Od Ravne Gore do Ivanščice
Dragan me obavijestio da su odlučili da ja napišem izvještaj o prvom ovogodišnjem izletu na Ivanščicu. Mene je pripala čast a da me nitko nije pitao. Kaže Dragan prebaci na Nikolu ako neš ti. Ta mu je dobra Nikola da napiše izvještaj to neće proći i ništa mi nije preostalo nego da to uzmem u svoje ruke.
Prvog dana ove godine probudila sam se nenaspavana u Filićevom domu, bilo mi je hladno i nije mi se ostajalo u vreći te sam i Nikolu nagovorila da ustanemo. Trebala mi je kava da se povratim i dođem sebi. Kaže Nikola zašto sjedim unutra vani je bolje. Zaista ispred doma je bilo prekrasno, sunčano i toplo. To mi je odmah popravilo raspoloženje, a isto tako i dvije najrasplesanije gospođe s novogodišnje proslave i njihovi pratitelji. Oni su odmah opleli po nama kako mora da nas boli guza od tolikog sjedenja prošlu noć. One nisu izgledale kao da da ih bole noge od silnog plesanja a niti nas nije ništa boljelo. Lijepo smo mi nazdravili preko nekoliko puta Novoj, podijelili s njima doručak i u njihovom ugodnom društvu vrijeme je brzo prošlo. Pozdravili smo se ko s prijateljima, ispratili vesele Međimurce i uto su i naši Velebitaši sneno počeli kapati sa šalicama kave/čaja. Dok su oni dolazili k sebi nas dvoje smo se prošetali lijepom stazom kroz šumicu do mjesta gdje je dio ekipe ostavio aute večer prije. Kad već nismo noćas plesali da godinu započnemo hodajući. Nakon te krasne šetnje dio ekipe koja je išla na Ivanščicu zaputio se do Prigorca dok je drugi dio ekipe ostao u domu neki čekat after party a neki se još malo sunčati prije povratka u Zagreb.
Na parkiralištu u Prigorcu u popodnevnim satima sačekali smo da se svi okupimo, došle su i dvije djevojke iz Zagreba buduće Velebitašice. Moram reći da nisu svi izgledali dobro nekima je glava bila malo teška te ju je trebalo razbistriti. Odlučili su do vrha ići najkraćim putem. Ta staza je malo zahtjevnija gotovo od samog početka se strmo uspinje. Nikola je prokomentirao kako je staza kao da idemo na Sljeme preko Mrcine. Brzo smo se skinuli u kratke rukave što zbog uspona što zbog toga jer je bilo sunčano te malo pomalo se popeli do Malog Konja pa zatim grebenom do Velikog Konja s kojeg se pruža prekrasan pogled.
Nakon Velikog Konja lako se dođe do doma Josip Pasarić. Prva sam stigla u dom tamo me dočekala vesela i raspjevana ekipa, čestitali smo si Novu a jedan mi je htio drage volje dati svoju maskicu koju je nosio kao kapicu na ćeli. Zahvalila sam mu i otišla na šank po kavu. Ubrzo je stigao ostatak grupe te uz razgovor ugodni okrijepili smo se neko pivom, neko kavom/čajem, a neko Hidrom te dogovorili povratak.
Dok sam ispred doma čekala da se svi spreme naišao je jedan planinar i čestitao mi Novu. U razgovoru s njim saznala sam da iako nije bilo službenog dočeka u domu on je tu prespavao i do 22 sata nije bilo skoro nikoga al zato do ponoći je došlo stotinjak ljudi i uz vatromet i lijepe želje su ušli u novu godinu. Kaže da je to tako tradicija.
Kad su svi bili spremni trebalo je još da se poslikamo i krenemo do auta preko Prekrižja. Nakon dvije tri upute kako i kuda započeli smo spust u sumrak. Ovaj put staza je bila lagana osim što su marke već izblijedile i trebalo ih je malo potražiti. Sretno smo se spustili do parkirališta. Netko se vratio na after party u dom a drugi za Zagreb. U autu sam primjetila da mi nema mobitela. Ajooj nije mi do moba već onog što je na njemu. To mi je malo pokvarilo do tada lijep dan. Al neka je sve zlo u tome, sve do tada je dobro prošlo: djeca su dobro, pas isto, nas dvoje smo okej. Sin mi je uspio locirati mobitel negdje na pola puta na stazi. Nikola je odlučio da će njih dvojica rano ujutro otići ga potražiti. Kad oko 5 sati ujutro mobitel je promijenio lokaciju negdje oko 1 sat u noći se premjestio nekamo uz cestu prema Varaždinu. Dobro mislimo si netko ga je pronašao nećemo ga budit zvat cemo kasnije. Nazove Nikola u pola 10 nitko se ne javlja, provjere lokaciju a mobitel opet na istom mjestu. Ništa njih dvojica ga odlaze potražiti dok ja kuham ručak. Kada su se približili mjestu gdje je lociran nazovu ga i ništa se ne čuje vide dvoje planinara gdje stoje i kopaju nešto po ruksaku odluče ih pitati jesu li možda našli mobitel. Kažu oni ne al neki zvoni u blizini (oni mislili u njihovom ruksaku) Nikola malo prokopa po lišću i ukaže mu se moj Samsungić.
Eto ipak mi je ova godina dobro započela. Svima koji ovo čitaju želim sretnu, zdravu i uspješnu godinu, puuno planinarenja i nadam se da se vidimo na nekom od uspona.
To je sve živili vi meni, Renata Buljan.
