Dana 25.09. u 2:30 ujutro dva velebitaša pošla su put Senja kako bi sudjelovali na ovogodišnjem Highlander događaju. Fora je ta da u zamjenu za nešto novaca čovjek dobije rutu, hranu, vodu te tople obroke na kontrolnim točkama. "Nije loša pogodba" pomislili smo gledajući ruksak od 15 kila napunjen odjećom i opremom za kampiranje te 3l vode. I tako skupio nas autobus u Senju s namjerom da nas ostavi nadomak Zavižana gdje je u 8h ujutro start. Prijave prođoše bez problema te krenusmo na naš prvi ozbiljniji višednevni hajk. Prvi dio rute vodi nas od Zavižana Premužićevom do planinarskog skloništa Skorpovac gdje je postavljena prva kontrolna točka. Putem smo uživali u pogledima na otoke, lijepom vremenu i predivnom krajoliku Sjevernog Velebita. Pauza je napravljena pored planinarske kuće Alan gdje smo skuhali kavu kako bi dodatno opravdali nošenje kartuše, plamenika i lonaca. I tako bez puno drame pretabansmo prvih 35km, solidno zagrijavanje s obzirom na gabarite tereta na leđima. Noć u Skorpovcu smo proveli spavajući snom pravednika neometeni hrkanjem drugih sudionika (kako ko :D). Ujutro oko 8h nakon brzinskog doručka spakiran je šator mokar od rose te je krenula još jedna etapa tabananja prema Baškim Oštarijama. Tamo nas je dočekao topli gulaš, obilje piva te kratka pauza jer smo odlučili začiniti malo hajk. Naime, ideja je bila da u 3 dana odvalimo cijelu dionicu od Zavižana do Starigrada. Nakon brzinskog ručka krenuli smo prema Panosu gdje se nalazila još jedna kontrolna točka i mjesto za kampiranje. Početak rute obilježio je strmi uspon i silazak u Ramino korito gdje smo naletjeli na izazovan teren pun uspona i silazaka te porušenog drveća na putu. Izlazak iz Raminog korita je vrlo strm te smo tu potrošili gomilu energije puzajući prema vrhu. Putem prema Šugarskoj Dulibi polako nas je uhvatio mrak te smo posegli za čelenkama kako GSS ne bi posegao za helikopterom. Na bunaru kod Šugarske Dulibe napravili smo kratku pauzu i odradili večeru s namjerom noćnog uspona na Panos jer "ma blizu je to". Iznenadila nas je zahtjevnost staze te pentranje po kamenju, ali konačno smo se u kasnim večernjim satima uspjeli dočepati livade za kampiranje. Dok se u pozadini čula grmljavina krenuo je vjetar te smo na brzinu podigli šator u koji smo uskočili trenutak prije nego je krenulo nevrijeme popraćeno jakim pljuskovima koje je trajalo par sati duboko u noć. Tako je prošla druga etapa, 36km zahtjevnog terena. Kako to obično biva, hrkači su se dobro naspavali, ostali malo manje te smo ujutro brzinski skoknuli do vrha Panos udariti žig i par fotki. Umor i žuljevi su počeli uzimati svoj danak pa smo uz puno psov… glasnog negodovanja prešli kamenite i strme silaske i uspone do, nama poznate, Tatekove kolibe odakle nas ruta vodi prema Stapini, staza koja nas je svojom strminom podsjetila na jučerašnji izlazak iz Raminog korita. Prolaz kroz Malo Rujno obilježile su divne livade i blagi usponi koji su nam dali elana za nastavak "potjere". U Velikom Rujnu, specifično u Marasovićima nas je dočekala kontrolna točka i topli grah s kobasom. Pauza je bila kratkog vijeka kako bi što prije stigli do cilja te smo krenuli put Stražbenice i kanjona Velika Paklenica. Staza je solidna, ali uništena stopala i bolna koljena dodale su težinu i ovome. Na vidikovcu kod Stražbenice opaljeno je par fotki te je započet silazak. Većinu vode smo u trenutku ljutnje prosuli jer smo znali i tako da nas na podnožju čeka potok. I tako, bolnih stopala, dođosmo do planinarskog doma Paklenica gdje je noć opet počela padati. Kanjon je pitom pa smo ga po mraku prošli bez puno drame uz česte pauze jer noge više nisu slušale. Izlaskom iz, na trenutke beskonačnog, kanjona započeli smo zadnja 2 kilometra po cesti prema cilju. Vesela ekipa nas je dočekala na cilju te uz puno čestitki smo dobili diplome, značke, pivo i sokove (još stvari za vući u ruksaku :') ). Tu je završila naša avantura uz povik "sve je to na kukovima".
Poyy poyyy do iduće avanture. Hrvoje i Dorian
Sinopsis: 3 dana, 2 momka, 15kg ruksak, 108km udaljenosti, 3200m visinske
Dorian Kutleša
Highlander was a great experience for me. I had the opportunity to hike through the National Park of Velebit, where I had never been before and to enjoy the amazing views of both the mountains and the islands. It was really nice sharing the experience with so many people. You could see how some of them were really well prepared, physically and with the equipment, others not that much, and probably even sleeping in tents for the first time, but all of us with a big smile on our face living and sharing this nice adventure. We were provided with the route, a lot of food, water and a well deserved beer at our arrival to the camps! We had some sun, cold, rain... a little bit of everything to make it funnier. The main challenge was having the legs and the backs ready to walk and carry all the stuff. Definitely an experience that I would repeat.
Laura Monter
HL Experience reklamiran je kao avantura života, i bome je za neke to svakako bila. Ovaj je osvrt sažetak vlastitog iskustva, i iskustva osoba s kojima sam išla, kao i ponekog nepoznatog planinara i planinarke koje smo putem sreli. Nasa je najveća zamjerka svakako manjak organizacije, sto se očitovalo na samom početku, jer su upute za parking i samu lokaciju štanda za registraciju bile prilično šture. Srećom smo se uspjeli registrirati večer prije, jer kad smo se iduće jutro nali na parkingu tvrđave Nehaj, prije dogovorenog vremena polaska (različita vremena za različite grupe), autobusa nije bilo. Prema Zavižanu smo trebali krenuti u 8.30, a krenuli smo u 9. Autobus je kasnio, a vozač nije znao tko u njemu treba biti, jer na mjestu polaska nije bilo nikoga od volontera niti organizatora.
Na samom startu smo pokupili namirnice i Premužićevom krenuli do Alana. Vrijeme nas je zbilja poslužilo, i ruta je bila ok za proći, unatoč težini ruksaka, koji su težili od 12 do 15kg, s obzirom na potrebnu opremu, namirnice i vodu. Putem smo susreli planinare zbilja različite opreme, spreme i iskustva, mladih, starih, pa i djece. Po dolasku na Alan smo dobili Janu od 1,5l, Izotonik, jabuku, energetske pločice i topli obrok. Topli obrok je bio grah s kobasicom, ili kako je to većina opisala, izgorena kobasica sa sirovim grahom. Mnogi ga nisu ni pojeli, sto zbog neukusnosti istog, sto zbog težine i probavljivosti. Razgovori kojih smo se najviše naslušali idući dan, odnosili su se na obrok. Unatoč razočaravajućem obroku, digli smo šatore, i ekipa se mogla odmoriti i uživati u zalasku , glazbenom programu i satu joge. Nažalost, ja nisam bila jedna od tih jer mi je zbog sklopa nesretnih okolnosti pozlilo. Sjećam se da sam putem vidjela pripadnika medical teama, za kojeg pretpostavljam da je bio student medicine/volonter. Njega nismo mogli naći, ali su srećom tu večer pripadnici GSSa bili na stanici na Alanu, pa su me obišli. Do jutra sam pokusala procijeniti jesam li u stanju nastaviti, pogotovo jer sam dijelila dio opreme s prijateljicom, pa je prema pravilima trebalo završiti zajedno. Ruta je bila zahtjevnija nego prethodni dan, s obzirom da se od Alana nazad do Zavižana išlo stazom s morske strane. Neki su nam Highlanderi koji su produživali na 55icu govorili da je staza doista zahtjevna s obzirom na konstatne uspone i spuštanja. Uspjela sam nešto pojesti i krenuti dalje. U našem konkretnom slučaju, bilo nas je 6, od kojih troje u jako dobroj kondiciji, i nas troje u prosječnoj. Krenuli smo u 8.50 i u početku dosta zastajali zbog mene i mojeg stanja. Kad smo stigli do prve ravnice, negdje na 5.km, smo razmatrali opcije, tj da li odustajem i netko dolazi po mene, ili nastavljam. S obzirom da sam se uspjela nekako pridobiti, nastavila sam dalje. Nakon tog dijela brzo smo stigli do račvanja, na koje su nas upozorili i u uputama. Radilo se o račvanju koje je je vodilo nazad prema Rossijevom, a mi smo trebali dalje drugom rutom. Prvo smo naišli na veseljake koji su sjedili na bitnim markacijama, toplo nas uputili krivo, sto smo odmah shvatili po lošijim markacijama, i stazi po kojoj se očigledno dugo nije prošlo. Vrativši se na križanje, shvatili smo da gospodin sjedi na markacijama, konzultirali se s kartom i krenuli dalje, a i oni za nama. Na idućem su se račvanju predomislili, i otišli drugim putem. Mi smo na kraju stigli do cilja, a za njih ne znam. Ubrzo se pokazalo da nije moje zdravstveno stanje problem, već su gotovo svi počeli osjećati zahtjevnost staze pod punom opremom, i naše društvo, i ljudi koje smo sretali putem. Svi smo bili kratki s vodom. Do cilja smo stigli između 17.45 i 18.15, kada je već počeo padati mrak. Nešto prije toga smo sreli dva medicinara koji su se počeli spuštati po ljude, prvi je rekao da nam do cilja treba 20min, drugi sat vremena. Na cilju su nas dočekali volonteri, stand s izotonikom i drugi s jabukama. Volonterka s walkie talkijem na cilju nas je upitala jesmo i vidjeli ženu s psom i dva tinejdžera, od kojih je jedan njezin sin. Zadnje smo ih vidjeli davno, a putem čuli od drugih kako su ih sreli i čuli da su rekli kako misle dići šator jer ne mogu dalje. Nemam informaciju sto je s njima bilo. GSSa na cilju nije bilo, a volonterka je rekla kako ih ne može dobiti jer su svi zauzeti. Prijevoz je bio organiziran autobusima koji su kretali s Zavižana u 20h, no mi smo odlučili otići s prijateljima iz grupe koji su došli kombijem. Već kad smo kretali sa Zavižana je dobrano pao mrak, a sa mora je stizala nevera, kisa s grmljavinom. Zadnja informacija koju smo imali pri odlasku je bila da je od na 66 na HL Experience do tada cilj prošlo samo na 26. Potvrđene i provjerene informacije sto je s ostalima bilo, nemam, pa ne mogu govoriti u njihovo ime, no sto se nas tice, svakako je bilo zahtjevno, a ne za babe i djecu, kako su neki okarakterizirali 30icu. Do Senja smo došli iscrpljeni, zabrinuti, donekle razočarani organizacijom, pa gotovo i neozbiljnošću organizatora, no ipak ponosni na postignuće.
M.R.
Dana 25.09.2021 godine započele smo svoju Velebitsku avanturu. Startale smo u 10 sati na Zvižanu , nakon registracije, uvodnih nekoliko selfija i pakiranja hrane za dva dana. Pune elana i adrenalina sa ruksacima od nekih 16kg krenule smo prvim koracima polako prelaziti Sjeverni Velebit Premužićevom stazom. Cilj nam je bio doći u kamp i na prvu kontrolnu točku na Skorpovac do zalaska sunca. Krajolik nas je oduševio bajkovitim reljefom, šumama i kamenitom stazom. Na našem putu imali smo prilike posjetiti i Rossijevu kolibu, livada pored nje uz zrake sunca omamila nas je te smo poput preostalih Highlandera uzele pauzu te smo ponešto nakratko i pregrizle nakon čega smo produžile do Alana gdje smo se ponovno okrijepile i pripremile ručak i najvažnije-izmasirale stopala. Kako je sunce polako zalazilo tako smo uvidjele da nećemo stići na vrijeme u kamp te da ćemo morati šator podići negdje usput, u tom planiranju u malom šumarku na 23. kilometru susreli smo jednu simpatičnu ekipicu među kojima je bio i najmlađi Highlander osmogodišnji Mladen, te smo prihvatili poziv i podigli šator zajedno, kao pravi džentelmeni uskočili su nam pomoći sastaviti šator nakon čega smo svi zajedno međusobno razmijenili novostečena iskustva i dojmove uz poneke korisne savjete uz sušene ananase. Pomalo promrzle sa bolnim mišićima i ponekim grčem jedva smo dočekale svoju vreću i dozu sna. Drugi jutro smo odmorne rano nastavile prema Skorpovcu gdje nas je dočekala prva kontrolna točka. Tu smo obnovile zalihe vode, popile pokoje pivo i skuhale ručak, nakon druženja i luftanja nogica krenule smo žustro naprijed jer smo željele doći na Baške oštarije prije mraka. Putem nas je pratio predivan krajolik, plavetnilo mora i pogled na naše otoke, uz mali komadić pogleda na Dabarske kukove. Polako kako je dan odmicao počele smo osjećati bolove u nogama uz pojavu prvih žuljeva, te polako nas je na zadnjim kilometrima savladao umor, no taman pred zalazak sunca stižemo do svoje 2. kotrolne točke gdje nas čeka topli obrok koji nas je osvježio te smo nastavili druženja uz muziku. Noć je bila burna uz grmljavinsko nevrijeme, al šator je odolio svim naletima vjetra i kiše. Prva dva dana smo hvatale ritam i korak, koje smo napokon uhvatile na Baškim Oštarijama, pa smo treće jutro odlučile krenuti lagano jer se radi samo o “kratkih 18 km”…. Naravno da smo se preračunale i da je tih 18 km na kraju bilo u rangu dosadašnjeg ritma od cca 25 km… Odmah u startu smo imale veseli uspon uz skijašku žičaru. Jedini problem je što žičara nije radila pa smo morali hodati uz strmu stazu 
pa onda spust u Ramino korito. Definitivno nešto što vrijedi proći jer spada pod najočuvanije područje bukove prašume. Veći dio staze smo se provlačile i probijale kroz šumu i preskakivale trupce. Ovdje smo uhvatile malo jači ritam jer opcija da ostanemo kampirati u Raminom koritu nije preporučljiva zbog divljih zvijeri koje bi nas dvije pojele za doručak. Ono što je slijedilo je po meni najstrmiji uspon od svih na highlanderu, a to je nagib gdje se do vrha puže na sve četiri. Dolaskom na vrh nismo stali jer je Monika ubacila u 7 brzinu i odlučila da nama ne treba odmor , ipak trebale smo stići na pivu. Znači dalje nastavljamo borbu probijanja preko stijenja i kamenja dok napokon ne izbijemo na čistinu i Šugarovu dulibu! Kratka pauza, punjenje zaliha vode uz lagano padanje mraka… tu se spajamo s našom ekipom s početka avanture. Te zajedno hrabro kročimo prema Panosu uz predivan zalazak sunca koji nas prati. Prolaskom svakog zavoja željno smo iščekivali neke naznake kampa, svijetla, buku, mirise kuhanja… nečega… i napokon dolazimo na treći checkpoint-Panos!!!!
Buđenje na Panosu i spremanje za četvrtu etapu naše avanture, ali prije polaska odlazimo po treći pečat koji se nalazi na samom vrhu Panosa, gdje se nalazi i napuštena vojna baza. Osim pečata koji nas je čekao na vrhu tu je bio i spektakularni pogled na more i otoke, uz sve to imali smo i potpuni doživljaj bure koja nas je u par navrata pokušala otpuhati, uz narušavanje ponekog selfija. Upravo ovdje se isplatio sav trud prethodnih dana, jednostavan spoj mora, sunca, bure i otoka svakoga planinara ostavlja bez daha. Nakon milijun selfija i fotki krećemo sa spuštanjem prema visoravni Veliko Rujno.
Na ovom dijelu su počela popuštati koljena, što pod teretom ruksaka, što pod umorom, a ponešto i zbog terena koji je bio sklizak i poprilično strm. Štapovi su obavezni i uvelike olakšavaju spuštanje. Nakon nekoliko sati dolazimo do Tatekove kolibe, gdje smo napravili prvu pauzu za klopu i sušenje šatora jer je jutro na Panosu bilo poprilično vlažno. U nastavku slijedi strmi uspon prema Stapu, a nakon toga pogled na visoravnu koja se proteže između okolnih vrhova Velebita u dužini od 7 km. “Šetnja” Velikim Rujnom je nešto jedinstveno, mislim da je svatko od nas bio pomalo u svojim mislima na ovom dijelu jer sama atmosfera mira i tišine priziva taj osjećaj “one with nature”. Mirisi kadulje i majčine dušice su nas pratili cijelim putem do kampa gdje nas je po dolasku dočekao topli obrok i podizanje šatora blizu crkve Velike Gospe. Također, još nešto što je specifično za ovaj dio avanture je pogled u nebo puno zvijezda. Ne postoji kamera koja može uhvatiti svaku zvijezdu niti osoba koja može opisati taj pogled osim ako nisi tamo. Lagano druženje i pijuckanje pivice s ekipom prije odlaska na spavanje.
Buđenje… i opet sve iz početka - spremanje šatora, kuhanje kave i doručka, ali ovaj put zadnje buđenje u šatorima jer bi do popodnevnih sati trebali biti na cilju i sa 104 km prehodanih Velebitom.
Krećemo kroz borovu šumu do prvog uspona s kojeg bacamo posljednji pogled na Veliko Rujno. Ono šta nas dalje čeka je lagano spuštanje kroz kanjon Velike Paklenice i pokoje stajanje za klopu i odmaranje. Sada već lagano znamo da highlander planinari nisu jedini u šumi i da nam dolaze u susret drugi planinari za Vaganski vrh, turisti i penjači, povratak u civilizaciju je neizbježan… pomalo počinjemo osjećati kako će nam nedostajati buđenje u šatoru i dehidrirani obroci… ili ne? Planovi za sljedeću godinu brzo padaju - Highlander Olimp here we come!
Na putu do cilja imali smo još jedan zanimljiv susret sa zmijom, ovaj put bezopasnom, koju smo uz našeg zmijolovca Tomu podragali i pustili dalje u kamenjar Paklenice.
U pratnji najmlađeg sudionika Highlandera, Mladena, ulazimo u cilj i završavamo ovu “adventure of a lifetime”, te ponosno u ruke uzimamo diplomicu I Highlander značku!! Preostaje druženje uz live muziku i fast food klopu
Maja & Monika
