Olimp

Još za vrijeme teških lockdowna, kada su potresi drmali krajem, kad je izlazak iz stana bio izazov za sebe, u tim teškim vremenima što možeš raditi nego smišljati planove. Tako smo Tana i ja razmišljali o prošlim putovanjima, našoj miloj Sloveniji i o tome kako nada živi za daljnja putovanja. I tako se spomenula Grčka, a svaki planinar kad čuje riječ Grčka, negdje kroz glavu uz otoke mu prođe i Olimp, dom Bogova iz Grčke mitologije. Pogledi nam se sreli, Google se otvorio, znate kako to već ide, uskoro se u velikoj nadi i strepnji kupuju povratne karte za Atenu, nadajući se da neće bit otkaza letova, lockdowna, megapotresa, tsunamija, Godzilla, ili svih divnih uspomena iz sada već davne 2020. godine.

Fast forward, došao je lipanj, mjesec kada oboje imamo rođendane, oboje putujemo, naš mjesec. Korona se stišala, Grčka otvorila vrata (di su pare), cijepili se, testove napravili, spremili se i tako bez značajnijih problema (mala temperaturica prije putovanja se riješi drogama, test je negativan, termometri se daju prevarit ^^) sletili u Atenu. Brzo razgledanje od dan i pol i na vlak za Litochoro (mjesto podno Olimpa otkuda kreće famozni trek).

0. Dan

Nakon 5h vožnje vlakom uz presjedanje u rodnom gradu Ahileja, došli smo u Litochoro. Malo brdsko mjesto, cca 8000 stanovnika, prelijepi vidici, odlična hrana, ljudi preljubazni. Zadnje pripreme, kupnja hrane i svega toga, zadnje informacije oko vremena (not good Zeus baca gromove), karte Olimpa koju nisam nit otvorio, vojni nož s Olimpovim logom koji sam izgubio, klasika. Rano spavanje u apartmanu, jer Mapy kaže sutra nekih 25 km i 2300 visinske.

1. Dan (09.06.2021)

Ujutro vojno, 06:00 start, vrijeme izgleda obećavajuće, sunce prži iznad mora (Litochoro je par kilometara udaljen od mora), sve malo podsjeća na Paklenicu, ulaz u kanjon, blizina mora, sunce, stijene, jedino gore iznad visoko nije Velebit sa Svetim Brdom nego Olimp sa svojim tronom (Throne of Zeus) koji se impresivno uzdiže iz jutarnjih oblaka. Nakon blokade pasa lutalica, draganja koza, spuštamo se neki 50 m u kanjon, meni malo čudno, čudno mapyu, ali krenuli, brzo se okrenuli. Fulali smo ulaz! :D Odličan start! Penji se opet gore i kreni normalnim stazama koje ne idu u provalije dalje (turističke marke i još par stvari odaje točnu stazu). Izgubljeno pola sata, ali sam sebi obećajem, ok to je to više nema krivog skretanja do kraja puta ! (obećanje ne samo da je održano, nego sam još par Rumunja spasio da ne srljaju kao guske u maglu). Konačno u kanjonu, stijene i provalije se otvaraju, isto kao i pogledi, i na more i na Olimp, cijeli scenarij uskoro poprima fantastične prizore. U dobrom duhu nastavljamo dalje, hupseri nas međutim ipak počinju malo živcirati (gore, dolje, gore dolje..). Ubrzo mi postaje jasno otkuda 2300 visinske, a dom je na 2000 m, Litochoro na 400 m, kada se hupseri zbroje skupi se jedna Bikča! Međutim uskoro se staza kroz kanjon spušta dolje prema potoku (Enipeus), tako da sedre, slapovi i slična čuda prirode odnose bol hupsera iz glave, a nastupaju drveni mostovi (njih ukupno 11 do Prionia parkinga gdje staza prestaje pratit potok), neki od njih opasno sklizavi što je Tanina guzica osjetila! Što se više penjemo otvaraju se sve impresivniji pogledi, pojavljuje se tu i špilja sv. Dionizija, u čijem smo hladu i vlazi napravili prvu pravu pauzu, zatim samostan sv. Dionizija, tu nakon višesatnog mira bez ijedne osobe na cijelom treku srećemo par ljudi (tu se može doći autom u blizinu). Ništa nas to ne smeta i lagano preko još par mostova i slikanja uz Enipeas slap dolazimo do Prionije, zadnje mjesto do kojeg se može doći autom na 1100 m, još uvijek civilizacija, pa se nakon cca 6h hodanja zasluženo odmaramo uz kavu, hranu i najslađeg psića ikad, koji pokušava otvorit naše ruksake (šunka u snedvičima :D).

Nakon dobrog odmora krećemo dalje, do doma ima još skoro 1000 m, još nije vrijeme za pivu i opuštanje ! Odmah na startu se kanjon „rascvjeta“ pa hodamo više po obroncima planine nego kroz kanjon, mijenja se vegetacija i krajolik (mediteranska obilježja prelaze u kontinentalna, a zatim i u planinska). Na početku malo šume i blata, pa nastavljamo pravom planinskom stazom dalje, kad nas zvonca, ali i drugi planinari upozoravaju da nam dolazi šihta konja u susret. Mičemo se u stranu, šihta (u ovom slučaju kolona od 6 konja i El patron na kraju) prolazi kraj nas, za njima dva psa čuvara. Vrlo zanimljivo :D Nakon šume izbijamo lagano tu i tamo na surove planinske proplanke, gdje pogled na obronke Olimpa oduzima dah, prizori na prvi dojam alpski, međutim drugačija vegetacija i preko tisuću kilometara razlike u geografskoj širini čine Olimp sasvim drugačijim, unikatnim i posebnim, sreća nas obuzima jer još nismo ni na 2000 m, tu i tamo moćna stijena izviri iz oblaka još uvijek visoko, visoko gore. Izmjenjivanjem šume, niže vegetacije, stijena, sipara i zaostalog snijega dolazimo lagano do doma Spilios Agapitos na 2050 m. Piva odlična, hrana još bolja, cijene nevjerojatne (Grčka je općenito poprilično jeftina država, a ona šihta konja koja nas je potjerala sa staze zapravo opskrbljuje dom, odnosno nema helikoptera pa su cijene skoro kao u Hrvatskim domovima, a ne Slovenskim). Gostoprimstvo domaćina/ce (o kojem se može već na netu pročitati) je zaista fantastično. Uživanje u zadnjim pogledima prema moru i planinama, zamjenjuje moja briga za vremensku prognozu sutra, padaline me ne brinu koliko famozni „scattered thunderstorms“. Nakon gledanja pet različitih prognoza i vaganja, kalkuliranja i simulacija kojekakvih opcija u glavi radim jedinu pametnu stvar (znate onu PITAJ JEBENO DOMARA!). Maria (domaćica doma) mi jednostavno odgovara, vrati se do 12:00 i ognjena kača te neće spičit, za ostale objektivne opasnosti ne obećaje. Tim je riječima zaključen dan, imamo vlastitu sobu za sebe, dom je uređen bolje nego veliki broj apartmana na hrvatskoj obali, iako je dan temperaturno ugodan, ljeto je i sve, ali noći na 2000 m ipak lagano zagrebu ispod 0 stupnjeva.

2. Dan D Day (10.06.2021)

Iako smo razmišljali o pokretu u 05:00 (zbog pogleda će nam biti i blago žao što nismo, iskupili smo se na Triglavu, 2. mj kasnije :D [vidiš Dragec da je dobro pisat izvještaj sa uber kašnjenjem da mogu imat ovakve super doskočice] polaskom u 04:00!), ipak doručkujemo (06:00), pa siti i spremni (vrijeme izgleda doslovno jebeno) krećemo u napad na Mytikas, najviši vrh Olimpa, 2918 m. Na startu se skupilo ljudi pa idemo u nekoj grupici od 10tak, ipak svu pažnju zauzima „totalni luđak“ koji bos i u košulji kakvi su gorštaci Velebita nosili prije 100+ godina hoda među nama. Oblaka nema i može se vidjeti „Zeusov tron“ sa svim svojim impresivnim vrhovima: Mytikas, Stephano peak, Skala, Skolio…. Koja sreća! Društvo nam pravi bijeli pas (vlasnici Domari) koji lagano šeta među nama tu i tamo bacajući pogled prema „totalnom luđaku“. Nakon nekih sat vremena lagano hodanja sa fantastičnim pogledom izlazimo polako iz zone vegetacije, odnosno prelazimo visinu od 2500 m (u Alpama je ova granica okvirno za 500 m niža). Ovdje više nema ni luđaka, jedino je ekipa od troje Rumunja, Tane, mene i psa ostala na stazi prema Skali (vrh od 2866 m preko kojeg vode putevi za ostale vrhove). Staza sad postaje prava planinska, strma, sipar i kamenje Alpi, a oblaci su nas progutali. Sjećam se  opisa ovog dijela staze još dok sam ga doma u Zagrebu čitao „don't give up here, don't hate the mountain, it's steep, it's hard but it will be worth it“. Koraci stvarno postaju sve teži, pratim lagano korake Rumunja ispred nas, razmišljam bijesno o svim kolačima, mesinama i sličnim stvarima koje sam proždirao zadnjih x mjeseci, zbog kojih mi je sad teško. Pas lagano trči oko nas i uživa. Mislim da nas provocira. I tako korak po korak u magli, kalkulirajući u sebi još pola sata do Skale pa ćemo vidjeti za dalje, kad se okreće jedan od Rumunja prema meni i čestita mi, malo začuđen zastajem i shvaćam da smo došli na Skalu! Pogleda nema, oblak nas je u potpunosti progutao, ali nema veze jer o tome nitko sada ne razmišlja. Ovdje svi stavljamo kojekakvu opremu na sebe (mi stavljamo kacige i rukavice). Rumunji kreću u jednu, a mi u drugu stranu, a svi želimo do Mytikasa. Kako šta gdje, gledam Mapy (a i neku osnovnu orijentaciju), shvaćam da sam dobro krenuo, javljam Rumunjima da ne srljaju kao guske u maglu i da je Mytikas na našoj strani. Ubrzo shvaćam zašto su krenuli prema drugoj strani, naime put prema Mytikasu vodi kroz spust u gotovo vertikalni kuloar koji je pokriven snijegom. Već sam htio počet psovat sve guidove koje sam pročitao, kad sam shvatio da treba samo uletit u kuloar 2 m i zatim lijevo postoji „skok“ iz njega van, pa se dalje priječi grebenom. Malo škakljiv detalj (led, snijeg), ali nema potrebe sa zimskim „pikanterijama“ ima dovoljno čiste stijene, pa oboje sigurno prelazimo i krećemo putem lagano prema dolje uz greben (greben se prvo lagano spušta, a zatim ide strmi završni uspon). Rumunji se ovdje ipak odlučuju navezati pa ostaju daleko iza nas. Ovo je taj završni dio uspona 100 m koji vremenski traje gotovo kao prvih 800 m. Put je jako strm, bilo kakav pad vas vodi 200 – 300 m dolje niz stijenu, koja je na mjestima vertikalna, a na drugim toliko strma da bilo kakvo kotrljanje prema dolje tko zna gdje bi završilo. Odlučilo smo da nećemo to saznati i idemo lagano prema naprijed, svaki korak sigurno sa provjerom. Ubrzo dolazimo do završnog uspona, koji ima ime Kakoskale – u doslovnom prijevodu znači „zle stube“. Prirodne isklesane police u stijeni kojima se penje prema gore. Ne znam zašto zle (pretpostavljam jer se da lako poskliznut, a pad nije baš opcija), međutim korak po korak i napredujemo prema vrhu. Tana cijelo vrijeme mene čeka i slika, uživa, ja razmišljam opet zašto sam pojeo sve te kolače, bifteke i slično zadnjih x mjeseci, ali nastavljam dalje, korak po korak. Glasam se kao parni stroj (samo dišem). Penjem se preko zadnjih par polica, kad čujem famozno „evo ga“. Odradim tih zadnjih par koraka i dolazim na Mytikas 2918m, najviši vrh mitskog Olimpa i cijele Grčke. Isti onaj vrh koji je većina kao djeca gledala u kojekakvim crtićima, basnama, knjigama…. Poseban trenutak, u svakom pogledu, osim u pogledu, pošto nam je oblak sjeo na vrh. Sve u svemu, odlučio sam se riješiti prstena koji mi je cijelo vrijeme bio teret u džepu pa sam zaprosio Tanu. Uz blagoslov voluharice koja na vrhu vreba ostatke hrane zalutalih planinara pristala je i nije iskoristila priliku da me gurne u jednu o okolnih provalija.

Nakon uzbudljivih pola sata na vrhu krećemo lagano dolje, kamen mi je pao sa srca (te iz džepa :P), pa tako opušten, tek zaručen lagano krećem dolje, ubrzo skoro letim glavom prema dolje niz zle stepenice. U stilu snježnog leoparda od 100 kg se elegantno zaustavljam, nastavljam dalje, podsjećam se onih statistika, 80% svih nesreća je na spustu, pa oprezno korak po korak bez ijednog daljnjeg incidenta se vraćamo do Skale, putem srećemo Rumunje koji u navezu lagano napreduju prema vrhu. Tu se s njima rastajemo, ali bez brige do kraja izvještaja ima još dosta drugih naroda ! Vraćamo se na Skalu, od nje laganim korakom dolazimo do Skolio vrha (2911 m), ovaj put je čisto hodanje pa nema nikakvih pikanterija. Upisujemo se u knjigu, srećemo Izraelce, razmišljamo dali da se penjemo na zadnji vrh Agios Antonios, međutim time prelazimo tu psihološku granicu povratka u dom prije ognjenih kača, te se zbog toga odlučujemo ipak na povratak u dom (koja je***a odluka!). Na putu prema dolje hrpa divokoza koje se ne žele maknut sa staze pa ih moramo zaobići, sve u totalnom oblaku, vidi se svega par metara ispred. Nakon nekih pola sata spusta konačno izlazimo iz oblaka i javljaju se opet ti prekrasni vidici, more, sunce, šume, stijene, snijeg, vegetacija, kojekakva čuda…. jednostavno Olimp. Do doma još srećemo Rusa koji vodi dvije Ruskinje sa sobom, tenisice, kratke hlače i majica, 0 planinarske opreme :D Živi, zdravi i sretni stižemo u dom, naručujem špagete sa čuftama – najbolja hrana koju sam ikad jeo u planinarskom domu (cijena 6,5 €), te počinje slijed piva, Tana javlja rodbini i prijateljima da smo se zaručili ^^. Znate ona super dobra odluka da se odustane od zadnjeg vrha?, vani počinje tuča veličine oraha i traje dobrih pola sata, tlo nakon nje izgleda kao da je zaleđeno. Ruskinje provode ostatak dana uz kamin tresući se (Rus im se nije približavao). Mi ostatak dana uživamo u pričama s našim novim frendom Udijem koji putuje Europom, uz pivo, igre i ostale stvari koje radimo u domu.

3. Dan, Plateu of Muses

Ovaj dan bi trebao biti za uživanje, zato je i plan u skladu s time, Plateu of Muses, diskutabilno i najljepši dio Olimpa. Dan prije sam već prodiskutirao s domaćinima najbolju rutu, gdje još ima snijega, leda, odnosno gdje ne idemo. Staza i plan su tu, nakon doručka smo zaželili sreću Udiju koji se sprema na Mytikas, a mi smo lagano kroz šumu krenuli prema gore do drugog doma - Christos Kakkalos Refuge. Dobio je ime po prvom čovjeku koji je po današnjim saznanjima i zapisima popeo Mytikas, inače Grk rođen u Litochoru. Dom  se nalazi na samom startu zaravni, 2600 m nadmorske visine. Na prvom dijelu puta se vidi razarajuća sila prirode, polje izgorjelog i slomljenog drveća, mjesto gdje su udari munje najčešći. Kroz predivnu šumsku stazu izlazimo na kršoviti dio, gdje se nisko borovo raslinje obavija oko krša. Nakon toga slijedi jedini sporni detalj cijele staze, ali ništa problematično, malo glonđanja po kamenu, strmo i izloženo, ali traje svega 5 m, pa to lagano prolazimo i po uskoj stazi kroz široke sipare nastavljamo dalje. Uskoro dolazimo do prijevoja koji je 10 min do doma i zaravni, ali na suprotnoj strani se nalazi Zeusov tron, gledajući ovu spektakularnu stijenu, cca 300 m vertikale, koja sa našeg gledišta zaista i sliči na tron, čovjek se zamisli malo i shvati pomalo zašto bi netko ovu planinu proglasio domom Bogova. Pogled oduzima dah, malo smo izašli iz naših malih ljudskih perspektiva, ovakvi epski prizori u čovjeku pobude neke „više“ misli, Wunderlust. Nakon par minuta misli nam se vraćaju u tijela, penjemo se zadnjih 100 m do doma. Ovaj dom je malo drugačija priča od Spiliosa Agapitosa, prije svega puno manji, a i ima neku drugačiju atmosferu. Zidovi su puni relikvija prošlosti, starih skija, cepina, dereza, čekića, klinova, alpinizam iz nekog drugog doba. Dom održava alpinistički klub, pa uz takvu atmosferu (bili smo jedini gosti unutra, što se tiče kapaciteta nisam pitao, ali mislim da nije više do 10tak mjesta) kupujemo majice sa slikama Olimpa, pijemo čaj i naravno moje obvezno pitanje za svakog domara na Olimpu, hoće biti ognjenih kača, politički korektni odgovori mi ne ulijevaju povjerenje, pa žurim s tim čajem. Iza doma se nalazi velika ravnica, koja je okružena s par vrhova i dubokih provalija, pogled opet zastaje, Plateu of Muses apsolutno dobiva potpuni smisao tih riječi. Vidimo tragove kotača, kopački, divokoza, planinara. Zaista posebno mjesto, bilo bi fora igrati nogomet na ovoj visini sa pogledima oko sebe koji oduzimaju dah. Obilazimo cijeli plato, gledamo pogled na drugu stranu Olimpa (nasuprot mora), koju s Mytikasa nismo uspjeli vidjeti zbog oblaka, uživamo u pogledu na sve strane jer je vrijeme odlično. Dolazimo do mjesta gdje su napravljena „mala skloništa“, kamenje u obliku mini kućica, sve me to malo podsjeća i na Velebit. Tu nam se pridružuju divokoze koje nas prate nazad do doma na Tanino veliko oduševljenje. Kod doma ipak odlučujem odrezati zadnja dva vrha (Touba 2786m i Profitis Ilias 2781 m) kao i susjedni dom Giosos Apostolides, iako bi se to sve dalo obavi unutar sat dva, podne je već tu, a ognjene kače prijete. Zadnjih par pogleda na tron i plato, cijeli horizont, pa lagano nazad do Spiliosa na zasluženi ručak. Na putu nazad kod detalja srećemo Udija, kojem smo krenuli čestitati za Mytikas, nažalost morao je odustati, nakon zajebancije da se usrao, pokazao nam je slike, cijeli zadnji dio je bio zaleđen, definitivno neprolazan bez zimske opreme. Nije nam bilo jasno otkuda led na stazi koja je jučer bila sasvim u redu. Sjetite se one tuče od jučer koja je pod zasula ledom, proradile su i nama lampe u glavi, pa sam se nasmijao opet kako priroda ima svoje neke običaje i kako joj je svejedno za ljude i njihove planove, mi smo tu samo gosti i to ako nam priroda dozvoli. Pozdravili smo se s Udijem i lagano nastavili dolje do doma, putem smo sreli opet bijelog psa koji je imao neku svoju rutu. U domu ovaj puta piva dokle ide, jelo ponovo čufte naravno, pa kartanje i zajebancija.

4. Dan

Zadnji dan na Olimpu, doručak pozdrav s domarima, zahvale na gostoprimstvu i svim savjetima i odgovorima, te lagano krećemo prema Litochoru. Iako smo umorni od prošla 3 dana (popeto gotovo 4000 m visinske) krećemo sretni i zadovoljni. Putem se ponovo mičemo šihti konja (ovaj put je snimamo), te pred samom Prionijom Tana spašava guštera od ledenog slapa. Kava u Prioniji, zatim dalje kroz kanjon, ovaj put posjećujemo i samostan, te dalje sve do Litochora. Na kraju kraju smo stvarno bili mrtvi umorni, ali nešto mi govori da bih vrlo rado sve ovo ponovio! Nakon četiri dana „pakla“ slijedi Atena, plaže, Meteora i slične hedonističke perverzije Grčke, zasluženo!

• 

• 

Tana&Mario