i do planinske koče na Bohorju gdje smo jedni od rijetkih gostiju tog dana i ugodno se smještamo uz toplu peć. S dolaskom gazdarice kreće i jedna od najvećih noćnih mora svakog planinara… obzirom da ih je pokosila korona nisu imali prilike opskrbiti se namirnicama i jedino što nude od hrane je jabolčni zavitek ili svima draga štrudla od jabuke. Gostimo se štrudlama, toplim i hladnim napitcima i hranom iz ruksaka uz prepričavanje doživljaja sa Camina. Na povratku do polazišne točke nailazimo na divnog pesa koji nije bio ni najmanje hud, neobična vozila i okićeno božićno drvce usred šume. Uz lijepe boje zalaska sunca vozimo natrag za lijepu našu na mjesto s kojeg skoro svi pohodi kreću gdje je uz još nekoliko rundi glavna tema razgovora jasno, hrana i tako završava još jedan u nizu mnogih pohoda i moj prvi izvještaj kao Velebitašice. 
Darija Mužinić
