Neki izlet za kraljevski vikend?

Prema kolektivnom akademskom kalendaru vikend oko Sv. Tri kralja bio je dug. Prognoza je izgledala najprije obećavajuće. Ipak, nije sve tako idealno: ljudi su dijelom 'umorni' od dočeka Nove, pa je teško naći društvo, a meni je ovaj zimski događaj još od početaka dočeka na Zavižanu, davne 1995. postala svojevrsna godišnja aktivnost bez koje, kao recimo ni bez mora ljeti, više ne računam godinu kao vrijednu spomena.

Možda za razliku od većine, motivacija za to mi je manje neki posebno važan uspon ili posebna razina adrenalina, više je poanta tih višednevnih izbivanja iz civilizacije - upravo to. Ne vidjeti struju i ostale ljepote svakodnevnog života pa bar na tri-četiri dana. Kakvo godišnje olakšanje je taj povratak u primarno!
Uglavnom, nakon svega, uspio sam zainteresirati hladnom idejom zimskih skloništa bar jednu osobu, Arianu. (Fotka na dnu. Ona je imala fotić, da ne ispadne da sam sam sebe morao fotkat, k'o Stipe Božić?;)
Ali, gdje da se ide - u četvrtak je jaka bura, pa ajmo od petka do nedjelje. No u BiH prognoza je snijeg, u Slo je lavinska 3 (nedavno je pao snijeg), a većina magistrale zatvorena je zbog bure. Onda ima malo smisla švrljati po Velebitskim vrhovima…
Ok, nakraju je neka safe-varijanta Gorski kotar. Bar ima skloništa i snijega :)

U petak krećemo kasno, oko 10.15 iz Zg. Iz Tuka pješke preko Matić-poljane i Janjčarice. Dosta ljudi - što na skijama, što pješke. Na vrhu Bjelolasice, Kuli, bili smo u sumrak.
Puše prilično, a još više hladno, pomalo smo mokri od prćenja snijega, pa Ariana bolno osjeća u prstima svoj fotografski poriv…
U skloništu je bilo mnoštvo, ali kad smo mi došli više nikog. Romantična noć. Ali prije toga trebalo bi se prostor malo zagrijati: koliko mogu dovlačim drva (Ariana je smrznuta zbog fotkanja) i trgamo ih 'preko koljena'. Vatra se pali lako, kao uvijek kad je bura, ali veća drva ne mogu raskomadati jer na skloništu nema ni pile ni sjekire. (Ili su pre/dobro skrivene.) Dijelimo talijanetu s ostalim hranjivim ljepotama - vrijeme da se olakša uvijek težak ruksak na početku višednevnih tura.

Zanimljivost: jedemo paprenjake koje je napravila Vesna Kantura, žena pokojnog 'dobrog duha KPP-a' Želimira Kanture - Krampusa, dobrog prijatelja mog tate, koji su me u davna vremena doveli ovamo u trenutku ostvarivanja svoje planinarske vizije o putu od kontinenta do mora, u skloništu u kojem sam s desetak godina mazao lanenim uljem ploče za oplatu kuće… Neki čudan vremenski ciklus okreće se u bjelini okoline.

Do jutra se smrzavam. Ariana ima bolju vreću, ali ja osjećam nedostatak drva i noćnog održavanja vatre. Ujutro kratki obrok i velik plan za put. Ne palimo vatru pa je ideja - iz vreće u jaknu i ajmooo. Jest ćemo na Samarima. I uistinu, po djevičanskoj bjelini (jer nitko se nije spuštao na tu stranu) stižemo do ceste i marke. (Koju bih valjda na nekoj livadi i bio izgubio da nije nekom srećom postojao trag pa nas upozorio da 'samo dalje cestom' ne vodi uvijek doma.) Pa nakon još nekog vremena po lijepom sunčanom i snježnom jutru do Begove staze i još malo do 'trinajstog' i Samara… (Bila neka ekipa gore, sad se vraćaju, pa je unutra toplo, taman za potreban odmor i hranu. Mislim da smo stigli oko podne, pa oko jedan krenuli dalje.)

Kratak povratak do početka Vihoraškog, pa dalje na drugo sklonište u kojem sam također pomalo imao prste - u poznatu Juretićevu staklenu (Bijelu) stijenu :)
Vihoraš pod snijegom se pokazuje da stvarno nije šala. A uvjeti su bili baš teški: snijega taman da pokrije kamenje i rupe, ali nedovoljno da ih zatrpa pa se u sve propada. Dodatno, vjerovali ili ne, i marke budu problem po snijegu, tako da smo zbrda-zdola i nakon dva sata stigli napokon do ljuske. To se prolazi uz nešto prtljanja, a posebna zanimljivost je ruksak koji Ariana fotka (poslije, nakon priče u Zg, se ispostavlja da ga je lik namjerno ostavio već prije mjesec, i da ne ide po njega.)
Spooky je vidjet napušten ruksak. Srećom, lijepo je naslonjen pa ne priziva ideju pada ili neke druge drame.

Dalje opet dosta muke i nikad kraja. Prćenje i svaki korak se osjećaju, a pomalo nam i pada mrak. Taman u sumrak smo na križanju s putem sa Bijelih na cestu (oko 30 min od doma) pa sam malo mirniji tada.
Ima i neki trag pa se čak pomalo i nadamo toploj kući. Nakraju ipak ništa od toga. Tu noć prolazimo ispod vrha uz prekrasan zalaz i posvemašnje ozvjezdano nebo. Ariana troši zadnje atome baterije, ali proračunato očekujući da Juretićeve fotoćelije u kući daju USB punjaču nadu.
Opet isto, samo sad ima i sjekira i pila - skupljam drva da ostavim koliko potrošimo. Ariana suši noge, čarape se cijede. Vatra se opet lako pali, samo 'košer' - svijećom i bez kocki. No drva kojih je nakon obnove skloništa bila hrpa, desetkovana su u dočeku Nove, pretpostavljam. (Ekipe pišu o Novogodišnjem veselju u knjigu dojmova.)

Talijaneta 4 sira obogaćena gljivovom i nešto paradajzove juhe - prava pizza na primusu :)! Kolača je još ostalo malo, kuhamo vino kojem nedostaje šećera, ali začina ima. Snijeg stoji u golemoj vreći u predvorju, uz vrata koja (već!) ne 'dihtaju' baš. Peć radi super, ali šteta, ne može se puniti odozgor, pa drva moraju biti manja. Prostorija je velika i toplo je samo uz peć, ali i na gornjim ležajevima.
Previše sam škrt pa opet ne dotraje žar do jutra! Ipak, spava se ugodno, iako hladnjikavo ujutro (ne-pernata Ferrino light 600 vreća, valjda je to problem?)

Za doma, što ćemo i kako? Ima detalj na marki na putu za cestu, niz kojeg smo se bacili u snijeg jer su hvatišta zaleđena. To nećemo moći ispenjati, a ni Klanac kostura hodati nam se baš ne da… Ipak, idemo na vrh Bijelih (divan pogled, Ariana hoće signal i fotku) pa ćemo nešto prepriječit ako ne bude moglo drugo. Srećom, bili neki tragovi koji baš kod dvojbenog detalja idu nekim rubnim kuloarom kraj snježnih provalijica (očito ljudi imali GPS ili faaakat znaju jako dobro). Slijedimo dio traga do marke i vrha klanca kostura.

Ostalo - duga cesta do doma (Tuka, auta). Stajemo u Plani. Kućica za roštilj je otvorena pa kratko odmaramo. Srećemo jednu ekipu, izgledaju kao bajkeri, ono moto i to, koja ide na Samare, ovdje samo pješke. Cestom preko Matić-poljane trebalo nam je uz hladnjikavo čavrljanje i nešto brži hod oko 3-4 sata, mislim.

Doma smo taj dan bili u uzornih 16h, taman da se rekonvalesciram malo za predavanje (ponedjeljkom u 8, brrr!).

Vjeran Gomzi
Sve fotke Ariana Barišić