Bijele i Samarske
Dana 14 kolovoza u subotu skupila se ekipa ranoranioca u 6 sati ispred Arene, te
zajednički krenuli prema novim izazovima. Na autocesti dočekala nas je manja gužva
nakon koje smo nastavili prema Mrkoplju do Tuka. Standardno smo se sastali u ranije već
poznatom kafiću u Tuku te uz kavicu razmotrili daljnje planove. Nakon dogovora
krećemo prema 13.-om kilometru, gdje se raspakiravamo i nestrpljivo krećemo prvo
posjetiti Ratkovo sklonište koje spada u jedno od najorginalnijih planinarskih objekata u
lijepoj našoj za koje se brine naše društvo (PD Velebit). Nakon što smo ostavili svoje
stvari za noćenje puni elana krenuli smo na Južnu skupinu Samarskih stijena čiji je
početak puta udaljen od skloništa cca 5 minuta. Planinarska ruta je inače vrlo zahtjevna te
zahtijeva spretnost i uvježbanost, te se preporuča stazu prolaziti kad je suho vrijeme.
Zbog lakšeg prolaska određenih dijelova preporuka je da smjer kružne ture bude obrnut
od kazaljke na satu. Nakon strmog uspona dolazimo do Dvorca koji obuhvaća sklop
šiljastih stijena koje strše kao tornjevi na dvorcu, a nalaze se na visini 1240 metara.
Nakon nekoliko selfija, uz skori gubitak mobitela u ponor krenuli smo prema Dolini
mira kojom se naziva šumska zaravan, nakon koje slijedi odabir težeg ili lakšeg puta.
Nadobudno smo se odlučili za težu varijantu koja nas je vodila strmovitim stijenama i
penjački zahtjevnim detaljima koje smo zajedničkim snagama uspješno prošli te došli do
Amfiteatra. Amfiteatar je jedan od poznatijih znakova Samarskih stijena, a čine ga stijene
koje su oblikovane kao tornjevi na kojem se nalazi jedan most i špilje. Izlazak iz
Amfiteatra čini najzanimljiviji dio ali i najzahtjevniji jer se treba prijeći okomitu stijenu
koja je visine cca 4 metara. Potom kroz stijene i kršovit teritorij ali uz dobru markaciju
dolazimo do Razbijenog vrha na 1283metara koji čini najjužniji vrh na Samarskim
stijenama. S vrha smo krenuli lagano sa spuštanjem prema Velikoj jami koja je poznata i
pod nazivom Stankova pećina, koja je vrlo spektakularna i malo zastrašujuća.
U jamu se može sići po uskom kamenitom grebenu koji se nalazi po sredini jame, no
ovaj put smo ipak odlučili propustiti avanturu i samo napraviti zajedničku fotografiju i
malu pauzicu.
Dalje put nas je vodio do Medvjeđe doline, potom kroz greben došli smo ponovno do
raskrižja kojim se zatvara kružna tura. Tamo smo malo ponovno predahnuli, te u pauzi
upoznali i neke planinare iz susjedne Slovenije. Nakon čašice razgovora krenuli smo
natrag prema Ratkovom skloništu. Po dolasku u sklonište nakon kratkog predaha krenuli
smo u pripremanje roštilja. Uz zajedničko druženje, malo mesa, poneko povrće i čašicu
žestice druženje smo produžili do kasno u noć.
Drugi dan u nedjelju dana 15.08. krenuli smo na planirani Vihoraški put. Nakon to smo
se svi probudili, odmorni i čili započeli smo čisti Ratkovo sklonište, te skupili popriličnu
količinu smeća, potom smo skupili svoje stvari krenuli smo prema trinaestom kilometru
prema autima s kojima smo krenuli 2 kilometra cestom prema Bijelim stijenama.
Već sam ulaz na Bijele stijene nas je oduševio i potvrdio da su zaista posebno mjesto
koje pripada prostranom masivu Velike Kapele. Priroda se zaista poigrala raznim
prirodnim reljefima koji ostavljaju bez daha. Kroz tjesnac Vrata kroz divlji labirint
prašume i zelenila prošli smo Klanac kostura te uz uspon krenuli smo prema vrhu
Bijelih stijena. Do vrha prema bijelim stijenama uživali smo u kamenitom pejzažu, od
čega se izdvajaju Prsti, koji su simbol Bijelih stijena. Kroz malo penjanja po stijenama
dolazimo do vrha Bijelih stijena na 1335metara. S vrha se pruža veličanstveni pogled na
Bjelolasicu i Klek. Nakon malo slikanja, selfija i poneke čokoladice krenuli smo sa
spuštanjem prema Planinarskoj kući Dragutin Hirc gdje su nas dočekali simpatični
domari iz Zagreba. Nakon okrjepljujuće domaće kave, obroka i poneke pive krećemo
dalje. Prije samog povratka na Vihoraški put posjetili smo novo Sklonište Miroslav Hirtz
koje nas je oduševilo.
Spremno smo dalje nastavili prema Vihoraškom putu koje slovi kao jedno od težih
planinarskih putova u Hrvatskoj. Put je dobro osiguran i označen, uz neke malo triki
dijelove koje smo bez problema prošli uz timsku pomoć. Nakon što se prođe Zelena
dolina dolazi se do najzanimljivijeg dijela zvan Ljuska, tu postoji mogućnost odabira
lakše i teže staze, te obuhvaća dio koji zahtijeva penjanje uz osigurane sajle i klinove.
Potom prolazimo Natašin dol do Suhe doline, putem nas prati zanimljiv reljef šumovite
uvale, vrtače i stjenovitog područja kroz koji dolazimo prema kraju svog puta, izlazimo
na stazu koja vodi prema 13om kilometru. Nakon okupljanja i prepričavanja pozitivnih
dojmova krećemo prema Tuku u obližnji caffe bar gdje neki nastavljaju svoje druženje
dok ostali produžuju za Zagreb nadajući da će se izbjeći gužva na autocesti.
Monika Mačkić
