
Tirol - Danijela i Sanja
Prije par mjeseci dobila sam poziv da posjetim moju dragu prijateljicu, našu velebitašicu, koja je preselila u Austriju, Tirol A tko bi takvu ponudu mogao odbiti!?! :)
I kako smo definirale datum krenula sam u pretraživanje prijevoza. Tu me snašlo iznenađenje jer nitko u tom trenutku nije ponudio Bla Bla prijevoz, autobus baš za taj dan ne postoji, vlak s presjedanjem na dvije lokacije od oko 12 sati vožnje, milion upitnika iznad glave. No eto dokaza da češkanje po glavi rezultira idejom pa sam tako zaključila s jednom rukom u zraku da bi mogla krenuti dan ranije do Salzburga, iskoristiti ga za istraživanje grada, a dan iza krenuti put Wòrgla, krajnje destinacije. Bus do Graza, 140 kn, pa vlak do Salzburga 50 eura. Taxi od Flix bus stanice Graz do željezničkog kolodvora Graz:15 eura 10 min ili javni prijevoz oko 6 eura cca 45 min. Salzburg znaju vjerojatno svi jako dobro, meni osobito drag Kapuzinerberg i Mònchs berg, pa i Mirabellgarten naravno, kao i kišom okupan grad nakon zatvaranja trgovina. Sa svojom malom sobom u hotelu u samom centru bila sam prilično u mogućnosti lutati i istraživati.
Sutradan u popodnevnim satima krećem put Wörgla. Udobnim vlakom OBB Railjet u svom "Ruhezone stolcu", klizeći kroz turistički razvijena područja Austrije bilo je prilično interesantno. (40 eura karta).
Stižem oko 18.15, wiiiii, pa druškanje i planovi za naredne dane. Na moju žalost Danijela nije bila slobodna prva dva dana, k tome i prognoza nije obećavala - kiša cijelo vrijeme. Temperatura od 13 do 25°C. No, vedar duh rastjerava oblake kažu .
Dan 1.
Probudila sam se sama u komforu tuđeg savršenog stana. No nisam došla biti unutar 4 zida. Potrpala sam osnovne stvari u ruksak, kišobran u ruke i hrabro krenula u istraživanje obližnjih staza na sjevernoj strani Wòrgla. Putokaz kaže:
Hm, desno danas, Hennersberg 30 min, Eisstein 2h, Dakle staza broj 14.Činilo se sasvim ok za prvi dan. Staze su uređene, široke, nasipane, klupica za odmor ima dosta. Iza svakog ugla novi detalj koji oduzima dah, bila je to ljubav na prvi pogled između Tirola i mene .Vrijeme polaska 9.20, mnv 511.Hennesberg, stižem u 9.54. Mali hotel na obronku, u okruženju nekoliko predivno uređenih privatnih kuća koje mistično mjestimično budu skrivene oblakom magle. Čarolija. Nastavljam pomalo po serpentinama. U 10.53 putokaz me skreće sa makadama na planinarski put. Marka 20 min do Einssteina. 11.05 sam na vrhu. Tu se nalazi grb valjda grada, zastava, klupica i sandučić sa žigom i nema pogled na nigdje, mnv 1108.
Nastavljam stazom i kroz nekoliko minuta nailazim na upozorenje da se kravice ne uznemiravaju a onda predivan proplanak i panorama na brdo između grada i mene. Nastavljam i uskoro nailazim na drvenu kuću, praznu ali pored nje vodom hlađeni sanduci piva i soka RAJ :), sa škrabicom za 2 eura po boci. Jako lijepo mjesto. Okrijepila sam se i nastavljam dalje, no prema putokazu ne nalazim marku a područje su šumari zakrčili sječenom borovinom. Svi drugi smjerovi su vodili nizbrdo što mi nije pasalo pa sam se ziheraški vratila istim putem uživajući u već viđenim prizorima. Po povratku svraćam u Turistički centar i prikupljam sve dostupne materijale. Ono što sam primijetila da imaju posebne crvene klupice na vidikovcima koje se nalaze na google karti.
Dan 2.
Krećem prema istom ulasku u šumu ali ovaj put na lijevu stranu za Möslalm. Staza broj 13. Vrijeme polaska 8.30, marka 1h. Opet široka staza, penjanje po serpentinama. Zgodan detalj je to što si na polasku ispod oblaka, pa prolaziš kroz oblak magle i konačno osvane prekrasan pogled prema gradu. Slikaj dok možeš, odnosno dok te ne zakloni neki simpa oblačak. Od pola puta me prati kiša. Do doma na Mòslalmu stižem u 9.44. Kuhinja nije radila pa sam se pod kišobranom smjestila na jednu od klupica u šumi i posegnula za spremljenom hranom. Do vrha su dvije marke na 1/2 sata i 1 h. Zbunjujuće ali sve mi je bilo jasno kad sam ugledala dedicu koji, čini se, dobro poznaje prečicu markiranu na tih 1/2 sata hoda. Putokaz skreće sa glavne ceste prema vrhu Mòslalmkogel. Kroz šumu dolaziš do zaštitne ograde za kravice i bicikle. Pričekala sam sjedeći 10 tak minuta na ogradi jer se baš nebo otvorilo. No čim sam kročila na sam vrh kod križa, kiša je stala, pogled se otvorio na cijeli grad, rijeku, u daljini Alpe, susjedna brda, ma predivno!!! 10.30 je otkucao satić. Hrabra i sigurna jer karta je v'džepu krenula sam prema Jausinen Station Schrifen. Opet predivan krajolik. Iznad oblaka je baš dobro, znajte . Stigoh prema karti do lokacije, no tek kad je oblak prošao traženi dom se ukazao nešto niže. Nije još bio otvoren pa sam se odlučila spustiti u grad. Ovaj put sam pratila grupu planinara pa umjesto serpentima idem prečicom, skroz cool.
3. Dan
Ferata- ali prva u životu!Danijela je napokon slobodna! Dogovorila je ekipu s posla, zgodnog mladog vodiča Josefa a pridružilo nam se još dvoje njegovih, dakle Astrid i Keno. Do Zillertala nam treba 40 tak minuta vožnje autom. Turističko mjesto cijele sezone, mnoštvo ljudi na špici kao za vrijeme skijanja. Centrom je odzvanjala glazba, ljudi na ulicama goste se, druže i uživaju u ljepoti kraja. Hotela i pansiona na svakom uglu, tradicionalno uređenih do modernih zanimljivih zdanja. Gondole su se ljuljuškale na ljetnom jutarnjem suncu i klizile dolje ili gore prema odredištima. No mene je brinulo, kako ću odraditi feratu i da li je odluka ispravna. Još u autu smo primijetili dosta ljudi na stijeni. Znači, blizu smo. Mayrhofen Hippach- Klettersteige. Astrid i Keno su otišli težom stazom a Josef je uzeo na brigu Danijelu i mene. Zbunjeno proučavajući kartu, suhih usta od brige poslušali smo savjete dragog nam Josefa. Ah Bože, Josefa bi na kruh mogao namazati kak je sladak i drag i što je najbitnije stekao je kroz tu priču naše povjerenje i krenusmo u avanturu. Bitno napomenuti da se ferata ne naplaćuje a kiosk koji je na ulazu služi za najam opreme.

Polazak 11.15 h. Od nekoliko staza birali smo Family, marka 1,5 h. Samo da znate, nije najlakša, ima i za djecu jedna . Krenulo je vrlo jednostavno, no počelo se komplicirati. Kako bi Josef rekao nakon nekog detalja, ovo je bilo najteže na ovom putu, kad ono novi zahtjevniji detaljčić odmah iza ugla. Još i sad mi nije svejedno jer na jednom takvom nisam mogla dosegnuti nogom do drugog klina, rukica drhti nad provalijom a kaplja znoja klizi niz lice. Sinulo mi je u tom momentu da bi mogla čavlima zakucati vrata frižidera i jos koješta jer pozadina me vukla vise nego sam mogla kontrolirati No neki kuraž proradi i iza svakog detalja si iskusniji i fletniji. Završavamo u 13.11 h. Trebalo nam je 2 h do gore. Pogled opet neprocjenjiv sa svakog mjesta, ali kako je teško u tim momentima osloboditi ruku za fotkanje, malo je slika, na žalost, no sigurnost na prvom mjestu. Bile smo presretne na kraju puta.
Sa staze dolazimo na proplanak gdje se ukazao prekrasan dom Zimmereben, u čijem podnožju ovnovi pasu (imaju meku dlaku i ne smeta ih da ih se počeška).Sa doma je pogled teško opisati. Piva odlična, hrana miriši domaće i obilne porcije Najbolje da odete i vidite sami! Ja bih odmah ponovila istu stazu a zahtjevniju bih se usudila samo uz pratnju, jer stvarno je nezgodnjak, nema odustajanja kad kreneš, to ti je što ti je. Uglavnom bi svaki dan nešto novo mogao istražiti u tom predivnom kraju no bio je to kraj mog puta. Srce mi je ostalo u tom zelenilu i planinama. Nezaboravno. Hvala Danijela!
Ostatak slika je na linku: https://photos.app.goo.gl/LDLvybc26QRztRTB6
A mene put vodi u Minhen, Zagreb pa Lastovo.
Sanja Gmiza