Izvor Kupe
Velebitašica cijelih tjedan dana, i već organiziram prvi izlet. Ne bih se upuštala u to, ali mi je prošli vikend ostala kapa u restoranu Kamačnik... I sad, ako već idem po nju, što ima u blizini? I ako već idem do izvora Kupe, možda se još netko želi pridružiti? Poslala neformalni mail, i nastavila u neformalnom tonu, odradila nekoliko hiccupsa (precijenila dužinu staze, dobila info s terena dok smo već bili na putu), srećom prognoza je izgledala optimistično - ako ne voliš snijeg. U nedjelju ujutro se skupilo nas 5, taman za jedan auto ljudi koji ne vole rano ustajati/rade cjelodnevne/noćne smjene/brinu o najekonomičnijem i okolišno prihvatljivom putovanju .Oko 11 stižemo na početak staze, i ulazimo u šumu. Na putu nam se ispriječilo vikend-naselje (lokacija za idući doček - riješena), ovce, električni pastir koji je uvijek tempting za isprobavanje jel stvarno pod naponom i koliko. Srećom, uz dvije liječnice, nismo morali sami isprobavati, jer su one već znale kako izgleda kad se ljudi igraju sa strujom. Na suprotnoj strani od kućica, u bazi okomite stijene, voda izvire iz stijene u potočićima koji se ulijevaju u Kupu. Staza opet skreće u šumu, većinom hodamo uz rijeku, prolazimo kraj slapića, jednog vitraja u drvu, i dva zaleđena drvena mosta. Većina puta je suha ili blatnjava, na livadama ima snijega. Bez obzira što nema lišća, sve je zeleno jer mahovina pokriva kamen u riječnom koritu i stabla.
Uskoro, Vjeran opaža da se čuje jeka, što znači da smo u blizini amfiteatra odnosno izvora. Kupa izvire iz podzemlja u podnožju stijene koja tvori prirodni amfiteatar, i, usprkos nekolicini ronilačkih napora, još se ne zna točna dubina izvora. Voda ima malo viši pH, no ne primijeti se kad probaš :) kratko smo se zadržali oko izvora do kud je staza dozvoljavala, upijali energiju mjesta i podijelili kekse i čaj, dogovor je bio da ćemo jesti na povratku u sjenici. Nastavivši dalje, opazili smo još jedan set slapića koji nam je promakao kod dolaska, te lice i ruku instalirane u drvo. Creepy. Malo nizvodno, i već prilično blizu kraju/početku staze gubimo jednu od članica, kreću teorije zavjere... Brzo nas zaokuplja neobična nakupina porušenog drveća, ja tvrdim da su posječena sjekirom jer naprosto izgleda nevjerojatno da ih je toliko, i tako spretno, prepilio dabar. Iskusno oko drugih članova pronalazi tragove zubiju životinje i dileme više nema! Slike u prilogu. Uskoro stiže i poruka članice da je kod auta...je li kod auta ili onaj tko ju je zgrabio želi da mi mislimo da je tamo?! Bila je ona, bar se za sad tako čini. Svi na broju smo se, još za dana, potrpali u auto i pravac restoran Kamačnik, kuhano vino, pastrve, gulaši i dva puta krumpiri za vegiće, te neizostavne štrudle od borovnica - brižno spakirane za doma jer drugačije nije stalo :) Negdje sam pročitala da je planinar osoba koja će voziti 300 km da bi pješačila 20 km. U našem slučaju, ni toliko :)
Marta Žižek
