Ovo je trebao biti lagani izletić kao izlika za krafne u Zidanom mostu. Zato smo krenuli dovoljno rano - jutarnjim vlakom, po mraku, da krafne pojedemo za doručak. Jednom kad smo odradili prioritete, na red je došao Kopitnik. Neću reći da smo bili u lošoj kondiciji, nego je priča o laganom izletu bila obmana :). Ali popeli smo se, na 914 mnv. Bilo je prekrasno sunčano, za zimu toplo vrijeme, idiličan krajolik, s dijelovima pod snijegom, pojeli smo ručak u domu,
sprijateljili se sa svim lokalnim psima i najvažnije, nitko nije prigovarao na strmim dijelovima. Jedino se malo odužilo pa smo kasnili na vlak za nazad (u 15 i 40). Zato je spuštanje u Zidani most bilo blago-trčećim korakom kroz pola metra lišća. I ne da smo stigli, nego smo stigli po druge krafne za u vlak. Bio je to uspješan izlet.

Barbara Bošković

RECEPT ZA DOBAR IZLET – KOPITNIK

Glavni sastojak kod dizanih tijesta je strpljenje.

Tijestu treba vrijeme da naraste, pa poslije opet da se odmori.

Slijedite ovaj recept i napravit ćete krofne na kojima će vam i pekari biti ljubomorni.

Skupinica od 8 raspoloženih Velebitaša u ranojutarnjim satima okupila se na zagrebačkom željezničkom kolodvoru, radujući se „jednom lakšem izletu“ – kako ga je najavio naš uvijek objektivni pročelnik. Kao dodatni mamac spomenuo je već iskušane krafne u Zidanom Mostu, „najbolje krafne u tom dijelu Slovenije“, znajući da se velebitaška motivacija dodatno potiče gastro sadržajima.

Krafni i lakog koraka željni planinari, ne znajući što ih čeka, promatrali su ranojutarnje prizore kroz prozor vlaka, diveći se magli na poljima i tirkiznoj boji rijeke Save, koja u Zagrebu poprima neki sasvim drugi karakter.

Dolazak u Zidani Most odveo nas je u prvi ugostiteljski objekt u kojem smo motivaciju trebali dodatno učvrstiti. Nekima je to uspjelo (jer je kava bila navodno odlična), a nekima nije (jer je sumnjičava konobarica odbila poslužiti čašicu „medičine“ prije 9 sati). Pročelnik nas je potaknuo da se prije prvog uspona uputimo prema čuvenim krafnama, jer „tko zna hoće li kasnije za to biti vremena“. Ovaj usputni komentar u nedužnim planinarskim dušama bio je prvi signal sumnje.

Uspon s ceste koja je spajala krafne i željeznički kolodvor bio je neočekivano strm. Ipak, naš nas je objektivni pročelnik na njega prethodno upozorio, objasnivši nam da će daljnji put biti lagan. Srca i dalje punih povjerenja, koraka teška i želudaca punih krafni, uspinjali smo se iz klanca, stremeći prema suncu.

I stiglo je, obasjalo nas, ukazale su se i kućice lijepih krovova i uređenih okućnica, s punašnim psima koji s ove strane granice redovito izgledaju sretniji nego u našem kutku svijeta. Malo fotkanja, malo osmijeha i put se nastavio dalje.

Nakon manje zaravni, definicija laganog dobila je neko novo značenje. Jer strmina se oduljila, tek povremeno presijecajući kakvu cestu. Pod gojzama šušti lišće, glavice dižu stidljivi kukurijeci, a snijeg i ponešto leda sile nas da se koncentriramo na vlastite korake. Nekima pozornost popušta pa padaju. Neki su bezobrazni pa ih slikaju.

Vrh koji nam je bio cilj isturena je stijena s prekrasnim pogledom, sajlama koje pomažu pri usponu i silasku i mramornom pločom koja reflektira sunce. Pročelnik vadi zastavu, bijelu zastavu svoje nedužnosti i velebitaškog ponosa, pa se fotografiramo. Neki su promašili skretanje prema vrhu pa nas čekaju u domu.

Koča na Kopitniku dražesno je mjesto sa žgancima od heljde, kiselim zeljem i raznim drugim delicijama. Ipak, vremena je malo želimo li uloviti raniji vlak. Alternativa je sporije spuštanje, ugostiteljski objekt s početka priče i mjerenje dugog vremena do vlaka žvakanjem krafni koje su neki odbili jesti prije uspona – ostavljajući ih za kraj „lakšeg izleta“.

Pred punim tanjurom i kratkim vremenom gastronaut ima sljedeći izbor: pucati na količinu ili gađati uživanje u zalogaju. Neki biraju prvo, neki drugo. Pred odlukom da se do Zidanog Mosta mora spustiti za sat i četrdestpet – ili prije ako se žele konzumirati krafne – izbora nema. Let, trk i skakutanje – po ledu, uz idilične prizore uz koje bi čovjek rado zastao, niz tobogane lišća koji u rebrima često skrivaju led ili kamen. Žuriti se mora.

Pročelnik sugerira da za krafne vjerojatno neće biti vremena. Sad mu već čvrsto vjerujemo u sve što kaže, pa računamo da ćemo ih ipak papati prije vlaka.

I tako na kraju biva. Visinsku razliku od cca 700 metara svladavamo u olimpijskoj maniri, kiteći se zasluženim krafnama kao medaljama. Stižemo na vlak u 15:40 i nešto kasnije, ponosni na svoj pothvat i zaboravljajući planinarsku naivnost, doživljaje prepričavamo u Cugu.

Da biste našli recept za dobar izlet, dovoljno je samo malo preurediti uvodni citat:

Glavni sastojak planinarskih izleta je strpljenje.

Planinaru treba vrijeme da se uspne, pa poslije opet da se odmori.

Slijedite ovaj recept i napravit ćete pothvat na kojima će vam planinari čestitati.

Recept za dobre krafne potražite ovdje: https://www.coolinarika.com/recept/krofne-koje-sigurno-uspijevaju-cb84c1c6-6386-11eb-8c4d-0242ac12005c

Dobrila Zvonarek