UVOD UVODU

Gle, ispisao sam u šusu sve što imam za reć. Nisam niti pročitao, kamoli prepravljao napisano. Moj tok misli i nije neka sreća, tako da imaš na umu potencijalne gramatičke vratolomije, besmislene rečenice i priču koja započne, a u idućem trenu skrene negdje sasvim lijevo (jer desne ijti ne!) Eto, da ne bi bilo nismo znali. 3109 riječi, pa kom se da boriti nek se bori. (a koga svrbi nek se češe)

Naravno da sam zaboravio ključ, Toni i Bruno u akciji provaljivanja

NENE, TVOJ UVOD JE DUG

Uh-oh. Od 11.-13.6. ljeta dvajsprvog održana je četvrta po redu radna akcija na Ratkovom od kad se ja brojim pod domara. I iskreno da ti velim, nisam imao namjeru napisati izvještaj, stvarno mi se nije dalo. Nije da ne volim nadugo i naširoko, al štajaznam, nisam nikako bio od volje. Dragec, PO pročelnik, uporan i ustrajan tip, nije prihvaćao da to prođe kako sam si ja zamislio. Fraer je uporniji od moje mame, a svi vi koji znate Dudu znate da je to jedna vrlo, vrlo uporna žena.

I tako ti je Dragec, uporno i strpljivo svaki (al doslovno svaki je*eni dan) slao poruke, mailove, podsjetnike, zvao me… jesi napisao izvještaj? Kad će bit izvještaj? E, izvještaj. Mailovi su mu bili ful službeni: poštovani gsp R.šević lijepo bih Vas molio da napišete izvještaj. I tako u nedogled. Mislim, išlo bi i dalje u nedogled da se nisam krajnjim mukama prisilio istipkati ovo što ti sad čitaš. Radi vlastitog duševnog mira. Kapriciozno i djetinje i dan danas s 30im ljetom u nogama naprosto odbijam se “pokorit” i radit što mi se kaže. E baš neću kao jedan od vlastitih lajfmotiva, svaka čast Dragec, uspio si me natjerat. Mislim, možda bi i istipkao u nekom naletu inspiracije, al taj neki revolt sam htio izgurati do kraja. Moram poradit na tome, znam da vas znam živcirat s tim. Obećajem da ću razmisliti o tome (e baš neću). Mislim da će svaka iduća akcija ić u tajnosti, samo da Dragec ne sazna, jer radije bi sa Sizifom gurao kamen nego da mi svaki dan Dragec pošalje poruku.

A, kužiš, nemreš se nit naljutit na čovjeka kad te pogleda s tim milim okicama. Joj, Dragec, Dragec.

Dobro, sad kad me već natjerao retrospektivno se prisjećat kaj smo i kako radili, želim reći da od predzadnje do zadnje akcije je prošlo točno devet mjeseci i od tad do sad se u Velebitu štošta izdogađalo. Nogom u dupe su nas “izbacili” iz Radićeve, uselili smo se u Klaićevu. Ja kao čovjek koji voli neke svoje osobne “klasike”, lokalpatriotno nastrojen, još uvijek se ne mirim s tim transferom. Srednju školu sam pohađao na Gornjem gradu. Dok sam se školovao, moji prijatelji i ja smo glumatali neke delije, anarhiste i barabe. Tad je na snazi bila opaka prohibicija, odnosno baš se pazilo da maloljetnici ne mogu doć do alkohola. Mi kakvi jesmo bili, ludi buntovnici smo se ložili na to da svaki dan maznemo pivu. (Idijoti.) Tako smo imali običaj zavuć se u stražnju prostoriju Pinte (e, Pinta vam je pivnica taman veža prije stuba za Gornji grad u Radićevoj, fun fact, dok je Jole Jelačić ordinirao to je tad bila konjušnica za njegovog konja Emira. ps. Jeste kad vidjeli koliku Emir ima pušku? grandiozno, bacite oko kad ćete špancirat trgom idući put. Mislim da Emir nije nikad vodio ljubav jer nema muda i to mi nikad nije bilo jasno kak Emir nema a konj na Glavnom kolodvoru ima. No dobro. Uvijek sam žalio Emira) No vratimo se natrag na moju digresiju. Tako smo ti mi, jel, u Pinti cuclali pivo dok jedan dan vlasnik Pinte nije podemonio, nategnuo nas za uši i zabranio pristup dok ne navršimo 18. Tragali smo mi tako za alternativom. S gosp. Krolom iz Krole smo imali pakt da možemo dobiti samo žestice pod uvjetom da ih maznemo na šanku, momentalno. Žeste nam tad i nisu bile nešt napete, tam bi svraćali samo na brzinu, prilikom odlaska u školu. Tako smo jedan dan, kao sad se sjećam, tumarali gradom dok su cure imale tjelesni, sjeli smo u Čvenk i bili otjerani momentalno jer, jel, nema pive za maloljetnike. Simpatični čiča je s smijehom promatrao i slušao našu prepirku s konobarom, sjećam se da sam se tad zakleo da neću nikad više nogom kročit u Čvenk i tajanstvenim migom nas je pozvao da mu priđemo. Bez riječi je otvorio vrata i pustio nas unutra, izvadio tri pive i rekao nikome ni riječ. Tajanstveni gospodin je rekao da ga zovemo Koki i tako je nekako počelo naše koketiranje s Velebitom. To je bila naša mala tajna koju smo ljubomorno čuvali. S vremenom smo naučili da je kod Kokija piva dostupna svaki utorak,srijedu i četvrtak od 18h nadalje. To nam je odgovaralo da svaki drugi tjedan kad je škola popodne markiramo zadnji sat i cuclamo pivu. Godinama smo tako promatrali u kutku Velebita svakojake ljude koji su navraćali. I eto, njih dvojica se i nisu pretjerano zainteresirali a mene je nepovratno kupio taj “magični” prostor i ti čudni ljudi,te  tako nekako od svršetka srednje škole i sam sam postao Velebitaš.

Imam još jednu pohvalu i jednu ogromnu pokudu prije nego krenem s izvještajem. Pohvala je upućena pročelnicima, Dragecu, Dini, Valentini skupa s frontmenom i predsjednikom Sutlovićem. Jako mi se sviđa i motivira Vaša energija koju ste svi skupa unjeli u društvo, u vaše matične odsjeke. Sviđa mi se taj neki “novi” elan i vibra, nek živi, cvjeta i sja PDS Velebit. Super ste ljudi, samo ustrajte do kraja mandata. E, tako. Slušajte me sad dobro, vas tucet jazavaca. Sem Moki koja je kao čovjek poslala poruku i ispričala svoj nedolazak, psujem sve vas ostale koji ste se upisali u tablicu da ćete prisustvovat akciji a niste se pojavili. Kaj je s vama? Jel vas tako mater odgajala da vam riječ ne vrijedi više nego kauguma razljepljena po đonu cipele? Sram i stid vas bilo. Kako to vi sebi pravdate? Ajde, je*eš mene, al care, jel ti ok bilo pogledat prijatelja/prijateljicu koji su crnčili? Pa ok bi mi bilo da ste tik pred akciju pobrisali svoje ime iz tablice, ali obećat se i ne pojavit, a računalo se na vas, to mi nikako ne ide u glavu i to mi nikako nije ok. Idući put kad tak neš napravite osobno ću vam nazvat mame i reć kolike su kretene odgojile. E dobro, sad sam rekao u uvodu kaj sam imao za reć, akcija je tekla ovako…

POBRESITA HUANITA I PRIJATELJI

Tudududu to sam rekao, to sam rekao, hmhm. Joj, teško mi se prisjećat, nisam najjoštriji nož u ladici, al akcija je tekla ovako nekako. Luka i Goga, završili su velike škole i jedini su bili predviđeni da ih fizički dio akcije zaobiđe. Na kuću su došli u petak i njihov zadatak je bio izmjeriti i nacrtati svaki kutak spilje i kuće. Za ostatak ekipe predviđeno vrijeme početka akcije je bila subota, 10 sati. Ne bi mi bili mi da se to nije otegnulo i u točno 11:55 sam sa svog kamena održao govor i rasporedio zadatke. Kako je ideja zapravo bila da se iskoordiniramo sa PD Vihor i NP Risnjak (nekad tokom zime je u prostorijama HPS-a bio održan sastanak sa svim obitavateljima strogog rezervata. Ako niste znali, sad ćete saznati da je NP Risnjak preuzeo odgovornost za cijeli rezervat te smo na tom prvom od nadam se mnogih zajedničkih sastanaka, odredili neka opća pravila igre te se svi međusobno upoznali. Planinarska društva Vihor, Kapela i Velebit kao nekakvi starosjedioci skupa s novom “majkom i ocem” NP Risnjak smo lijepo razgovarali, opisali neka naša iskustva s rezervatom te se dogovorili da se načelno u našem djelovanju ništa ne mijenja, ali se svakako sve mora najaviti te usuglasiti s Risnjakom. Što je zapravo točno ono što je na tom području i trebalo. I dalje imamo potpunu slobodu obitavanja i održavanja no sve naše ideje od sad do nadalje blagoslivlja Risnjak. I amen.) Na tom sastanku smo Sutlović i ja popričali s gospodinom Goldom i Mesićem iz Vihora, oni su iznjeli ideju da Velebit od njih preuzme dio planinarskih puteva u neposrednoj blizini Ratkovog što smo mi prihvatili.
Tako da smo se za akciju morali nanjušiti svi skupa i odrediti vikend kad svima odgovara.
Kako je glavni i najvažniji zadatak akcije bio počistiti spilju od svog smeća kako bi dobili zeru prostora kako bi u narednim akcijama mogli pristupiti saniranju zimske sobe. (jel legitimno u jednoj rečenici toliko puta napisati kako?) Ljudi moji, u spilji je bilo smeća starog doslovno 50 godina!!

glista si ti, takav sam i ja
pomeli smo ispred kućnog praga

glista
kuju urotu i umalo raspad sistema
nadasve veselo

Rasporedili smo se u ekipe. Par djevojaka je izglancalo cijelo sklonište iznutra, markacistica Iva je skup s par krkana i motorkom te gosp Goldom i Mesićem otišlo izvidit te upoznat zadužene trase,  razrezati i sa staza skloniti izvale, Lukica i Goga su se primili metra a mi svi ostali smo se poredali u glistu i mic po mic krenuli izbacivati smeće van. Moram ovom prilikom zahvaliti i zlatnim slovom u srce upisati Dinu i Andreja, zaposlenike Risnjaka koji zapravo uopće nisu trebali biti na akciji, na neradni dan, ali hvala im na podršci i ogromnoj pomoći! Brzinom munje smo iz spilje izbacali pred kuću ogromnu većinu smeća. HA HA! Pa ovo ćemo mi riješiti dok si rekao keks. Šta je to za nas, od kuće do 13og km je točno 950 metara, mi smo gotovi za dva sata. Odlično, tulum kreće ranije od predviđenog. Kako li smo se samo prevarili… Kako smo li se samo grubo prevarili… Još jedan put: kako-smo-li-se-samo-pre-va-ri-li. Je, da, bilo je lako to smeće izbaciti van iz spilje. A čega li je tu sve bilo, bolje da nit ne nabrajam. Potisnuo sam zapravo iz pamćenja, sigurno ne bi propustio priliku da nabrojim. Uglavnom, sve je bilo užasno, užasno teško. Ako nije bilo teško, bilo je nezgrapno. Ako nije bilo nezgrapno, bilo je staklo. Glista je krenula s radom, poletno, veselo i s glupim pjesmuljcima na usnama. “….ja sam skitnica, daljine me vukuuuuu, više volim Mostar nego Banja Lukuuuu…”, “kad se male ruke složeee” i išlo je to tako nekako prvih 50 metara. Sav taj đumbus (jel đumbus ili džumbus?) prebacivati preko onih džombi od kamenih blokova koje su nestabilni i klimavi kao bablji zubi je mic po mic izbijao polet iz njedara i sve više su krenule psovke dok je krupni znoj kapao s čela a prve kaplje krvi krenule curiti s ruku i noga sudionika. Krenule su prve nervoze, prva zabušavanja. Glista je sve teže zadržavala formaciju, Sve više me otrovnih pogleda gađalo, sve više psovki škakljalo. Lagao sam kao nikad u životu, ma na pol smo puta, nema još puno. A nismo se makli nit 200m od kuće. Mislim da je svima bilo lakše povjerovati i prepustiti se. KAD ĆE PAUZA? JA SAM GLADAN! DOLJE DOMAR! Polako sam gubio kontrolu iz ruku. Polako se spremao puč. Uspjeli smo pomaknuti smeće na kraj šume, odnosno na početak prve od četiri paklene uzbrdice. (ne znam ti sad to bolje objasnit, al znaš onaj dio koji proklinješ kad prema kući ideš? E tamo.) Tu predsjednik podmeće nogu i iz auta nosi gajbu pive. Tople pive ali apsolutno nitko nije mario. 15esto minutna pauza polako je klizila u polsatnu, polsatna u 45etominutnu………….. Svi su unisono odbijali poslušnost i molbe da nastavimo. Ajmo ljudi! Nikog više nije bilo briga. Ležali su prebijeni i iscrpljeni jedni po drugima, natezali toplu pivu i općenito me ignorirali. A bili smo tek na trećini puta. Njurgali su uglavnom, zašto je njih zapao težak posao dok neki čiste kuću odnosno šeću se po šumi.(A sami su imali izbor na početku dana kojom se djelatnošću oće danas baviti) Ne sjećam se više tko je bio pametan donesti tokivokije, al ljubim ga u međicu. Netko je jel na početku dana razdjelio među ekipama tokivokije. Krčitelji staza, krčitelji staza prijem.  Krčitelji staza, krčitelji staza prijem. (vidio sam na filmovima da to tako rade) …Odgovora nije bilo. Iz 15og pokušaja smo se uspjeli čuti. Prenamjena posla, ostavljajte sve i trčite ovdje dat ruke. Ali…imamo puno toga za prijeći! Nije me briga, ostavljaj sve i trči ovdje. Otrčao sam prema kući po svježu radnu snagu. Curke su dotrčale orne i spremne, (zaboravio sam spomenuti da je jedna od friških članica društva, španjolka Maria bila jedna od čistačica. Malo mi ju je bilo žao, prije tri dana se učlanila u društvo, aprvi izlet je bila teška rabota. Prognozirao sam da se više nikad neće pojaviti al sam ju sretao u međuvremenu u društvu tako da mi je srce na mjestu). Tako su Maria i ostale čistačice primile teške vreće cementa i krenule vući. Uto su se pojavili krkani iz šume te su i oni krenuli vući. To je bio zamašnjak da pala vojska ustane, teturavo, ali ustane i krene vući. TAKO JE! Friška snaga je bila točno to što je svima trebalo, pljunuli su u šake, opsovali me zadnji put i krenuli, ako sam do sad pretjerivao, sad ne pretjerujem, nadljuskim naporima vući smeće prema odredištu. Doslovno životinjskim naporima. Više nije postojala glista, nije postojao red, svi su šutke trpili i gulili. Nikoga ne želim izdvajati, ali Žani sam doslovno na žive oči vidio kako joj iskaču vene, Renata koju svaki jači povjetarac podigne u zrak na ramena stavlja komad lima duplo težeg od sebe kao mrav što nosi komad veeeliku mrvu kruha, Marko, moj tastatura nemesis, s kojim godinama vodim svađe i za kojeg općenito mislim da je windfucker nosi vreće cementa i usput baca najboljenajgore pošalice, one pravo skupe, (drago mi je da smo si rekli kaj imamo i žao mi je što smo godinama gajili netrpeljivost. I dalje me nerviras, obostrano je, preslični smo da bi se podnosili, al drago mi je što smo se zbližili. I dalje si je*ivjetar sam da znaš <3), Juraj, koji mi se godinama smije što na izlet krećem 15 minuta nakon izlaska, i onda mi vadi mast dok se znojim i borim za život, ovaj put je on bio u ružioni, znoji se, riga, plače al muški nosi pretežak teret. Da i drugi put ne zalegnu svi, jer mislim da se to dogodilo bi smeće do dana današnjeg ostalo protegnuto na trasi 13.i-kuća.Bio je predivan dan, kao stvoren za planinarenje, a kako smo sretali planinare, tako sam se i ja sjetio  rastrčati po križanjima puteva prema Bijelim stijenama, vrhu Samarskih, Južnoj skupini i kako doslovno stlačio i urlao na ljude da daju ruke. Igrao sam na jeftine karte i grdio ih kakvi su to oni planinari, jel znaju da je nulto pravilo planinarske etike da pomogneš znanom i neznanom u brdu, obećavao im hladne gemište i hrpu roštilja (mrtav hladan znajući da niti jedno ne mogu ispuniti) te je odjednom bilo upregnuto preko 50 što znanih što neznanih. Ljudi nisu znali što ih je snašlo, nevoljko su pristajali, svakog smo bodrili i navijali jedni za druge. Nastao je pravi delirij, ajde care, daj uzmi nekaj teže, odjednom su se svi pretvorili u mene i galamili, psovali i derali se. Živili Vi meni. Na krilima tridesetak pridošlica, odjednom na trasi više nije bilo niti papirića. Doslovno nismo mogli vjerovati. Da nitko ne bi išao prazan, svi su u rukama pri povratku s hrpe smeća (koje je bujalo iz minute u minutu) zadužili po cjepanicu, dvije, tako da smo veliki posao obavili i s opskrbom kuće drvima. Točno u 18 sati radna akcija je na opće oduševljenje bila okončana. Ljudi moji dragi, sneli smo preko tonu (TONU!) smeća.

TULUM

U prvi mah nikome nije bilo do tuluma. Sjedili smo pobacani oko kuće s tupilom u očima. Vidali stečene rane i općenito je vladala neka melankonična atmosfera. Svi smo bili gladni i mrzovoljni. Samo je Gmiža bila vesela kak i inače. Onaj ushit da je gotova akcija je zamjenio umor i “oću ić doma”. Toni koji je trebao zapaliti vatru za roštilj to nije napravio. Uto ustaje Žana (koliko ja volim taj motor od osobe) je ustala i zapalila svoju prvu vatru u životu. Navodno ju godinama sprdaju da ne zna zapalit nit šibicu. Vatra, predivna vatra, baš te jako volim, vatra je koračić po koračić u život krenula vraćat mrtvace. Krenulo se vadit meso, pripremat rešetka. Špiljari su se uhvatili pripreme hrane, Renata je od Žane preuzela kormilo vatre te je prekomjerno puhala i ubacivala grane (na što se Žana malo ljutila jer je to bila NJENA vatra). Legendarna Tonća i dalje nije davala znakove života, kako je sjedila pored granja tako je i ona umalo zabunom zamjenjena za komad drveta. Noć je polako preuzimala dan, uskoro smo svi bili siti, predcjednik je umalo upao u vatru nastavljavši špiljarsku tradiciju ležanja u istoj i došla maca na vratanca, stigla cica na kolica, velebitaški duh je otjerao zloduhe i krenuo je tulum. Tonća je živnula, netko je ubacio žeton koji je, izgleda zaglavio te se Tonća s pjesmama nije ugasila… Kažu ljudi do sutradan.Skup s vjernim bekvokalom Marinom. Orilo se sve u 16, pjevali smo do dugo u noć. Baš sam bio sretan, svakako jedan od boljih i dražih velebitaških tuluma. Svi smo se baš fino rastočili, i neka smo, zaslužili smo.

JOŠ KOJA ZA KRAJ

Ne znam šta se više točno događalo. Znam samo da smo udomili četvoricu planinara koji su dali ruke u nošenju smeća te ostali s nama tulumariti do jutra, Bruno, Toni i ja smo ujutro otišli penjati na Golubinjak, Gmiža i frendice su otišle na turu po Vihorašu (https://www.pdsvelebit.hr/2021/06/vihoraski-put-13-06-2021/?fbclid=IwAR1Zw5lES19esAtCGCSL5iR2M9z_OElwP26X3aCCiGu28hEpG5QMBKqHlys)
Svježe pridošla Fundurule je sa tajnikom Čajkom otišla obići i pomarkirati ostatak staze (navodno se Čajku toliko svidjelo farbati markacije da će sem Ive i Fundurulić markacistička sekcija brojati cijela tri člana!) Uglavnom, svi su se negdje raštrkali. I neka su.

ZAHVALE
hvala, ali veliko hvala svima. Hvala što ste dali ruke, hvala što smo prebrodili krizu i izgurali cijelu akciju uspješno. Ogroman, ogroman posao smo napravili i svaka čast ljudi!!! Jako sam ponosan a bome možete biti i Vi!
Jako sam sretan što su se na istom mjestu okupili ljudi iz svih odsjeka (AO, samo je Bruno bio, tak da molio bih lijepo da se uozbiljite za iduću akciju)
Isto tako hvala Dini i Andreju što su se u nekoliko navrata vraćali kako bi svo smeće utovarili i razvezli na deponij.
Braća cigići nadam se da je to bio pravi jackpot.

TKO JE SVE BIO:
(e, sad, prešlo je već preveć vremena, pa se iskreno ispričavam ako sam nekog zaboravio. Ispravite me da ispravim tu nepravdu!)
PO:
Karmen Jakovina
Marina Kostić
Tonća Ćaleta-Prolić
María Rodríguez Lorenzo
Ivana Fundurulić
Iva Žulić
Dragan Skorosavljević
Daria Zadravec
Sanja Šarić
Mirela Šušnjara
Marta Žižek
SO:
Marijan Sutlović
Luka Ivančić
Gorana Perić
Domagoj Čajko
Marko Ivanuš
Robert Erhart
AO:
Bruno Crljenić
VISOKOGORCI:
Juraj Mihaljević
Žana Papić
Ana Rukavina
Renata Buljan
Toni Vuleta

NACIONALNI PARK RISNJAK:
Dina Botta
Andrej Grgurić

Mislim da je više manje-to. Plus 30+ putnika nenamjernika, ali bome upregnuta.

Nejte kaj zamerit, hvala još jednom divni ljudi. Ljubi Vas domar. Pa kaže: žaga,žaga,žaga žagagaga GA!

OSTATAK SLIKA možete pronaći ovdje : https://photos.google.com/share/AF1QipP_PIHL_-JZTfXG1KZbyD7VJjIcv6-wVPvH5dE8oHn_o1DNqAVWrogunwzritO-Mw?key=MHR6VXRSZ19jTzRqU09YcnJORWJacmh3SFFqNUdR
 Slike donirali svi po malo.

Do iduće akcije, pusa!

smeće polako ali sigurno odlazi