LISCA
Krenuli smo, nas jedanaest plus pas/psica, baš kako svaka prava planinarska družba i treba krenuti: s puno volje, kave, sendviča i nesporazuma oko toga je li mjesto na kojem smo se originalno dogovorili sastati ujedno i mjesto gdje ćemo naći ostale planinare (nije; svi su bili negdje drugdje, i kapali su na razna mjesta kako je tko stizao, kao lijena kiša koja nije sigurna bi li pala ili ne). Vlak je s Glavnog kolodvora kretao u besramno ranih nedjeljnih 7:03, koturao se polako i tromo tek kojih 45 minuta i već smo se našli u Sevnici, mjestu koje će u povijesti ostati zapisano po tome da izgleda kao bilo koji drugi zaboravljeni provincijski gradić, i po tome da je u njemu rođena Melania Trump. Desetak minuta hoda od željezničke stanice, i već smo se našli na početku staze. Svjesni da gledamo u poprilično strm (da ne kažem okomit) početak, skinuli smo sa sebe sve što se dalo skinuti i krenuli. Pas se raspametio od sreće, a mi ostali kako koji: meni, priznajem, baš i nije bilo lagano jer me već dulje vrijeme nije bilo na velebitaškim dogodovštinama pa sam i zaboravila kako se lako može nabiti tempo i kako lako možeš početi proklinjati ideju da se u praskozorje ideš penjati na neko brdo u Sloveniji, znojeć' se po hladnoći i dišući na škrge. U tom trenutku po stoti put u životu odlučujem prestati pušiti.
Staza me, iskreno, iznenadila: ne samo da je prošarana cestom koju se svako toliko mora presjeći (i kojom se do samog vrha Lisce može doći autom, što ne želimo i ne odobravamo jer se na brdo mora po PS-u ili nikako), nego je i dobar komad staze zapravo hod po asfaltu, što nije bilo previše zabavno prelaziti u gojzericama, ali bilo je i luđih: ja sam, recimo, večer prije puta panično kupovala dereze, lijepo ih odnijela sve do gore u ruksaku, nazdravila im kuhanim vinom i spustila ih nazad na vlak u istom tom ruksaku. Odlična kupovina.
No, neka vas ne zavara činjenica da asfalta ima zaista dosta: naime, dosta ima i šume, na zadnjoj dionici možete čak i birati između strmog i jako strmog uspona, a uspjeli smo naići i na križanje gdje se družba rascijepila u dvije filozofske škole: lijevouzbrdnu i desnouzbrdnu. Osobno sam se priklonila Dragecu (ipak je organizirao izlet), makar se na kraju ispostavilo da obje škole mišljenja, kako to često biva, završavaju na istom mjestu, nakon jednake količine muke i strmine. Spojila nas je psica koja je lijevouzbrdne usmjerio prema desnouzbrdnima i veselo nastavila dalje nakon što nas je prebrojila i shvatila da smo svi opet na okupu.
Posljednji komad staze nekima je bio dosta težak, pa smo si međusobno dijelili grožđani šećer, ohrabrujuće riječi tipa možeštito i samotiodmori i fućkašnjihmićemopolako, prigovore tipa ajdenećešvaljdabitzadnja i dajpožurihoćupivu, a Željko si je udijelio kokakolu.
Za one koji su se već uspinjali na Kum(a), zgodna informacija je da se tijekom uspona na Liscu vidi i Kum, za koji je zaključeno da se nikada nije smio zvati Kuma jer ne možeš reći da se ideš penjati na Kumu, naprosto nije ni pristojno ni zgodno. Osim toga je rečeno i da sad imamo drugačiju perspektivu na Kum(a) jer ga vidimo s druge strane. To je valjda za one koji se snalaze u prostoru (nisam!).
Na vrhu nas je dočekalo nekoliko sjajnih stvari: snijeg, pogled (ajme, kakav pogled!), drvena romantična klupica s izrezbarenim srcem za koju sam sigurna da je svatko od nas ima na fotografiji barem jedanput, kuhano vino, slovenska zastava, navodno najbolje palačinke u Sloveniji (ili je bilo na svijetu?), i – konačno – odmor. Bar sam ja tako mislila. No, avaj, jedva što smo popili svoje čajeve i vina i pojeli palačinke, Dragec oglašava da krećemo prema dolje jer lovimo vlak u četiri. Ajd. Sve isto, samo nizbrdo, čovjek bi reko da će bit lakše, al nas je dvoje uspjelo poskliznut se i past. Željko je u pauzama popio malo kokakole. Bilo je i hladnije. Nekako se pred kraj činilo kao da je više asfalta – zapravo, kao da mu nema kraja, ali ništa od toga zapravo nije imalo veze jer su i društvo i friški slovenski zrak i teme razgovora bile sjajne, zabavne i zanimljive, jer vlak nije kasnio, jer je Stanko imao rođendan pa nas je sve počastio u birtiji u Sevnici, jer nas je kondukterka prepoznala i pitala kako nam je bilo i kako nam se sviđa njihova Lisca, jer su razgovori u našem kupeu bili sjajni i protezali se od Tindera do razlika između jahti i jedrilica, i jer su Stanko i Željko prvo na Google Mapsima locirali, a onda i uživo vidjeli kip Melanije koji se može vidjet iz vlaka kako maše putnicima: baš tako, kažu, stoji, s rukom u zraku, kao da maše. Pa nek netko kaže da planinarenje nije intelektualno edukativno.
Večer je tradicionalno završila cugom u Cugu s još divnih tema, smijeha i druženja, bolnih nogu i psa usnulog na jaknama. Ma šta čovjeku više treba u životu? Malo manje asfalta, možda. Ali palačinke su zbilja odlične – prošećite, zelo je strmo tu i tamo, ali isplati se!
Vlasta Paulić
