Stahlhorn-Allalinhorn
Nakon godine i pol dana dočekali smo i taj, finalni izlet visokogorskog tečaja generacija 2020. i 2021. Naoružana COVID putovnicama, grupica Velebitaša s tri je auta 14. i 15.9. krenula u dugo očekivani uspon na neki četiri-tisućnjak u okolici Saas-Feea u Švicarskoj. Isti izlet planirali smo i prošle sezone, međutim sveopća drama oko „velepošasti“ i administrativne zavrzlame s prelaskom granica odgodile su završetak visokogorskog tečaja generacije 2020. za punih godinu dana.
Od Zagreba do Saas Feea ima osamstotinjak kilometara i desetak sati vožnje. Prva dva auta u planu su imala prespavati na putu. Oni cjenovno osvješteniji mudro su ganjali neki kamp na talijanskoj strani granice, dok su se ostali smjestili u hotelu u Saas-Almagellu, mjestu na samom kraju doline na čijim se obroncima nalazi i Saas-Fee. Ekipa u trećem autu odlučila se na najtvrđu opciju kretanja oko 3 ujutro i direktne vožnje do cilja. Ja sam pak svoj put samo nastavio iz jedne druge avanture u Dolomitima.
U subotu 14.9. ujutro (oko podne :) dogovor je bio naći se s Robijem, Igorom i Marijanom uz autocestu, negdje kod Verone. Tu sam ostavio svoj auto i nastavio dalje u Robijevoj jurilici. Nakon cca 5h vožnje put nas je doveo na uličice Saas-Almagella. Mjesto je već u sjeni okolnih planinskih lanaca. Ekipa se smjestila u šarmantni hotelčić, a meni, nakon što sam proveo proteklih mjesec dana na speleološkim ekspedicijama i smucajući se Dolomitima, ne pada napamet ostaviti četvrt mjesečnih primanja na noćenje. Odlučio sam bivakirati u šumi na obroncima doline i baš praktično, odmah iza hotela počinjala je planinarska staza. Pronašao sam svoje mjesto uz obližnje skijalište, na padini. Spašava me vjerni hammock kojeg sam postavio na način da iz njega mogu skuhati večeru na prirodnoj stepenici, ugodno ušuškan u vreću. Ma kakav hotel!
U nedjelju smo krenuli relativno kasno, dobro odmoreni. U Saas-Feeu sva vozila se ostavljaju na ulazu u selo, u garaži na bezbroj katova. Već tu, umjetna dry-tooling stijena koja se proteže kroz sve katove parkirališta ukazuje na duh ovog mjesta. Dalje se hoda, a teret prevoze električna vozila. Ispostavilo se da se radi o planinskom mjestu koje je potpuno preuzeo turizam. Apsolutno sve kuće i zgrade su pretvorene u hotele i apartmane, toga nema ni u Dalmaciji! U pozadini se naziru žičare i skijaške staze koje se protežu do ledenjaka na 3500 m.n.v. Upravo je to skijalište na ledenjaku, koje u špici kolovoza radi punom parom, zaslužno za mase mahom mladih skijaša i snowboardera koji naviru iz zgrade žičare. Sunce je visoko u zenitu i staze na ledenjaku su postale juhica pa ekipa hrli na ručak. Bizaran kontrast fit mladeži čini jednak broj starijih gostiju koji hvataju podnevno alpsko sunce načičkani po terasama izgledajući kao da su njihovi najbolji dani daleko iza njih.
U zgradi žičare sastali smo se s ostatkom školarca i instruktorima. Jela nas je bez odgode ukrcao u gondolu i za čas smo bili na putu prema gore. Švicarski standard i masovni turizam u Saas-Feeu rezultirali su nečuvenim cijenama roba i usluga, pa tako i cijenom jednosmjerne karte za žičaru Alpin Express od 33 CHF ili cca 230 KN. Izlazimo na Felskinnu, izdanku grebena na pola puta do skijaških staze i glečera. Tu smo konačno stupili na snijeg i brzo sam za sobom ostavio gorčinu financijskih (ne)mogućnosti. Prepriječivši padinu zašli smo iza grebena i nakon kratkog koprcanja po krušljivoj kosini stigli smo u Britannia Hütte, moderan planinarski dom i bazu za naš sutrašnji uspon. Ekipa se razbježala naokolo; fotkanje, šetnja do obližnjeg vrha, slackline ispred doma, pive. Večera, a posebno doručak, tu se služe rano, a rano se i kreće na obližnje uspone. Naš sutrašnji cilj je Stahlhorn, 4190 m visok vrh, dio Mischabel grupe, nadvija se nad ledenjake jugozapadne panorame vidljive iz Britannia Hüttea. Po markacijama, uspon do gore trebao bi trajati oko 6 sati.
Rano ovdje stvarno i znači rano; doručak nas je čekao spreman u 03:00 idućeg dana. Za kratkog sna te noći, vani se razbjesnila oluja, pljusak i vjetar zavijali su oko kuće. Srećom, kroz sat vremena oluja se već premjestila u dolinu, a školarci gladni akcije nestrpljivo su cupkali ispred doma. Jela je poveo ekipu uz rub ledenjaka, po markiranim morenama, a uskoro i na donji dio samog Hochlaub glečera. Njega smo prepriječili na jug, a zatim smo se uzverali preko izdanka grebena Allalinhorna i konačno izbili na sam Allalin glečer. Ovdje je bilo vrijeme za navezivanje jer ćemo dalje pratiti ovaj veličanstveni ledenjak do samog prijevoja pred vrh. Upadam u navez s Robijem, Matijom i Vinkom, a na čelu je Alen koji preuzima vodstvo. Slijede druga dva naveza sa Žanom i Jelom na čelu.
Ima li kakve veze s mojom speleo pozadinom ili ne, ostavit ću drugima na analizu, ali moram priznati da me se koncept noćnog penjanja i prelaska ledenjaka jako dojmio. Iako je tu bilo noćnih izlazaka i ulazaka u jame, planinarenja do ulaza ili nazad do logora, ovo je prvi put da sam ciljano krenuo u planinu usred noći računajući da ću zoru dočekati u pola uspona. Osobno mi na snježnim visokogorskim usponima najviše smeta neumoljivo sunce koje prži po nama, uz poneke nagle promjene vremena (sunce/oblačno, toplo/hladno, vjetar, snijeg, tuča), stalno pokušavam hodati s kapuljačom preko glave i hvatati kut gdje mi sunce ne pada na lice. Noćni uspon umanjuje taj problem, a i vrijeme mi se čini stabilnije pred zoru, atraktivni izlasci sunca su dodatan bonus. Već se radujem noćnim smucanjima snježnim padinama ove zime.
Veselje noćnog uspona je ništa bez atraktivne zore, a upravo takva nas je dočekala na donjem dijelu glečera. Fantastičan izlazak sunca, tonovi narančaste reflektirani na ispranom, plavom ledu. Ni same fotke nisu uspjele dočarati moment. Brzo nakon zore, trasa je postala znatno ozbiljnija, počele su se pojavljivati pukotine u ledenjaku i ledeni seraci na rubovima, a vrlo tanki snježni pokrivač pokrivao je same pukotine. Negdje na tom potezu sreli smo i par pokislih alpinista koji su bivakirali nešto više na planini te su zbog oluje, koja ih je potpuno smočila noću, odustali od uspona i krenuli prema dolini.
Tečajci su prvi put izašli na ledenjak ovog mjerila; svi smo ostali zadivljeni pukotinama impresivnih dimenzija. Razmišljao sam kako bi bio prihvaćen prijedlog da se u neku i spustimo na povratku… Ipak, zaključio sam da za taj pothvat tamo nije bilo motivacije, budući da još nismo bili ni na pola uspona. Takve egzibicije ostavljam za kasnije izlete ili pak neki špiljarski izlet na ledenjak. Srećom, snježni pokrivač je još uvijek bio dovoljno zaleđen i vrlo dobro je podnio težinu svih u navezu. Već tada uzbuđeno smo komentirali strahujući kako će taj dio puta izgledati u povratku kada visoka temperatura razlabavi površinski sloj snijega.
Uskoro, snježni pokrivač postao je deblji a uspon strmiji, započeli smo kretanje u serpentinama prema prijevoju. Negdje na tom potezu Robiju, u navezu iza mene, postalo je teško: teško disanje, hvatanje svake moguće pauze. Prebolijevanje korone ostavilo je traga. Zastali smo nakratko kako bi zavirio u svoju džepnu ljekarnu. Ostatak je odmah krenuo s bodrenjem, uz pokušaje da uhvatimo stalan ritam koraka i daha. Pokušao sam navlačiti Robija užetom kako bih ga rasteretio, ali uzalud, više frustracije nego koristi. Napredovanje je išlo jako sporo, a činilo se da ostali navezi u pozadini nisu bili ništa brži. Ipak, konačno smo stigli do prijevoja Adlerpass. Vjetar je tamo postao ozbiljniji jer smo izašli na čistinu, nagib terena dalje je bio znatno blaži a i sam vrh povremeno je provirivao kroz oblake. Robi je ušao u višu brzinu, placebo efekt farmaceutskih pripravaka bio je u punom jeku i navez se uskoro verao po vršnom grebenu. Stigli smo na vrh, gdje smo si priuštili kratku pauzu za fotkanje i zalogaj čiste energije (čitaj: špeka), nakon čega smo odmah krenuli dolje. Sunce je i dalje nesmiljeno udaralo po ledenjaku, bio sam zahvalan na svakom oblačnom periodu.
Dalje je vodstvo u navezu preuzeo Vinko, nakon čega je spust po strmom zasniježenom dijelu prošao relativno brzo, sve do horizontalnijeg dijela ledenjaka s tankim snježnim pokrivačem. Sve naše bojazni su se ostvarile: tanki sloj snijega je olabavio i svi su propadali u snijeg dublje nego prije. Vrijeme se također pogoršalo; navukla se magla, značajno smanjivši vidljivost, a na mahove je padala i vrlo neugodna tuča nošena vjetrom. Tu se cijeli koncept sigurnog kretanja ledenjakom po postojećim tragovima raspao, više nismo mogli pratiti svoje ranije tragove, već smo krenuli tražiti najmanju širinu pukotina i preskakati ih. Umor je također učinio svoje i Žanin i Jelin navez vrludali su po ledenjaku svaki svojom rutom. Ovdje smo potrošili dragocjeno vrijeme dok nismo pronašli prihvatljiv tempo kretanja i savladali tijek napredovanja kroz polje pukotina; prilazak pukotini, dovoljno šlinge za skok, pripravan ostatak naveza bez nepotrebnog viška užeta i skok, pa onda opet sve iz početka.
Alen je opet preuzeo vodstvo, i baš kad se činilo da je besciljno lutanje, traženje i čekanje gotovo, momci u navezu iza nas glasno su se bacili na tlo u pozu zaustavljanja. U toj strci Alen i ja odmah smo krenuli dati ruku, pri čemu sam derezom umalo osakatio Tonija (sori T!). Žana je kroz snijeg upala u pukotinu, njen navez je pravovremeno reagirao i ona se bez puno muke, vlastitim snagama, izvukla na stabilno tlo. Svi znamo da, posebno u planini, nijedna nevolja ne dolazi sama i upravo kad smo mislili da je stvar sa Žanom riješena, iz pozadine se začula salva psovki. Jela je krivo doskočio na derezu i izvrnuo nogu. Taman sam pomislio kako ćemo sad imati ozbiljan problem: morat ćemo ga skrpati, imobilizirati nogu i puževim korakom se povlačiti do doma… kad li ono, stari lav je samo otresao nogu i nastavio dalje. Kasnije se ispostavilo da je noga fino natekla, ali ništa nije bilo slomljeno, samo je obnovljena stara ozljeda, blaže uganuće.
Tempo se konačno ustalio, relativno brzo smo pregazili donji dio ledenjaka i niz vodotoka koji su se tu stvorili tijekom dana. Kratka pauza na stijeni, razvezivanje užeta, par zalogaja i za čas smo prešli greben prema drugom ledenjaku. I oblaci su se razišli i planina je opet bila vidljiva. Tu se negdje pobudila moja potreba za, da prostite, sranjem. Digao sam tempo i za čas sam izbio na čelo kolone. Markirani put preko krušljivih morena trajao je vječno, očekivao sam dom iza svakog ugla ali nikako stići. Konačno potpuno zadihan ispadam na čistinu ispred doma, a ekipa na klupama ispred mi s odobravanjem kima glavom. Pitam se znaju li što je posrijedi, zašto sam ovako zapuhan, ili samo misle da sam neki alpinist na pripremama… Bacam ruksak, cepin i gojzerice po podu sobe za opremu i za čas sam na školjci. Konačno! Prolazno vrijeme nam je oko 14h.
Večerom u domu nitko nije bio baš zadovoljan, generički prilog, salata i meso koje izgleda i ima okus kao da je iz vrećice. Ulazim u sukob sa gazdaricom u domu oko ulijevanja čaja u termosicu. Sve u svemu, za 60 CHF za polu pansion, hrana i usluga su jako nisko na spektru isplativosti. Zbog Jeline ozljede i generalnog umora u našim redovima, pada odluka da sutra umjesto planiranog Alphubela do kojeg imamo cijeli dan, penjemo lakšu opciju Allalinhorn, relativno lagani vrh na 4027 m.n.v. Rano odlazimo na spavanje jer smo koma, a sutra je opet pokret prije zore.
Ujutro smo potpuno očistili švedski stol, a nakon usiljenog gazdaričinog upozorenja da je hrana ovdje isključivo za konzumaciju u domu, s užitkom buntovno slažem sendvič pred njom, tražim da mi nadopuni čaja u termosicu te na izlazu skupljam još jedno pakiranje marmelade. Ispraćen sa ciničnim „Enjoy your sandwich!“ komentarom, razvlačim smiješak na licu i grabim opremu. Dvadesetak minuta hodanja kasnije izbili smo na na Felskinn, posljednju stanicu žičare iz Saas-Feea gdje se moramo ukrcati u Metroalpin. On vodi do vrha glečera gdje počinju skijaške staze.
Tu ponovno doživljavamo šokove kada čujemo cijene karata (45 CHF ili ~300 kn), ali nakon 800tinjak prevaljenih kilometara i nemamo baš izbora. Metroalpin je zgodna stara uspinjača koja jako podsjeća na zagrebačku, uz jednu bitnu razliku - podzemna je. Relativno brzo nas diže kroz tunel do samog vrha grebena Mitellalalin na 3456 m.n.v. Tu, u ledenjačkoj špilji je posljednja stanica i početak skijaških staza. Tzv. Eispavillion, zgrada s rotirajućim restoranom i lijepom terasom, vrvi od skijaša i boardera, puna je reprezentativaca iz svih krajeva svijeta. U jednom momentu čujem hrvatske glasove, a u kadar mi upadaju i neizbježni crveno bijeli kvadratići.
Pristup Allalinhornu je jako lagan, doslovno se hoda uz skijašku stazu i onda prelazi nekoliko ledenjačkih pukotina prije strmijeg uspona. Jela komentira da je to najlakši 4-tisućnjak u Alpama, doslovno postoji javni prijevoz do petstotinjak metara pred sam vrh. Još je uvijek hladno i puše vjetar, snijeg je odličan, savršeno tvrd. Vidim razlog zašto su baš ovdje konstruirali skijalište, snijeg je idealan za spuštanje. Na usponu se mimoilazimo s nizom vodiča navezanih sa hordama planinara turista. Za cca 3h smo gore. Pogledi su odlični, vrijeme je znatno bolje nego na jučerašnjem usponu i pogled puca preko jučerašnjeg ledenjaka sve do vrha na jugoistok, a na jugozapadu se odlično vidi uvijek atraktivan Matterhorn. Brzo se spuštamo, a sunce nemilice počinje pržiti po ledenjaku. U trenutku kada izbijamo na skijaške staze, one su već puste, a snijeg se pretvorio u toliku juhu da je po njemu izuzetno zahtjevno hodati. Ova 2 kilometra do paviljona ispala su najteži dio današnje ture.
Na povratku u dolinu ponavljaju se borbe s kartama za žičaru. Budući da na početku nismo uzimali povratne, planirajući se vraćati okolnim putem, sada smo pred nedoumicom: preplatiti još jednom kartu ili hodati. Toni i ja već smo se čvrsto odlučili hodati u dolinu pa makar proveli još 4h na suncu. Ipak, balkanski inat se probudio u meni i odlučio sam probati provući neku od dvije iskorištene karte za prijevoz koje sam do sad kupio. Za divno čudo moj trik je uspio i spuštamo se u dolinu žicom kao gospoda. Ostatak ekipe se kiseli jer su u međuvremenu uzeli karte. Vjera u viziju, ljudi!
Vrlo brzo napuštamo i turističke kulise Saas-Feea i dolazimo do kampa gdje noćimo. Jedna gozba iz gepeka Buljana, 3 šatora, 2 hammocka i 1 bivak kasnije, Toni, Vinko i ja bacamo se u ledenu rijeku. Večer zatvaramo tradicionalnom gozbom i cuganjem uz dojmove i komentare na ovogodišnji tj. ovoDVOgodišnji visokogorski tečaj. Instruktori iznose svoje kritike i pohvale, a tečajci svoje. Zaključci su ukratko da su tečajci izuzetno zahvalni instruktorima na angažmanu i činjenici da smo uspjeli izgurati sve izlete u inozemstvu u ovoj zahtjevnoj godini. Svi su prezadovoljni proživljenim iskustvima, a glavna želja i kritika za buduće škole je više prakse u tehničkim vještinama u snijegu i ledu; praktičnim vježbama postavljanja sidrišta i absaila na ledenim vijcima, izrada Abalakova, snježne suze, deadmana i korištenje istih u stvarnim scenarijima. Instruktori su s druge strane zadovoljni sposobnostima i napretkom grupe, a glavna je zamjerka nedovoljni samostalni angažman tečajaca oko istraživanja tura i učenja tehnika. Stasala je još jedna generacija ljubitelja hodanja po snijegu, vidimo se uskoro u planini…
Luka Ivančić
Instruktori: Alen Kosmat – vođa tečaja, Mario Jelić, Žana Papić, Vinko Puškar
Tečajci: Nikola Buljan, Renata Buljan, Toni Vuleta, Tomislav Bralić, Matija Zaplatić, Robert Manaster, Igor Robić, Marijana Šiljac, Luka Ivančić
