Sveta Gera – 12.12.2021.

Dana 12.12.2021. dvadesetak Velebitaša, predvođeni friško diplomiranim Josipom, uputilo se na Hrvatsko-slovensko granicu preko Žumberačke gore. Okupljanje na parkiralištu Centar Arene u 8:00 te polazak bez ikakvog kašnjenja prema mjestu Sošice.

Dolazak u Sošice, vrijeme više nego savršeno – sunčano, bez vjetra. Malo smo bili razočarani količinom zatečenog snijega jer nam je rečeno da će nas dočekati 15-ak cm, ali dobro. Svi smo se ponovo okupili u krčmi, pardon gostionici na kavi nakon čega je uslijedilo postrojavanje i polazak prema Geri.

Krenuli smo oko 11:00 sati, start je bio laganini, od Sošica cestom prema Sopotskom slapu. Kod slapova je uslijedio  zahtjevniji (zapravo i najzahtjevniji) dio staze - strmiji uspon. Mada, sam uspon nije stvarao tolike probleme već blato na samoj stazi. Napominjem, još smo na visini gdje nema snijega.

Nakon uspješno izvršenog uspona ukazao nam se toliko željeni snijeg. Tko tu nije imao gamaše, na ovom djelu ih je oblačio (neki uspješno improvizirali). Put nas je doveo do planinarske kuće Vodice koja je na opće iznenađenje bila otvorena. Kava, čaj, kuhano vino i polazak dalje. Od planinarske kuće smo se popeli na vrh Pliješ (977 m). Kako je bilo i najavljeno, vrijeme je bilo lijepo, a snijega u izobilju.

Od Pliješa smo krenuli prema Svetoj Geri. To je bilo kvalitetnih 3 sata spuštanja i penjanja, a nešto i hodanja po ravnom. Veći dio staze je granica sa Slovenijom tako da je ovaj izlet bio i međunarodnog karaktera. Kako je dan prolazio postajalo je hladnije, a na nekim dijelovima je puhao ne baš ugodan vjetar. Kod Bezimenog vrha je križanje staza gdje nas je dio ekipe napustio, tj. otišli su u Sošice, a mi smo nastavili prema Svetoj Geri.

Oko cca 16:00 smo se popeli na vrh Svetu Geru iliti službeno - vrh Sveti Ilija (1.178 m) gdje smo taman prisustvovali lijepom zalasku sunca. Na samom vrhu je vidikovac sa prekrasnim pogledom na Alpe (i dalje smo na granici istoka i zapada). Od dodatnih sadržaja, na vrhu se nalaze pravoslavna i katolička kapela te telekomunikacijski toranj, za svakog ponešto. Unatoč romantičnom ugođaju zalaska sunca i ljubičasto-rozih-narančastih boja postalo je hladno i krenuli smo stazom koja vodi direktno prema Sošicama. U Sočice smo stigli oko 18:30 gdje su nas u gostionici čekali gulaš i pastrva (za preporučiti). Nakon ugodnog nadasve druženja i vratili smo se u Zagreb. Za nas gradsku djecu, izlet je bio „resetirajuči“ i definitivno preporuka u ovo zimsko doba te pohvale voditelju Josipu.

Ivana Vinski