Mali Rajinac
Dana 16.10. godine gospodnje 2021. odlučismo mi posjetiti Mali Rajinac, najviši vrh sjevernog Velebita. Po dobrom starom običaju, izlet je najavljen samo koji dan prije, što je u kombinaciji s uvijek popularnim bivakiranjem školice kulminiralo nedostatkom interesa, pa smo na kraju otišli samo Ana i ja. Međutim, kasnije je dio ljudi javio da im je mail s najavom završio u spamu, pa ne bi bilo loše pogledat što se tu događa i tko je sumnjivac u toj priči, Velebitova google grupa ili moj privatni mail…
Ipak, unatoč svemu, u tablicu za prijevoz upisuje se (po drugi puta!) misteriozni Uglješa Puzigaća. Poučeni iskustvom znamo da Uglješu ne treba čekati, pa zabavljeni nečijim dobrim humorom krećemo na put do Krasna. Ostavljamo auto kod pilane i počinjemo uspon kroz velebitske šume. Usput svakog crnog psa/mačka/konja/beštiju nazivamo Uglješa :D
Putem kroz šumu nailazimo na sve veće i veće sniježne krpe. Konačno izlazimo na Jezera, brdovite livade smještene ispod vrhova sjevernog Velebita. Bivamo očarani prizorima: još uvijek zelene livade prošarane snijegom, krošnje stabala u jesenjim bojama i snijegom okovani vrhovi. I još hrpa polu divljih konja koji se smucaju tamo. Pa di ćeš bolje :D
Potucamo se tako po Jezerima do početka uspona na Mali Rajinac. Tamo je bilo 10ak cm snijega, pa smo malo zažalili što smo naivno krenuli u ljetnim gojzama i bez gamaša. Drugi put kad DHMZ kaže da na Zavižanu ima 3 cm snijega, ne treba biti toliko optimističan. Ipak, pogled s vrha apsolutno je bio vrijedan promočenih gojzi.
Spuštamo se natrag u Krasno, gdje uživamo u pravoj ličkoj spizi uz autohtone balkanske melose u jednoj od lokalnih krčmi u kojoj je vrijeme stalo. Savršen kraj jednog predobrog izleta!
Ivan Ksaver Šušnjara
