
Julke 6. 1. – 9. 1. 22.
Sedam je fora broj. Sedam samuraja, sedam grijeha, sedam patuljaka... Tako se i nas sedmero na Bogojavljenje zaputilo protegnuti noge u slovenske Alpe.

Ugodna vožnja do Bohinjskog jezera i Ukanca gdje ostavljamo aute pred snježnim zidom i na sjenovitoj hladnoći navlačimo opremu i ruksake na sebe. Dan prije je napadala hrpa snijega, tako da je Igorov gepek bio pun dereza, zlu ne trebalo. Iz retrospektive, da smo ubacili i koje krplje, dobro bi došle.
Dok smo po netom očišćenom asfaltu kretali prema Domu na Komni, računao sam da ćemo do Koče pri Savici stići bez problema, a nakon toga ćemo vidjeti što nam slijedi. Ali jako brzo je nestalo asfalta i ostao samo snijeg i trag dvoje-troje jadnika koji su se probijali kroz to prije nas. Ništa, tko nije, stavlja gamaše i počinjemo prtiti. Malo po malo i stižemo do Koče i Save Bohinjke koja protječe odmah do. Dio ekipe zagovara posjet slapu Savice, ali upad je mnogo skup pa odustajemo.
Zezam, u zimskim danima je upad džabe, ali preskačemo jer smo već knap s vremenom, s obzirom na to da nas čeka najteži dio puta: kalvarija s 48 serpentina. Ovim putem bih se zahvalio neznanoj ekipici koja je išla ispred nas i malo nam olakšala probijanje kroz cca pola metra snijega, zavoj po zavoj... U nekom trenutku prolazimo i zadnju serpentinu i dolazimo do predjela koji se zove Pekel, ali, na naše razočaranje, i dalje je hladno i snježno. Pada noć, vadimo lampe i uz pokojeg Slovenca koji se kreće u suprotnom smjeru, stižemo do odredišta oko 6 navečer.
Dom je jako dobro opremljen, klopa je super, sobe su odlične. Večer kratimo s Čovječe ne ljuti se (Žac je šampion) i diskusijom kamo i kako ćemo sutra. Plan je bio da prošećemo do Orlove glave ispod Vogla, ali, s obzirom na količinu snijega i bez krplji, ako neka zlatna duša nije utabala stazu, to vjerojatno neće ići. Pričekat ćemo jutarnje svijetlo da vidimo kakva je situacija pa ćemo onda odlučiti.

Zlatno-plavi izlazak sunca je pokazao da staze do planiranog odredišta nema, a u razgovoru sa domarkom dobijamo preporuku da ne riskiramo jer je previše nevarno. Ništa, snježna idila je fantastična i prizori su „jaw-dropping“ pa se dogovaramo da ćemo barem prošetati do obližnje Koče pod Bogatinom, do tamo je i prošlo već ponešto ljudi. Upijamo scenografiju i nakon kraćeg hodanja se vraćamo do Doma na Komni, tamanimo palačinke i istim putem se spuštamo premo Koči pri Savici. Ovaj put svraćamo i do slapa Savica – manji detour od 15-20 min, ali staza ledena i ispeglana turističkim čizmicama i tenisicama koje su navraćale baciti pogled zadnjih dana. Ispala je dobra prilika za isprobati dereze koje smo teglili u ruksacima ova 2 dana. :)
Odlazimo do Ribčevog laza (za znatiželjne, laz = krčevina) na večeru, tj. na burgere u Foksnera po preporuci Rock'n'rolle. Dok uživamo u propuhu sjedeći na stolu pored ulaznih vratiju i slučajnom disku dok im svako malo iskače osigurač, brusimo se na zasluženu klopu – neki su bili zadovoljni, neki baš i ne, al mislim da nitko nije ostao gladan. Spavanje je u Hostelu pod Voglom – čeka nas subota i marš na Altemaver, najviši vrh škofjeloškog brđa.
Kao i prethodna dva dana, ujutro laganini, radimo checkout i pičimo do Soriške planine gdje već vlada poprilična gužva – radi se o manjem skijalištu, prilično pogodnom za klince po svemu sudeći. Malo tražimo početak staze, ali ponovno imamo sreće i netko je išao prije nas pa samo slijedimo stazicu u svježem snijegu.
Prvi dio puta nas vodi kroz bajkovito-snježnu crnogoričnu šumu koju nakon 2 strmija uspona ostavljamo iza sebe te izbijamo na poveću visoravan s koje pucaju 360-stupnjeva-pogledi na Kamniške Alpe, Karavanke i Triglav koji se nadvio nad ostatkom Julki. Dok se probijamo do Krekove koče na Ratitovcu, idućeg nam prenočišta, posjećujemo usputne vrhove. Na Altemaveru, najvišem od njih, zadržavamo se malo duže da uživamo u predivnom zalasku sunca pa nastavljamo do Koče gdje se domaćini čude tko smo mi i kako to mislimo: došli smo prespavati!?
Ispalo je da im nije prenesena informacija o rezervaciji, ali ništa zato – mjesta srećom ima, pale se grijalice u povećoj sobi u kojoj se utaborujemo.
Večera je ponovno veoma ukusna, a vrijeme do spavanja ovaj put kratimo Žacovom psihoanalitičkom igrom imena Avalon te ginom i tonikom koji su nekako našli put do iste Koče kao i mi.
E da, treba spomenuti i poveće krafne koje se nude u domu – ako će tko navraćati, obavezno degustirati!
Nakon solidnog doručka idućeg jutra čeka nas oblačan dan i put natrag istom rutom što, u stilu arktičkih pingvina, koristimo za još malo guštanja i spuštanja kroz suhi snijeg. I isprobavanja dereza svih veličina. Na putu do Zagreba stajemo u Ljubljani u potrazi za lokacijom za testiranje na covid i posljednjom večerom, tj. kakvom dobrom klopom za stavit pod zub te se nakon 4 jako lijepa dana vraćamo u domaju na zasluženi odmor.
Filip Herceg