Ötztal Alpe

Kad mi je Alen dodjelo ovaj zadatak nije mi bilo druge nego da ga prihvatim jer ipak sam tečajac moje je da slušam, a odmah sam znao da će ovo za mene predstavljati možda i najveći izazov koji se pred mene stavi ali stisneš zube pa napraviš zadatak koliko god težak bio. Inače pisanje sastavaka i svega slično tome mi nikad nije išlo od ruke pa vas koji budete čitali nemojte uzet za zlo ako ne bude savršenstvo kakvo ste očekivali, ako ste što očekivali.

Dan 1:

Dogovoren je polazak u 6 ujutro iz Zagreba, svaki auto sa svoje lokacije. Kako sam ja doma na Knežiji odmah do Slavonske avenije, a kolega Luka na Vrbiku dogovorili smo se da će me pokupit i da idemo skupa prema shopping centru Prečko gdje su nas čekali Nikola i Renata sa svojim BMW x5-icom s kojim smo u komociji putovali do Venta od kud smo dalje išli pješke do doma Martin Busch Hütte koji se nalazi na visini od 2500 m/nv . U autu smo pričali o nekim bezazlenim, random temama samo da nam prije prođe vrijeme, ja sam čak malo i spavao. Iskreno ne znam koliko nam je vremenski trebalo ali znam da je prošlo brzo kada smo stigli u Lientz. Tamo smo se svi skupili, sjeli na kavicu u jedan mali ''talijanski'' kafić odmah uz parking ispred intersporta. Igor i ja smo bili gladni pa smo pošli u potragu za nekom pekarom, šta ćeš mi balkanci samo nam daj burek ili pizzu iz pekare i nitko sretniji od nas. Naravno pekare nema ni za lijeka kao i u većini europskih gradova (barem ovih nekoliko u kojima sam bio) pa je Igor čim je ugledao neki fast food odlučio tu nešto pojesti pojest. Ja sam ostao uporan u traženju pekare i šta je najbolje našao sam ja nju. Mala, slatka, uređena pekara i na staklima polijepljene ponude raznih sendviča od onog s buđolom, šunka-sir, pršut nema kakvih nije bilo, bar u izlogu. Ulazim ja unutra, a unutra ni s od sendviča ali pomislim ako ima u izlogu valjda oni rade sendviče pa upitam prodavačicu ima li koji. Naravno ne razumije engleski, a ja njemački ne govorim pa je ispalo tako da mi je stavila dvije žemlje u vrećicu, rekla euro osamdeset i pogledala me kao da sam nešto najgore u životu napravio. Meni se nije dalo raspravljat pa sam kupio te žemlje i izašao van. Eto to je bila moja mala avantura sa pekarom iz koje sam naučio da više na zapadu nigdje u pekaru neću ući jer njima pekara služi samo za kruh. Kupljene žemlje su se na kraju pojele sa Mc Nugetsima iako mi je Megić bio zadnji izbor ali šta ćeš kad je želudac prazan ne pita. Nakon spomenutih zgoda i nezgoda uputili smo se dalje prema Ventu, neki su išli kroz  Njemačku, a neki među kojima smo bili i mi kroz Italiju. Bilo je par gubljenja po putu i naplate 10 metra autoceste 5 eura ali sve u svemu sve je dobro prošlo i uspješno smo stigli u Vent. Kasnije se pričalo da se jedna ekipa toliko raspričala u autu da nisu skužili da se dvadesetak kilometara voze iza traktora po nekim zaseocima. Stigavši u Vent naravno da smo našli ''birtiju''  kako bi popili neki kavu, neki pivu ovisno o raspoloženju. Stvarno ne znam jeli netko izašao zadovoljan od tamo jer je pivo imalo bljutav okus, a kava s mlijekom nije kava s mlijekom nego mlijeko s kavom. Loše iskustvo s pivama i kavom popravila je naša Renata sa svojim kolačima koji su naravno ako i uvijek bili ekstra ukusni. Nakon birtije smo se spustili na parking povadili stvari iz auta, na jednu hrpu stavili sve što je zajedničko pa smo to rasporedili po torbama i put pod noge sa ruksacima težine 20+ kg ali Bože moj znali smo da nas to čeka. Kao i svaki put prvih 15 minuta do pola sata je najteže dok se tijelo razbudi i dok mozak ne shvati da mu nema smisla gunđat nego da je bolje šutit i probat maksimalno uživat u pogledu. Što se pogleda tiče stvarno je bilo prelijepo od vrhova pokrivenih snijegom i strmih padina preko kojih se moćni ledenjački potoci slijevaju svakih pedesetak metara do kako bi Žana rekla ovčica koje same briju svoju bruju, bleje i gledaju koji su ovi čudaci koji im remete mir. Nadalje smo došli do križanja putova gdje su instruktori i velika većina tečajaca otišli dole lijevo dok su neki prateći svoju kartu željeli produžiti ravno. Naravno razum je prevladao da se ne trebamo odvajati, a i instruktore treba slijediti ipak oni sve organiziraju i ulažu krajnje napore da mi prođemo izlet praktički na gotovo zbog čega bi po meni bilo totalno ne poštovanje da se praviš pametan i radiš po svome. Na kraju jedan i drugi put su bili pravi putevi, samo jedan je bilo puno ljepši, zanimljiviji ali zato i nešto naporniji (ovaj dole lijevo), a drugi je vodio po cesti skroz do doma. Na putu smo prešli preko toliko potoka da ih ne možeš prebrojati i sreli još toliko ovaca i svakom koraku smo gledali te lijepe grebene i vrhove koji su bili svuda oko nas. Sve je bilo lagano do zadnjih pola sata gdje ti je više puna kapa svega, gladan si, ruksak sad nema 20+ kg nego ima 50+ kg i iza svakog zavoja si misliš da ćeš iza onog sljedećeg ugledati doma i tako u nedogled ali kao i svakoj i ovoj agoniji je došao kraj pa se iza jednog od zavoja pojavio dom. Ugledavši dom to me je opet podiglo već skoro do kraja istrošenu motivaciju, dalo mi je dodatnu energiju i doslovno sam potrčao zadnjih 100 metara do doma. Ispred doma nas je sa smiješkom na licu kao pravi domaćin dočekao debeli, crni, umiljati labrador retriver. Malo smo si nas dvojica popričali pa me je uputio prema ulazu gdje sam ga posljednji put vidio, vjerojatno je došao na par dana odmorit od grada. Došli smo u dom svo željezo smo morali ostaviti u podrumu, uzet papuče i tek smo onda smjeli ići do naše sobe 23. Raspremali smo stvari i presvačili se da bi išli na večeru kad eto ti Žane sa vijestima da je konobar naš čovjek iz Banjaluke, odmah je nastala euforija u sobi jer neće biti muke kod naručivanja pive, hrane i ostalih stvari, a i s našim balkancem se je uvijek puno lakše dogovorit nego sa austrijancima. Da ne dužim više. Bili smo jako umorni što od vožnje, što od hodanja tako da smo večerali, dogovorili plan za sutra, neki zaspali u blagavaoni pa išli u sobu spavat, a neki popili pivicu dvije malo popričali, našalili se i išli u krpe kako bi se odmorili za sutra dan koji je po planu bio najnaporniji, što se stvarno tako i bilo.

Dan 2:

Alarm zvoni u 05:45, otvaraš oči, nije ti do ničega, još se malo prenemažeš i izležavaš po krevetu ali brzo ustaješ da obaviš sve što trebaš kako bi bio spreman na vrijeme. Svi smo u 7:00 bili ispred doma spremni za polazak, opalili smo jednu zajedničku fotku i krenuli prema vrhu Hintere Schwarze (3628 m/nv) što bi u prijevodu značilo Stražnji Crni, a talijanski naziv mu je Cima Nera. Uspon je krenuo odmah jako po strmom brdu na koje smo gledali s terase doma. Došavši skoro pa do vrha te strme uzbrdice malo smo stali razmisliti kuda ići dalje. GPS na Kosmatovom satu je pokazivao desno kroz snijeg, a tamo gdje trebamo ići bilo je lijevo gdje se i vidjela markacija. Nakon nekoliko minuta dogovora kuda ćemo odlučili smo se ići lijevo što je na kraju ispala ispravna odluka. Krenuvši prema lijevo slijedio je nešto lakši dio puta jer nismo išli prema gore nego smo se lagano spuštali po kamenjaru do početka ledenjaka gdje smo prvi puta stali malo duže vrijeme ali ne zato da bi odmorili nego zato što je za većinu nas to bio prvi ledenjački navez i trebalo nam je nešto više vremena da sve obavimo kako spada. Taman pred kraj tog kamenjara sreli smo dvojicu planinara koji su nam rekli da su probali popeti Hintere Schwarze ali da je snijeg toliko mekan da su morali odustati, a još su imali naglavne lampe što je ukazivalo na to da su krenuli po noći kako bi uhvatili što tvrđi snijeg. Neko je dobacio da nije snijeg mekan nego da su to možda mekani planinari na što je Jela rekao da ne izgledaju mekano što zbilja i nisu. Ovaj susret organizatore je doveo do razmišljanja da se uputimo prema nekom drugom tritisučnjaku koji je bio u blizini. Ali naravno našu ustrajnost da popnemo vrh koji je bio u planu za popeti dvojica mekanih planinara nisu pokelebali, stavili smo dereze na noge, kacigu na glavu, navezeli se u navez, uzeli cepin u ruku i uputili se preko ledenjaka prema Stražnjem Crnom. Za mene, a vjerujem i za mnoge od nas tečajaca ovo je bio prvi put da sam hodao preko ledenjaka i mogu reći da sam to malo drugačije zamišljao u svojoj glavi ali i bolje da nije onako kako ja to zamišljam, možda bi bilo malo preopasno. Hodajući po ledenjaku prošli smo pored lavine koja koja je protutnjala po padini svega nekoliko metara od nas naravno ne za vrijeme našeg proslaska nego nekad ranije, možda dan prije, možda mjesec dana prije stvarno nebi znao procijeniti.  Znam samo to da me je dovelo do razmišljanja šta bi bilo da je se to desilo kod smo mi tu hodali, kako bi reagirali u takvim situacijma stvarno ne znaš što napraviti. Mislim da je jedan od najvećih strahova svih planinara koje pohode po visokim gorama upravo lavina i većina iskusnih planinara će se s tim složiti  te još eventualno dodati udare groma. Popeli smo se po relativno strmom dijelu ledenjaka te smo došli do ravnog dijela od kud se je mogao vidit naš vrh Hintere Schwarze te smo tu napravili pauzu da nešto stavimo pod zub popijemo malo toploga čaja i krenemo dalje. Sjećam se da sam ja rekao da se vidi vrh i pokazao gdje je na što je nas Tome bacio tako dobru bazu da su se svi pukli smijat uključujući i mene jer šta imaš od ljutnje, ništa, bolje da se ljudi smiju i da bude vesela energija cijelo vrijeme, a i Tome (koji se nije rodia s konopom) je takav lik da koliko god da ti poklopi ne možeš se ljutit na njega jer kako zna dat zna i primit. Mislim da se razumijemo vrh koji sam pokazao stvarno je bio Hinetere Schwarze. Pauza je kratko trajala taman za pola sendviča i koji gutljaj čaja nakon čega smo se uputili dalje prema vrhu. Prva dva naveza su pratila lijeve stope utabane u mekani snijeg, a treći navez u vodstvu Jele odlučili su se pratiti desne tragove. Dok smo mi u prva dva naveza propadali u snijeg minimalno do koljena, a ne rijetko i do kukova ekipa u Jelinom navezu bez problema je svladavala teren. Dok su navezi bili tako odvojeni desile su se dvije situacije koje su vrijedne za zapisati. Jedna je bila ta da je na pedesetak metara od Jelinog naveza protutnjalo kamenje nakon čega je slijedila neka mini lavina u obliku snježnog slapa, kao da je snijeg našao rupu u stijeni i protutnjao kroz nju van. Druga zgoda ili bolje rečeno nezgoda koja je na svu sreću dobro prošla bila je ta da je Alen probijajući se kroz duboki snijeg upao u pukotinu nešto dublje od razine njegovih kukova, a svi znate koliko dugačke Alen noge ima. Kasnije dok smo se spuštali mi je ispričao da kad je upao u tu pukotinu da je čuo potok kako teče ispod njega i da je samo čekao kad će ga progutat ali na sreću dobro je se snašao u datoj situaciji i uspio je se iskopati te nakon kraće pauze da uzme zraka nastaviti dalje voditi prvi navez pa onda i nas sve ostale prema vrhu. Alen je stvarno hrabar to ne može nitko osporavati ali izgleda da ga je ova situacija sa propadanjem i potokom pod nogama dobro potresla tako da smo nedugo nakon toga svi stali da se čovjek olakša. Da li je bilo do loše kave iz doma ili ove prepričane situacije to smo on zna. Dalje smo se nastavili probijati po stvarno teškim uvjetima mekanog snijega dok nismo došli do stijenovitog dijela koji nije bio puno lakši jer je stijena bila jako krušljiva, a kamenje je samo klizilo pod nogama. Međutim sve te prepreke smo prošli i popeli smo vrh. Osjećaj je bio odličan kao i svaki put kada popemo neki vrh ali ovaj put je bilo drugčije jer ovo je bio prvi vrh u Alpama i prvi ozbiljnije visok vrh. Nismo se dugo zadržavali na vrhu i krenuli smo nazad. Ovaj puta je naš navez bio prvi, a kako sam ja bio zadnji u navezu kada smo išli prema gore tako je sada ispalo da sam prvi u navezu dok idemo prema dolje. Šefica Žana je naredila da pustim nogu i ja sam noge pustio kako bi što prije prešli ledenjak jer bili su već dosta kasni poslijepodnevni sati što nije neko veselje kada hodaš po takvom terenu. Sjurili smo se i ostavili ostale naveze dosta iza nas ali na kraju zbog traženja puta pa propadanja u dubokom snijegu što bi drugi vidjeli te zaobišli taj dio i otišli po tvrđem i plićem snijegu stigli su nas svi tako da smo opet došli kao zadnji navez do kraja ledenjaka. Skinuli smo dereze, spremili cepin, kacigu, uže i nakon par gutljaja rakije uputili smo se dalje prema domu. Nakon cijelog dana hodanja po teškim uvjetima slijedio je dosta zahtijevan uspon pa nakon uspona silazak po velikoj strmini po kojoj smo počeli ovaj dan samo u suprotnom smijeru što nas je dotuklo za kraj. Iz koraka u korak samo sam čekao da mi koljena izlete kroz kožu jer su klecala kao nikad u životu. Sve te poteškoće smo svladali i stigli u dom fizički iscrpljeni do maksimuma ali to je mala cijena koju platiš za osjećaj koji te ispuni nakon jednog takvog dana, osjećaj ispunjenosti energijom koja te pokreće u svakom koraku koji činiš kroz život. Zbilja je predivano osjetiti tu veličinu koja pokreće svijet i znati da je dio tebe, da je to ono što ti u suštini jesi. Kad to spoznaš ništa te ne može zaustaviti u ostvarivanju tvojih ciljeva i životnih ambicija, jednostavno te pokreće i u najtežim životnim trenutcima. To je jedan od glavnih razloga zašto idem u planine.

Nakon 13 sati hoda bili smo u domu, neki su se bacili pod tuš, neki su se ''otuširali'' vlažnim maramicama, a neki su pustili znoj pobjede i dalje bude na njima. U domu je bila klasična noć, večerali smo, popili koju pivicu, nabacili pokoju šalu i u krpe odmarat za sutrašnji uspon na Similaun.

Dan 3:

Ovu noć sam se bome naspavo kako sam zaspo tako sam se probudio u ranim jutarnjim satima. Ništa tablete za spavanje, popiš koju pivicu i spavaš ko beba.

Jutro je bilo isto, znači doručak, spremanje i u 7:00 polazak. Svi su krenuli odmah u tvrdim gojzama iako je bilo dosta puta po suhom pa sam se ja odlučio za pristupne tenisice jer su me stopala ubijala od jučerašnjeg izleta, a gojze sam nabacio na ruksak. Sve je bilo super do zadnjih 100 metara prije talijanskog doma kada sam igrom slučaja završio prvi i prtio kroz snijeg zbog čega su tenisce promočile. Sreća pa je Nikola imao rezervne čarape što me je spasilo. Putem do doma prolazili smo kroz prelijepu udolinu punu potoka što su me podsjećali na tok života i na važnost svakog trenutka koji proživljavam. Potoci i jesu poput života, konstantno teku i imaju svoj smjer, smjer koji su godinama gradili i  probijali kroz stijenu. Neke njihov smjer dovede do velike, moćne rijeke u kojoj nastavlja tok njihov kapi, dok neke dovede do prljave mutne močvare gdje staju i postaju dio tog ništavila. Na tebi je da izabereš kakav ćeš put sebi graditi kroz život uz svijest da je svaki trenutak prolazan baš kao i kad staneš u potok pa te stalno dodiruju druge kapi tog istog potoka i da upravo korak koji sada činiš je korak koji će te dovesti do moćne rijeke ili do prljave močvare.

U domu samo kratko odmorili, pojeli, popili i krenuli prema Similaunu, svi osim Robija koji je zbog umora i ozljede odlučio ostati. Nedugo nakon doma smo stali da se navežemo dok su se niz padinu po kojoj nas je čekao uspon spuštali turno skijaši i mogu reći da sam bio malo zavidan jer užasno puno želim početi sa turno skijanjem.

Hodati u navezu bilo je lakše nego dan prije, nismo propadali skoro pa uopće i sve je išlo jako glatko. Koliko god da ja je bilo lakše opet čovjek osjeti umor što od dana prije što zbog prohodane kilometraže i jedva diže noge od poda, baš jednom takvom trenutku iscrpljenosti obuzeo me takav osjećaj dobrote koji je teško riječima opisati, znam samo da sam se okrenuo prema Matiji i uzviknuo ''kako je ovo dobar osjećaj'', a njegov odgovor je bio euforični ''jel tako''. Tu čovjek shvati koliko smo čudni mi ludi planinari, dok ''normalni'' žive u totalnoj ugodi mi se fizički iscrpljujemo, patimo i to čini našu ugodu jer znamo da samo van zone komfora možeš napredovati i biti bolji u onome što radiš.

Nedugo nakon stigli smo podno vrha gdje je Žanin navez otišao pored grebena prtiti snijeg i tako probit svoj put do vrha, a Alenov navez je  išao po grebenu gdje se prvi dio ide po stijeni pa se ponovno prelazi na snijeg i led. Mi kao zadnji navez mogli smo promotriti situaciju i izabrati bolju, odnosno lakšu opciju i odlučili smo se za greben. Kako smo došli do stijene skinuli smo dereze, odvezali se iz naveza i lagano po grebenu gore. Nažalost hod bez dereza nije potrajao duže od 5 minuta koliko smo hodali po stijeni, možda smo mogli nastaviti bez ali ništa nismo željeli prepuštati slučaju tako da smo vratili dereze na naše gojze i tako u ful spremi došli do vrha. Naravno kao i na svakom vrhu morali smo to zabilježiti pokojom fotografijom i taman što smo mi završili fotografiranje na vrh su stigla dva planinara iz Belgije koje smo nešto ranije sreli na putu. Međusobno smo si čestitatali na uspjehu te smo Matija, Nikola i ja krenuli prema dolje dok je Jela malo ostao popričati s njima. Između ostalog belgijci su Jelu pitali koje je ono piće koje mi hrvati pijemo, a on im je odgovorio rakija na šta su oni potvrdno klimali glavama. Od cijele priče ja sam čuo samo rakija, a igrom slučaja imao sam pljosku u ruksaku koju sam izvadio da počastimo belgijce, a i sami sebe jel. Dok smo u smjehu ispijali tu rakiju od jednom se je na vrhu pojavio bumbar, znači na vrh visok 3606 m/nv doletio je bumbar, samo su se začuli komentari poput ''pa kojeg vraga ti imaš tu oprašivat'', jer stvarno kog vraga bumbar ima raditi na tolikoj visini gdje cvijeta nema kilometar niže. Nakon scene s bumbarom krenuli smo dolje. Po putu dolje sve je glatko teklo osim što smo se u par navrata bacali na cepine i zaustavljali ''padajućeg'' Jelu. Jednom nam je konop ostao sa strane prema padini i Jela je malo jače povukao konop nebi li nas srušio na pod i tako objasnio da konop uvijek treba bit niz padinu. U rušenju nije uspio ali u tome da nas nečemu nauči mislim da je. Nakon nekoliko padova i ponovnih dizanja na noge stigli smo do doma. Očekivali smo da će nas u domu dočekati Robi ali njega nije bilo tamo jer je otišao do spomenika Otzi-u, ledenom čovjeku kojeg su prema legendi nekada davno seljani potjerali tako visoko u brda gdje je bilo toliko hladno da je se smrznuo. Mislio je da je spomenik blizu i da će to biti lagana šetnjica dok čeka nas da se vratimo sa ali pojma nije imao kakva ga avantura čeka. Avantura je bila ta da je toliko propao u snijeg i da su ga njegovi novi prijatelji Nizozemci isčupali van pa je onda brzo nakon ovog popeo jednu solidnu blatnjavu trojku. Čovjek je prije mjesec dana završio alpinističku školu i već penje po alpama, ispred njega je sigurno uspješna penjačka karijera.  Bilo kako bilo Robi se je nama vratio živ i zdrav što je bilo najbitnije, a iza sebe ima odličnu priču za djecu i prijatelje.

U domu smo pojeli, neki svoju klopu, neki su naručili u domu i naravno morao se uspješan uspon zaliti kojom pivicom. Dok su se spremale stvari u ruksake naravno opet je glavna tema bilo uže i tko će ga nosit pa se je u jednom trenu začuo Tomislav i njegovo pitanje ''Jesan se ja rodia s tin konopon?'' na šta smo svi prasnuli od smijeha.

Spust do doma u kojem smo mi odsjeli bio je zanimljiv, bilo je tu propadanja u snijeg do kukova, pa propadanje u blato do koljena sve do spuštanja niz padinu po guzici. Kada smo došli do doma malo smo predahnuli i brže bolje se otuširali i spremili za večeru kako bi mogli nazdraviti u koju čašu viskija prije večere. Poslije večere samo smo nastavili uz drugu bocu viskija i pivice. Teme za stolom su bile svakakve, od planinarskih, šala i pošalica pa do povijesti i smisla ovog cijelog Svijeta. U jednom trenutku na naš poziv odazvao se Miki konobar iz Banjaluke i došao je popiti čašu viskija s nama. Dok je bio s nama svi smo jako glasno pričali i smijali se pa je se pojavio neki čovjek na prozoru i svi koji smo ga vidili mislili smo da će nas probati ušutkati, a kad ono on se zadere ''nedajte njemu da pije'' i tu je nastao opći kaos toliko smo prasnuli u smijeh da me je trbuh zabolio i da su suze potekle niz obraze. Bio je to Mikijev radni kolega i prijatelj, također iz Bosne. Noć druženja je bila odlična puna smijeha i zezancije kako i priliči da bude, a oko 1 ujutro smo je završili Juraj i ja.

Dan 4:

Jutro nakon burne noći osjećao sam se malo pogubljeno, napravio sam nered u blagavaonici, prolio kavu, uprljao stol pekmezom ne znam šta još ne valjda me je i dalje držao alkohol od sinoć. Spremili smo stvari provjerili da nije nekome nešto slučajno ostalo, ponovno teške ruksake stavili na leđa i put pod noge prema autima. Po putu dole ostao sam zadnji još malo napuniti baterije ljepotama krajolika koji nas je u tom trenutku okruživao da kad se vratim u svakodnevni život budem spreman na sve izazove koje život postavi ispred mene i da ih rješavam bez stresa. Kasnije sam stigao Matiju i Ivicu i uz razgovor smo si ''skratili'' vrijeme i tako vrlo brzo stigli do auta. Kod auta kao i nakon svakog izleta Buljani su imali klope za sve pa smo se okrijepili prije puta i naše usputne stanice, grad Augsburg. U Augsburgu smo stali prošetat, ipak je to jedan od najstarijih gradova u Njemačkoj i zbilja izgleda impozantno sa tim svojim šarenim kučicama i planinama koje ga okružuju. U Augsburgu smo popili piće, a neki su i shopping obavili. Buljani, Luka i ja nakon pića smo krenuli prema Zagrebu tako da u shopping išli nismo. Po putu smo malo spavali malo razgledavali okolinu komentirali kuće i mjesta u brdima gdje ljudi žive i shvatili kako bi i mi jednog dana na tako nekoj lijepoj lokaciji željeli živjeti. Kako tradicija nalaže tako smo i ovaj put stali na pivo na bengi, ovaj puta u Sloveniji, nešto prije granice sa Hrvatskom. I eto tako završava ova avantura.

Ovo je bio jedan od najboljih izleta na kojima sam bio i želio bi se zahvaliti i pohvaliti naše instruktore na organizaciji cijeloga puta jer zbilja su odradili odličan posao. Veselim se ponovnom zajedničkom druženju i odlasku u visoka brda, a svi koji ste se natjerali pročitati ovaj dosadni izvještaj do kraja nemojte nešto zamjeriti.

Instruktori: Alen, Jela, Žana, Juraj

Tečajci: Nikola, Renata, Luka, Robi, Igor, Tomislav, Matija, Ivica, Slaven, Marijana, Toni (ja)

Toni Vuleta