Velebit - bonded by the path

“A kada ste prvi put dobile ideju za Velebit?” pita Hrvoje dok sjedimo kod Dinka za slavljeničkom večerom, natrpani hranom kakvu smo si samovoljno uskratili proteklih osam dana. Pogledam Dobrilu s pitanjem u očima, ali ona niječno odmahuje glavom. 

Dugo je već ta ideja s nama. Sjećam se da je prije nekoliko mjeseci predložila da ovo ljeto konačno prehodamo Velebit na što sam komentirala nešto poput “Nisam sigurna da smo spremne za to”.

“Ma ja mislim da trebamo samo staviti ruksake na leđa i krenuti”, zaključila je. Sad kad gledam unatrag, mogu reći da se to za nas pokazalo kao dobar recept.


Dan prvi: Zavižan – Alan

Okupljanje je bilo na Zavižanu negdje oko podneva. Cesta iz smjera Zagreba je dosta loša pa curama treba duže nego meni koja dolazim iz Istre preko Sv. Juraja. Moja cesta je asfaltirana do samog ulaska u nacionalni park.

Dok ih čekam, pijem pivo i slušam kako neki stranci pokušavaju od domara dobiti informacije o stazi. Uskačem jer domar ne zna engleski. Belgijci se raspituju smije li se kampirati, gdje ima vode te ima li medvjeda. Ja svako pitanje prenosim domaru. Na zadnje odgovara sa smijehom “Ha medvjeda ima, da”. Dvostruko potvrdno. Nervozno se smijem i prenosim. Pitaju me imam li “bear spray”, odgovaram da nemam, na što pitaju koji mi je onda plan. Pomalo mrzovoljno odgovaram da nemam konkretan plan i vraćam se svojoj pivi.

Čuvši kako dajem informacije, dvojica Čeha za susjednim stolom također bi koristili moje prevoditeljske usluge. Pitaju me gdje je u blizini velika spilja, jedna od najvećih u Europi. Pokrivam se ušima jer ne znam. 

Uskoro dolazi i ostatak ekipe. Dobrila, Taida i Vedrana (Veki). Lišca su nasmiješena, uzbuđene smo, ruksaci su nam ogromni, ali volja je još veća. Čekam da i one popiju svoje pivo i napokon krećemo. Nakon svega desetak minuta ramena me ubijaju i pitam se kako ću preživjeti sljedećih osam dana. Istovremeno znam da se neću ni osvrnuti, a već ću se spuštati pakleni(čki)m kanjonom. Jednakom snagom se veselim tom trenutku i ne želim da ikad stigne. 

Stižemo do odvajanja za uspon na vrh Gromovača. Ja sam unaprijed odlučila da ne idem, ne zanimaju me pečati, strah me kako ću preživjeti do Alana i ne trebaju mi napori koje mogu izbjeći. Ipak, ostatak ekipe je entuzijastičan i povuku me za sobom. Nije mi žao jer ostavljamo ruksake na račvanju, pa se prvih desetak koraka osjećam kao da lebdim. Osjećaj kratko traje, no brzo smo na vrhu i stavljamo prve pečate u svoje male bilježnice. Neki su toliko uzbuđeni da ih se pritom slika. 

Nastavljamo dalje do Rossijeve kolibe gdje srećemo simpatičnu ekipicu koja se sprema na roštiljanje i bearspray Belgijce. I mi stajemo da nešto prezalogajimo pa uživamo u odmoru i razmjeni iskustava. Od ekipice saznajemo da su stigli s Alana te da do tamo treba oko dva sata i dvadeset minuta. “No vi ste za dolje, pa ćete stići i prije”. Svi zajedno zaključujemo da će nam trebati negdje sat i pol i krećemo sretno dalje. Pa što je još sat i pol?! 

Ne sjećam se puno nastavka, staza je naravno predivna, u planini smo, ali do Alana nam je trebalo više od četiri sata od Rossijeve. Psihički je ovo bilo dosta teško za podnijeti. Spuštamo se na Alan sitno prije devet sati. Praktički je već noć. Ima pive, ali što ti vrijedi kad ne možeš podići ruku da je prineseš ustima? 

Nakon finog gulaša vrlo smo brzo spakirane u vreće za spavanje. Zatvaram oči, ali znam da nema šanse da ću spavati.  

Težina ruksaka: cca 15kg
Hodanje: cca 8h
Spavanje: cca 2h

Dan drugi: Alan – Skorpovac

Ujutro smo lijene kao da nas baš i ne čeka dalek put. Doručak, kavica, ma pravo kafenisanje. Na Alanu ima dosta ljudi, susrećem i neke poznate face pa malo catchupamo. Kupujemo vodu, peremo zube, sve jako opušteno. Ja postajem nervozna, umjesto u planiranih 8, krećemo oko 10. No ipak krećemo. Premužićeva je i dalje predivna, malo me počinje nervirati oštro kamenje i radije bih da hodam po mekoj zemljici. Ruksak nije nimalo olakšan zbog večere i doručka na Alanu. Često stajemo. Taida nam pokazuje tehniku dizanja ruksaka preko koljena. Ja usvajam vlastitu tehniku koja se sastoji u tome da ruksak nikad niti ne spuštam na pod. Kamen prigodne visine zlata vrijedi. 

U planu i programu VPP-a je posjet skloništu Ograđenica i penjanje na obližnji vrh Šatorina. Skretanje je to sa staze od cca tri sata. Računamo hoćemo li stići u Skorpovac prije mraka. Kad napokon stignemo do odvajanja, shvatimo da ne stignemo na vrh. Baš mi je to teško palo. Svejedno se penjemo do skloništa po žig. Uspon nije dug, a sklonište definitivno treba vidjeti. Ako ništa, tako da se ostatak puta možeš tješiti da barem ne spavaš u Ograđenici. Na odličnoj je poziciji, no otvaranje vrata limene kutije baca me u laganu depru. Unutra su četiri otužna ležaja, jedno od kojih si je neki nesretni spavač pokušao omekšati hrpicom slame. Ta hrpica cijeli prizor čini pomalo jezivim pa zatvaramo vrata skloništu i odmaramo se ispred njega, pa makar i na suncu.

Uskoro krećemo dalje prema Skorpovcu, a jedna od tabli koju prolazimo uvjerava nas da je do njega još dva sata. Umor nas savladava, ali izdržat ćemo ta dva sata, izbora nemamo. Nakon sat vremena hoda ponovno nailazimo na tablu. Skorpovac: 2h. Divota. Sve boli. Ramena, stopala, noge. Duša. U jednom trenutku odvajamo se sa staze i silazimo na makadam jer Veki ima informaciju da je bolji. Jedva hodam, ali Veki mi krati vrijeme svojim pričama o Caminu. Nakon nešto više od dva sata konačno stižemo do skloništa gdje nas čekaju tri simpatična gospodina i jedno iznenađenje. Saznajemo da su ljudi koji održavaju sklonište dan ranije u njemu naišli na najezdu miševa (njih preko stotinjak). Iz skloništa su izvađeni madraci, deke, jastuci i sve što se moglo, a unutra su svuda po podu ljepljenke s otrovom. Tik pred spavanje ćemo vidjeti da su neke već ispunile svoju namjenu. 

Super da su nas baš taj dan upozorili na mišju groznicu. Gospoda nam za večerom iznose svoj plan da spavaju vani, a ja razmišljam vrlo slično. Cure međutim odlučuju spavati u skloništu i uvjeravaju me da im se pridružim argumentom da vani ima više miševa nego unutra. Nešto iza 22h ležim na dasci u vreći i znam da opet neću spavati.

Hodanje: cca 9h
Spavanje: manje od 2h

Dan treći: Skorpovac – Baške Oštarije

Dan treći pamtim po tome što sam gotovo cijelim putem imala osjećaj da ću zaspati na nogama. U rano jutro do skloništa su doklipsale kravice i krenule žvakati povađenu posteljinu.

Na nekoj tabli je pisalo da je do Baških Oštarija četiri sata. U vodiču međutim pišu neke puno veće brojke pa za doručkom proučavamo kartu. Uskoro saznajemo u čemu je caka. VPP-ov plan i program predviđa svakakve usponiće i puteviće okolo naokolo. Mene je večer prije uhvatio nekakav grč/bol u nozi koji i sljedeće jutro osjećam i rado bih izbjegla taj simpatičan puteljčić. Dobrilu boli nožni palac i uskoro dogovaramo da će se ekipa razdvojiti. Hrabri dvojac Veki – Taida ići će prema planu i programu, a ozlijeđena sakata stvorenja idu direkt u Oštarije. Dobrila je zbog toga tužna, ja samo mislim na tuširanje u hostelu, hladno pivo i topli ručak. 

Premužićeva se nastavlja sa svojim već standardnim vidicima, uskoro se otvara jedan na Dabrove kukove, zatim dolazimo na prijevoj gdje se odvaja staza do doma Ravni Dabar, a Premužićeva nastavlja kroz šumicu i hlad prema Oštarijama. Nedavno sam bila ovdje i znam da do hostela imamo još dosta. Dva dana nespavanja itekako osjećam. Oči mi se sklapaju i gledam sa strane u travicu s priželjkivanjem. No osim pauze za brzinski ručak nismo baš stajale. Dolazimo do kraja (početka?) Premužićeve i silazimo u dolinu koju okružuju sivo-bijeli vrhovi. Dobrila odobrava moje prethodno najavljeno “lijepo”. Sad smo na suncu pa je čekam u sjenici jer ona zbog svog palca nešto sporije hoda. Prelazi me i kaže nek krenem za pet minuta. Ležim na klupi u hladu i odlučujem da ću krenuti kad izbrojim do šezdeset. U sljedećem trenutku izgovaram u sebi osamdesetitri i shvaćam da sam skoro zaspala. Ne znam jesam li ikad u životu bila umornija. Dižem se i krećem, znam da sad više nemamo puno. 

Hostel u Baškima i ljude koji u njemu rade ne mogu dovoljno nahvaliti. Svi su toliko ekstremno ljubazni i voljni pomoći da sam u čudu. Uskoro se smještamo, tuširamo, kratko odmaramo, jedemo. I dalje ne mogu spavati, ali sad više nije važno, za tu noć se ne brinem. 

Dan brzo prolazi, sobarice nam pristaju ubaciti prljavi veš u mašinu i zbog toga ih volim. Nakon obilnog i prefinog ručka pijemo odličnu rakiju, blagostanju nema kraja. Za obližnjim stolom dva kršna momka nam priznaju da ni oni nisu išli na Ravni Dabar. Unatoč pojačanoj boli u palcu, Dobrilu to ne tješi. Koristim priliku gdje je signal dobar da prosurfam dojmove o sutrašnjoj dionici. Iz dojmova saznajem da nas sutra čeka možda i najteži dio puta. 

Oko 19:30 stižu naše heroine. Došle su u predviđenom vremenu i ja im se istinski divim. Sjedaju s nama i prepričavaju doživljaje. Umorne su, ali sretne. Nakon večere neki gledaju utakmicu, ali ja sam u krevetu. Napokon ću spavati, no prije toga se svi brinemo zbog Dobrilina palca. Upitno je hoće li moći nastaviti put i smišljamo što ćemo. U jednom trenutku ona dodatno opali palcem u rub kreveta i iz njega počinje izlaziti mješavina krvi i gnoja. Ovo će se kasnije pokazati kao dobra stvar zbog koje je popustio pritisak i Dobrili omogućio nastavak putovanja.

Hodanje: cca 6h
Spavanje: cca 8h

Dan četvrti: Baške Oštarije – Šugarska duliba

Prije nekoliko godina na Facebooku sam prvi put vidjela fotografiju Šugarske dulibe i od tada mi san postaje posjetiti to mjesto. Pristup iz Zagreba nije baš jednostavan i zbog raznih okolnosti svako planirano putovanje je propalo. Zato danas napokon Šugarska. Već od starta iz doma sa zadovoljstvom preuzimam vodstvo, što mi inače nije baš milo. Krećemo dosta oštrom uzbrdicom koja mi ne predstavlja nikakav problem. Ruksak kao da je pet kilograma lakši, noge jesu odmornije zbog jučerašnjeg kraćeg hodanja i dobrog sna. 

Dobrila je odlučila da će pokušati nastaviti putovanje. Predlažem joj da se zajedno spustimo do mora u slučaju da nakon Šugarske odustane. Raspoređujemo dio njezinih stvari iz ruksaka, na što ona vrlo nevoljko pristaje. Jedva da smo joj uzele kilogram. Nadam se da joj to bar psihički pomaže. Svako malo je pitamo kako je, no čini se da se događa čudo jer što više odmičemo, nju manje boli. 

Put do Šugarske dulibe je.. grozan. Nakon prvih nekoliko sati hoda kroz šumu, gdje je staza dobro uređena i prohodna, put se dijeli u dvije opcije: jednu preko Ramina korita, drugu preko Milkovića peći. Vodič predlaže drugu stazu i obećaje da od račvanja do Šugarske imamo svega 2-3 sata hoda. Sada smo već vrlo nepovjerljive prema takvim obećanjima. Na kamenu gdje se staze odvajaju za prvu piše 4h, a za našu 4:40h. Svejedno se odlučujemo za drugu opciju. Na kraju mislim da je gotovo svejedno. Staza je blago rečeno zahtjevna. Cijelim putem ispresijecana je palim deblima, granjem, trnjem, markacije su zbog raslinja jedva vidljive. Uspinjemo se pa se spuštamo, i tako otprilike sedam puta. Jako je teško, ali još uvijek se smijemo. The one who has a reason why can bear almost any how. Ili tako nešto. Cijelim putem razmišljam koliko mi je lakše samo zato što želim stići na to odredište, iako je realno staza mnogo zahtjevnija nego prethodnih dana. Preispitujem i preslagujem neka već ukorijenjena stajališta. 

Deset sati nakon što smo krenule iz Baških Oštarija, stižemo do mjesta gdje se staze spajaju i do skloništa je još samo petnaest minuta. Zadnja dionica je predivna, nema više zarasle šume, samo pitomi proplanci okruženi tamnozelenim brdašcima. Sunce zalazi i ja sam u raju. Uskoro se na visoravni nazire nastambica. Šugarska duliba. Plače mi se od sreće i olakšanja. Kad stignemo do nje, shvaćam da su moja visoka očekivana nadmašena. U polušali nagovaram ekipu da ostanemo jedan dan. Nemilosrdne su. Kuhamo tjesteninu u umaku od instant-juhe od brokule. Na meniju je i druga opcija: od gljiva. Obje su iznenađujuće fine, pogotovo s dodatkom češnjaka iz Taidina ruksaka. Kuha se čaj, jedu se omiljeni keksići. Gledamo krijesnice. Žalim što ne mogu dulje ostati.

Hodanje: cca 10h
Spavanje: 7-8h

Dan peti: Šugarska duliba – Stap

Dan ranije su nas u Šugarskoj dočekali Hrvoje i Antun, ranije spomenuti momci iz Baških, i kako to obično biva, od tada nadalje postajemo bonded by the path (™ Hrvoje). Na odlasku se pomalo brinem za svoju motivaciju sada kada smo Šugarsku odradili, no bespotrebno. Velebit je tek započeo s vađenjem čarolija iz džepa. Današnja dionica je nešto kraća pa ne žurimo s polaskom. U vodiču piše 5h, mada za nas to obično znači skoro duplo. Put nas vodi kroz šumu do odvajanja za Panos prema kojem je put prepriječen trakom, a na obližnjem znaku se crvene slova MINE MINE!! Za Panos se ide uzbrdo, a alternativa je nizbrdo. Vodič ionako ne spominje Panos pa se odlučujemo za alternativu koja nastavlja makadamom. Makadamski put nije označen, već nas markacije navode da ga kratimo po strmini. Poslušno se spuštamo strminom, međutim, već nakon prve markacije sljedeću ne možemo naći. Staza je nepostojeća. Odustajemo od markacija i vraćamo se na makadam. Njime se spuštamo nekoliko kilometara u dolinu do nekadašnje planinarske kuće Jelova Ruja. Ne radi se o lijepom mjestu. Zadržale smo se tek toliko da nađemo stazu za dalje, što nije bio lak podvig. 

Gotovo cijeli dan prati nas loše označena staza i više puta molim Veki da izvadi mobitel i pomogne nam sa svojim navigacijskim aplikacijama. Iako je današnja dionica kraća, umor se već nakupio u nogama, vani je 30+ stupnjeva, a ruksaci su i dalje teški. Hodamo vodeći se nekom intuicijom i dugo ne nailazimo na markacije. Moral strmoglavo pada. Ljute smo na održavatelje staze, na sunce, na ruksake. Racionalnost bye bye. Ne znam što nas je taj dan diglo iz mrtvih, možda je netko skuhao kavu, no nekako smo došle do tog vrha s kojeg se spušta prema Stapu. Stap je prekrasna dolinica, livada zapravo, okružena planinskim vrhuncima. Na jednom kraju livade smještena je Tatekova koliba, a ispred nje drveni stol i klupe. Vrlo blizu skloništa nalazi se ledena pitka voda. Kad smo Taidu pitale kakvo je sklonište na Strugama, njezin odgovor je bio da ima jako lijepe ljestve. Ako bi mene netko tražio da opišem Tatekovu kolibu, rekla bih da ima prekrasni drveni stol i klupe ispred. 

Pred spavanje Veki i ja plačemo od smijeha slušajući radio komediju s donjeg kata spavaonice koju ću nazvati “Deložacija jednog pauka”. Dobrila plače da ona to ne može, a Taida je tješi da samo zato što pauk ima debele nožice, ne znači da je loš. Veki staje u obranu pauka tvrdnjom da je on prvi od svih nas stigao u Tatekovu kolibu. 

Hodanje: cca 7.5h
Spavanje: cca 7h

Dan šesti: Stap – Struge

Jesam li napisala da je dan četvrti bio najteža dionica puta? E pa ispada da je tek u top tri. Ono što izvlači današnju dionicu je činjenica da prolazi kroz polunaseljeno mjesto Veliko Rujno gdje je Veki dogovorila dostavu hrane i pića. No daleko je Veliko Rujno, daleko daleko. Ali bez obzira na to što je daleko i što je sklonište na Strugama još dalje od njega, odlučujemo iskoristiti priliku za posjet Kamenoj galeriji, što dodaje još 1 na predviđenih 10+ sati hodanja. Ali to smo mi, ne plašimo se dugog puta. Ma lažem, plašim se i protestiram jer ne želim dočekati noć u šumi daleko od kuće. A nemam ni bearspray. No većina me nadglasava i tako je posjet Kamenoj galeriji održan. No krenimo od početka. 

Prvi put u šest dana uspijevamo krenuti prije 7 ujutro. Ovo se pokazuje kao hit potez jer nas zora hladi dok se vadimo iz udoline Stap. Uskoro dolazimo do podnožja Stapine s kojeg se nudi predivan pogled na otoke. Brzinska slika i nastavak. Nakon još sat vremena dolazimo do ulaska u Kamenu galeriju. Sretna sam jer skidamo ruksake. A fora je ta galerija, što da sad kažem. Volim pentranje. U jednom trenutku se nudi put “Lako” i put “Lijepo”. Odlučujem se za “Lijepo” samo zato što znam da nije i “Duže”. Spuštamo se ljestvama i sajlama pa se uspinjemo. Jel lijepo? Hm. Ima prekrasne ljestve.

Kratko odmaramo na izlasku iz galerije pa nastavljamo dalje. Put nas vodi kroz hladoviti šumarak, ubrzo nas opet hvata umor. Nailazimo na djelić travice u hladu i znajući da predstoji izloženi dio staze koji ćemo pratiti tri sata sve do Velikog Rujna, odlučujemo se na power nap. Sustižu nas dečki i zajedno nastavljamo dalje. Dalje su samo livade i sunce, pa još livada i još malo sunca. Tu i tamo koja uzbrdica, naravno, okupana suncem. Ali srećom smo isplanirali put tako da taj dio staze prolazimo između podne i tri pa je ok. Ovaj put mi Hrvoje krati vrijeme svojom pričom o Caminu. Počinjem ozbiljno razmišljati da odem na taj Camino. 

U jednom trenutku ukazanje. Crkvica s ogromnim travnatim dvorištem omeđenim gustim zelenim krošnjama pod kojima su drveni stol i klupe. Na klupici sjedi Antun s pivom u ruci. Ne vjerujem svojim očima. Brzo sjedamo uz njega, skidamo gojze i čarape, nikog nije briga. Uskoro dolazi ostatak ekipe pa pijemo pive, jedemo čips, spontano se vade svakakva čudesa iz ruksaka i nastaje prava gozba. Dug je još put do skloništa i dosta je nadmorske za savladati, ali u ovom trenutku nije važno. U hladu pada još jedan power nap. Slikanje, zahvaljivanje gospodinu koji nam je omogućio gozbu. Kravice, vodica, brzo dolazi 18 sati i vrijeme je da krenemo dalje. Ruksaci su otežani dostavljenom hranom, no moral je osvježen, raspoloženje je na vrhuncu.

Put se vrlo brzo počinje uspinjati i s tim ne staje sve do Buljme. No dobro raspoloženje nas ne napušta i uspon lako savladavamo uz smijeh i veselje. Tik pred kraj uspona nailazimo na druge planinare, prvi put nakon Alana. Jedna planinarka je netom uganula gležanj i njezino društvo joj pomaže pri spuštanju. Ona plače od boli i situacija je dosta ozbiljna. Antun im daje koordinate, zove se HGSS. S nadom da će se uspješno spustiti, opraštamo se od njih. 

Suton je i još se penjemo. U jednom trenutku smo na prijevoju i pogled je magičan. Jedan od najboljih u životu. Još jednom utvrđujem da je najljepše u planini navečer. Napokon, napokon, stižemo do vrha. No ima još do skloništa. Hodamo i hodamo, ali više se ne brinem. Stižem s Veki netom prije nego će pasti mrak. Antun već loži vatru i predlažem Veki da odemo do obližnjeg izvora Marasovac po vodu. Taida kaže da nije daleko. Nakon deset minuta hoda već je pao mrak i okrećemo se natrag praznih bočica. Ono što smo dovukli s Rujna morat će dostajati do jutra.

Srećom, u skoloništu nailazimo na kanistere pune vode pa njih koristimo da skuhamo večeru i već standardni džepni čaj od bilja koje je Taida nabrala putem

Sjedim pored vatre i gledam kako se Antun bori s roštiljanjem tikvica. Nasuprot meni za drvenim stolom su Dobrila i Taida i Veki za gitarom. Sve su za istom klupom, valjda da nama ne okreću leđa. Ne znam što su točno Dobrila i Taida radile, no u jednom trenutku mi je možda netko od njih nešto govorio, a u drugom sve tri otvaraju širom oči i usta u čudu. Kao u slowmotionu gledam kako im se noge podižu preko glave i zajedno sa stolom i nasuprotnom klupom padaju unatrag te bivaju prekrivene pečenim tikvicama i drugim ostacima večere. Ugušila bih se od smijeha da nisam zabrinuta jer taj pad nije bio nimalo bezazlen. Ne znam kako, ali sve tri su prošle bez ijedne ogrebotine. Taj njihov iznenađeni whatshappening pogled kojim su me gledale netom prije nego će se prevrnuti na leđa neću tako skoro zaboraviti.   

Hladno je vani, a sklonište zbilja ima zanimljive ljestve. Ispraćamo jednog sičušnog mišića iz njega, vješamo visoko ruksake i uskoro hrčemo. 

Hodanje: cca 11h
Spavanje: cca 7h


Dan sedmi Struge – Vlaški grad

Sedmi dan, grand finale. Prije polaska valjalo je nadopuniti vodu potrošenu dan ranije. Izvor Marasovac ipak nije baš blizu skloništa, pogotovo kad nosiš dva kanistera s vodom (hvala, Antun i Hrvoje). Hrvoje ubacuje u lončić zadnja zrnca kave, jedemo tanke preostale kašice. Doručak završavamo breskvama koje su jučer stigle dostavom. Negdje oko devet sati već je pakleno vruće. Nema ni trunke hlada na putu, danas smo cijeli dan na nemilost suncu. Mažemo se kremama, ogrćemo se ručnicima, krećemo.

Prvo odredište je Vaganski vrh, nakon njega Sveto brdo koje je opcionalno pa sklonište Vlaški grad. Veki najavljuje da neće na Sveto brdo, već je bila, nije joj nešto. Ja nisam bila i Taida ne razumije kako uopće mogu pomisliti da ne idem. No ja svejedno pomišljam.

Nakon nekoliko sati uspinjemo se se na Vaganski vrh i tamo nailazimo na druge planinare. Slikamo se i liježemo po travici. Sunce nemilosrdno peče, osjećam se izloženo i unatoč savladanom vrhu ne uspijevam se opustiti. Nagovaram ekipu da krenemo dalje. 

Krećemo se relativno ravnom stazom kroz nisko raslinje. Nema stajanja jer nema se gdje. Naposljetku stajemo na otvorenom u trenutku kad nas je prekrio tanki oblak. Ručamo. Očajnički mi treba powernap. Jedva gledam. Za ručkom se izdvajam jer nemam snage ni za chit chat. Jedem tunu iz konzerve i kruh. Ručak ne pomaže previše, treba mi otprilike 24 sata sna da dođem sebi. No to trenutno nije opcija. Oblak prolazi i pauziranje više nema smisla. Krećemo dalje. Za svaki vrh na horizontu pitamo Taidu je li to Sveto brdo. Napokon mu stižemo u podnožje. Ja sam sad već sigurna da ne idem. Stajem i govorim ekipi nek krenu dalje. Čekat ću ih s Veki na račvanju za Vlaški grad. Kratko skidam gojze na usamljenom kamenu. Hlada i dalje nema ni za lijek. Dobrila i Taida me prolaze i pitaju jesam li ok. Kažem da mi samo treba malo odmora. 

Nakon kratkog predaha uz vodu krećem za njima uzbrdo. Shvaćam da mi više nije teško. Uskoro ih dostižem i dovikujem Taidi da idem s njima. Taida je sretna. Dolazimo do račvanja gdje stijena pravi mizerni hladić u kojem nas čeka Antun. Veki zauzima poziciju za odmor, a mi ostali skidamo gojze da nam se noge bar malo odmore pred uspon. Zadnji vrh, zadnja uzbrdica na ovom putovanju. Pošto na račvanju ostavljamo ruksake, više ne pomišljam na odustajanje. Dan je još dug, vremena ima, ide mi se. Nakon kratkog odmora krećemo pojedinačno: prvo Dobrila, pa Antun, Hrvoje, Taida i na kraju ja. Valjda se svatko mora popeti na svoje sveto brdo. Tako mi se činilo. 

Putem gore nisam imala neka ukazanja. Glava je u potpunosti prazna, noge idu jedna za drugom. Uzbrdo pa uzbrdo. Gore, samo prema gore. Pogled je sve bolji i širi. No imam feeling da sam došla do nekog zasićenja pa me prekrasni vidici ostavljaju pomalo ravnodušnom. Ovaj uspon nema veze s razgledavanjem, a nema ni nekog unutarnjeg premišljanja. Živim li konačno u tom famoznom trenutku? Možda. 

Stižem na vrh. Signala ima pa neki telefoniraju, neki slikaju. Vjetar puše. Kratko sjedam i pokušavam uživati u pogledu. Ne ide, ali uživam svejedno u miru, u feelingu da je gotovo, da je zadnja prepreka preprijeđena. Sad još samo spust i doći će taj zasluženi, dugoočekivani, toliko potrebni odmor. 

Vlaški grad je prekrasan. Baš mi je drago da nas je dočekala takva milina od skloništa za kraj. Jedino da je voda malo bliže, al sad već fantaziram. Mi cure se strmoglavo spuštamo do izvora da uzvratimo dečkima za uslugu koju su nam napravili jutros. Povratak uzbrdo do skloništa uzima mi zadnje atome snage. Uzima atome snage od sutrašnjeg dana, koji danas i ne bi trebali biti na raspolaganju. 

Pogled s terase je nestvaran. Hrvoje mi govori da izgledam blazirano. Prvi put čujem tu riječ, ali osjećam se tako nekako. Čim nešto pojedem utrpavam se u vreću i istog trenutka gubim svijest. 

Hodanje: cca 10h
Spavanje: cca 7h

Nije moglo bez cheesy zaključka

Deset dana nakon silaska dok pečem palačinke razmišljam o životu. Moj, čini se, nalikuje na onu poznatu “dva koraka naprijed, jedan nazad”. Bilo bi lakše da je više kao uspon na Sveto brdo, isključivo prema gore kao po grafu funkcije y=x, po dobro utabanoj, označenoj stazi. Svaki put kad digneš pogled, vidiš i druge ljude na njoj, fulat nemo’š nikako.

Ali možda mi je ipak drago da je puno bliže putu prema Šugarskoj dulibi, koji te vodi sedam puta gore i sedam puta dolje, po stazi kojom jesu prošli i drugi, ali je svejedno slabo prohodna, a strelicu za nastavak dugo tražiš. Tu i tamo moraš se usuditi krenuti dalje čak i bez nje, ali ponekad, ako imaš malo sreće, na kraju takvog puta ostvariš svoj san.

Jedem palačinke i bacam pogled na Glas Istre. Čitam da su na Velebitu viđeni medvjedi kako se špricaju ispod pazuha nekakvim sprejem. One Belgijce nakon Alana nismo više sreli.

Jelena Brajnović