Jalovec/Bled
Još uvijek se nisu u potpunosti slegnuli dojmovi s izleta na Mangart od prethodnog vikenda, a veseli trojac Igor, Goran i moja malenkost zaželjeo se slovenskih planina, stoga je logičan slijed bio ponovno se uputiti u Alpe. U želji da odradimo što izazovniji izlet ovoga puta izbor je pao na Jalovec i Prisojnik. Na licu mjesta je, doduše, došlo do malih izmjena u inicijalnom planu, no o tome više nešto kasnije.
Obzirom na trajanje i zahtjevnost izleta, odluka je pala krenuti već u petak popodne i prespavati u Erjavčevoj koči, gdje smo prethodno rezervirali smještaj, te u subotu ujutro, svježi i odmorni, krenuti put Jalovca.
Prognoza se do zadnjeg trenutka kolebala, kako to već biva u Alpama, no na kraju su se ipak pred nama otvorila dva savršena, vedra i topla kasnoljetna dana.
Za prvi dan smo odabrali teži i dulji uspon na Jalovec. Iz Erjavčeve smo se u subotu ujutro uputili prema domu na Tamaru, gdje smo ostavili auto. Od parkirališta do samoga doma i naše početne točke uspona ima cca 3 i pol kilometra laganog hodanja, taman za zagrijavanje. Nakon nezaobilazne jutarnje kave na domu, kao “pogonskog goriva”, krećemo u pustolovinu.
Ruta koju smo odabrali bila je od Tamara, preko bivka i Kotovog sedla, te klinčanim putem do samoga vrha. Uspon je od samoga starta krenuo žestoko, ali vrlo lijepim i atraktivnim terenom. Oko nas su se izdizali nevjerojatno lijepi pogledi na stjenovite divove, ukazalo nam se i nekoliko divokoza, a na jednoj impozantnoj stijeni smo uočili i nekoliko alpinista u početnim koracima putem vertikale.
Nakon nekog vremena s naše desne strane se ukazao simpatičan bivak, elegantno naslonjen na stijenu. Kreće padina u obliku travnatog terena, a nakon što smo savladali i tu dionicu, dolazimo na Kotovo sedlo, s kojega se otvaraju spektakularni pogledi na dolinu s naše desne strane, odakle nam svu pozornost zaokuplja prekrasan masiv Mangarta.
Brzo pičimo dalje, bez previše zadržavanja, još je dosta puta pred nama. Ubrzo dolazimo do stjenovitih, gotovo vertikalnih formacija, što označava još cca sat vremena do našeg konačnog odredišta-vrha Jalovca. Stavljamo kacige. Stijena je opasna i krušljiva, izuzetno izložena i svaki korak zahtijeva koncentraciju i oprez, stoga svatko u svome filmu lagano napreduje prema gore. Tu susrećemo par Slovenaca, koji nam predlažu da se vratimo drugim putem dolje, da nam bude interesantnije i raznolikije.
Na vrhu spektakularan pogled, ništa manje od toga nismo ni očekivali. Gužve, srećom, nije bilo. Uslijedilo je brzinsko slikanje, ručak iz ruksaka, mali odmor, a potom spuštanje drugom stranom, gdje nismo znali kakva nas konfiguracija terena čeka, obzirom da smo se prvotno planirali vratiti istim putem.
Cijelim putem nas je pratilo dosta stijena, klinova i sajli, vrlo izložen i zahtjevan teren, uz pogled na provaliju ispod nas, gdje je opet bilo potrebno biti maksimalno fokusiran, jer bi jedan krivi potez vjerojatno bio i zadnji. Ferratu koja nas je putem dočekala smo prošli bez osiguravanja, što generalno ne bih nikome preporučila i ukoliko se osjećate imalo nesigurno, svakako bih savjetovala samoosiguravanje, nije zafrkancija . Nakon relativno opasnog silaska sa stijene, stižemo do beskonačnog sipara, koji priječimo gotovo sve do ulaska u našu dolinu.
Umorni, ali sretni i puni dojmova sjedamo u dom na Tamaru, s guštom nadomještamo izgubljene kalorije i krećemo put Erjavčeve.
Sljedeći dan, zbog lijepog vremena, rijeke ljudi su se počele slijevati prema Prisojniku, što je nagoviještalo gužvu. Obzirom da nas je Jalovec sasvim dovoljno ispunio, zaključujemo jednoglasno kako bi bilo savršeno zaokružiti cijelu vikend priču opuštenom šetnjom bledskim jezerom i laganim uživanjem u toplim zrakama sunca u dolini, stoga smo Prisojnik odlučili ostaviti za neki drugi put.
Još malo šetnje Ljubljanom i krećemo put Zagreba, dok se u autu nezaobilazno već planira sljedeći izlet 😊
Dina Tuzlić
