Taj petak smo ispratili naše dugogodišnje prostorije koje su se naslušale brojnih priča i proživile mnoge dogodovštine, u kojima su se rađale ljubavi i avanture. No vrijeme je da krenemo dalje i da te priče preselimo u neke nove okvire i s ponosom ih pronosimo dalje.
Velebit
Velebit se zovem, junak sam ti pravi
Kamen-krunu nosim na ponosnoj glavi.
Da istinu kažem baš mi dobro nije
Mene sunce pali, studen vjetar bije.
Sunčana mi žega kosu poharala
Zelenu mi bradu bura obrijala.
Obraze mi grdi kiša, snjeg i krupa,
Jadransko me more po tabanu lupa.
Iz neba me biju strjele i gromovi,
Noge su mi bose, a goli bokovi.
Nevolja i tuga stisnulo me jato,
Al ja čvrsto stojim: ne bojim se zato!
Nek me munje biju i dave oblaci
Na muci se pravi poznaju junaci!
Još Ličanin vrli po meni se skita,
Još u gori pjeva vila Velebita.
Iza mene Lika i Krbava slavna,
Ljevo Dalmacija, desno Istra travna.
Uza mene leže Senj i Nehaj smjeli,
Kraljevica, Bakar, Novi i Bag bjeli:
Preda mnom je puklo sinje more slano,
Po njemu otoci, stado raštrkano:
I Pag, i Rab i Krk, Cres i Lošinj kitni,
I Molat i Olib, Silba, Susak sitni,
I još mnogo drugih ispred nogu mojih
Ja ih često brojih, još ih ne izbrojih.
Čuvam ovce da ih vuci ne zateku,
Da mi ne zastrane, da mi ne uteku.
Tim se, brate dragi, dičim i ponosim,
Pa visoko glavu u oblake nosim.
Vladimir Nazor
