Četiri planinarke i četiri planinara nakon sastanka uz tople napitke na starom mjestu uputili su se na istraživački pohod u brda u susjednoj nam državi, točnije vrh Javornik. Vozeći se do početne točke našeg izleta u Krškom dolazimo do važne informacije da se tamošnji Alpinin outlet zatvorio, a još jedna važna informacija jest ta da se do početne točke nekoliko minuta brže stigne preko Obrežja nego preko Harmice 😅

Već nekoliko trenutaka nakon što smo skrenuli u šumu susrećemo prve znakove da nam se sramežljivo primiče proljeće uz prizore bijelih kukurijeka. Slijedimo putokaz za partizansku bolnicu i vodopad koji nas ubrzo vodi na nešto strmiji djelić puta opskrbljen sajlom, na kojem ipak nismo uočili nikakve vodopade 😅 nakon nekoliko trenutaka na stazi nailazimo na sve više smrznutih dijelova, no uz malo opreza prepreke uspješno savladavamo i stižemo do već spomenute bolnice. O impozantnosti zdanja nećemo nego ćemo pustiti da slike govore za sebe. Nešto kasnije radimo kraću pauzu na kojoj neki doručkuju, neki dime, a neki istražuju grmlje u neposrednoj blizini staze. 

Nakon ukupno nešto manje od dva sata hoda stižemo do našeg današnjeg odredišta na 1027 metara nadmorske visine. Uz kratak pregled pogleda na susjedne vrhove i nešto duže namještanje za grupnu fotku odlučujemo se ne zadržavati pošto se vrijeme ručka lagano primiče te s mislima o gobovoj juhi, joti i grahu nastavljamo dalje. Na putu do koče jedan od članova naše družine gubi tlo pod nogama i isto istraži svojom stražnjicom, no na sreću bez većih posljedica. 

Kratko skrećemo i na obližnji vrh Koprivnik na kojem ipak još ne nailazimo na biljke po kojima je dobio ime. Konačno stižemo i do planinske koče na Bohorju gdje smo jedni od rijetkih gostiju tog dana i ugodno se smještamo uz toplu peć. S dolaskom gazdarice kreće i jedna od najvećih noćnih mora svakog planinara… obzirom da ih je pokosila korona nisu imali prilike opskrbiti se namirnicama i jedino što nude od hrane je jabolčni zavitek ili svima draga štrudla od jabuke. Gostimo se štrudlama, toplim i hladnim napitcima i hranom iz ruksaka uz prepričavanje doživljaja sa Camina. Na povratku do polazišne točke nailazimo na divnog pesa koji nije bio ni najmanje hud, neobična vozila i okićeno božićno drvce usred šume. Uz lijepe boje zalaska sunca vozimo natrag za lijepu našu na mjesto s kojeg skoro svi pohodi kreću gdje je uz još nekoliko rundi glavna tema razgovora jasno, hrana 😅 i tako završava još jedan u nizu mnogih pohoda i moj prvi izvještaj kao Velebitašice. 👋🏼

Darija Mužinić