Mars. Godina gospodnja 2021. Prvi astronauti odvažili su se poći svemirskom letjelicom u avanturu života na Crveni planet u potrazi za novim saznanjima. Ekipa astronauta u sastavu Dora Mišek, Dick Voorend (vanjski suradnik iz Nizozemske), Ana Ercegovac i ja uputili smo se na trail stazu Life on Mars koja se nalazi na Pagu u blizini gradića Metajna na sjevernom dijelu otoka. Prije nego što se upustim u pisanje o našim doživljajima na stazi moram izbaciti svoju potrebu za fun factovima. Bez njih tekst, članak, život nije jednostavno isti. Fun factovi o stazi: staza je nastala već 2002. godine u sklopu utrke Terra Incognita (nepoznata zemlja op. a.) da bi dobila ime Life on Mars nakon što su je 2017. očistili i markirali za održavanje istoimene utrke. Staza je serija koncentričnih kružnica, svaka dugačka 4-8km pri čemu se one mogu kombinirati do ukupne udaljenosti od 25 km. Staza se kreće od 0 do nekakvih 150 m nv te ima jednu ferratu koja se proteže u duljini od 100 metara.
Sad kad sam ispuhao svoju potrebu za fun factovima vrijeme je za naš izlet. Hrabri četverac krenuo je rano ujutro iz Zagreba na Tijelovo u nadi da će izbjeći gužvu. Prva prepreka je tako uspješno riješena i mogli smo nastaviti dalje. Na Pag dolazimo prolazeći Paški most negdje oko 2 popodne. Prvo što nam upada u oči je goli kamen, pokoji šumarak i mnogo ovaca, koje naizgled nemaju nikakvog pastira u pratnji ili psa koji ih čuva. Diveći se kamenu dolazimo do našeg prvog stajališta Velo blato odnosno do ornitološkog rezervata u kojem obitava 143 vrste ptica. Nakon razgledavanja grada Paga zaputili smo dalje u Metajnu gdje smo na plaži digli šatore i ondje odlučili kampirati naredna 4 dana. Također od te plaže započinje jedan dio staze Life on Mars.
Svoje slijetanje na Mars započeli smo 5. lipnja dignuvši se u cik zore uz predivno blejanje paške autohtone vrste – ovce.
Spremivši stvari te priredivši opremu za ferratu izašli smo iz kapsule i krenuli u pohod. Hodajući stazom, a prije dolaska na ferratu, ugledali smo predivne oblike stijena. Geomorfologiju terena i postanak stijena objašnjavala nam je pritom naša geologinja Ana. Poneki oblici neodoljivo su podsjećali na stare napuštene vanzemaljske utvrde. Netom prije dolaska na početak ferrate ugledali smo stari koncentracijski logor. Iako već podosta srušen, obrisi su i dalje vidljivi. I evo nas, stigli smo do najiščekivanijeg dijela našeg hodanja – ferrata na stazi Life on Mars. Ferrate je dugačka oko 100 metara, a težinu nismo uspjeli pronaći. Stavili smo opremu i kacige na sebe te krenuli. Polako, ali sigurno prolazili smo mic po mic svaki metar sajle (bez kritika molim, prva naša ferrata, nismo znali kako se postaviti).
Polako, ali sigurno mi nije pomoglo da ne padnem sa sajle. Moj pad, koji se odvio 10 metara prije kraja ferrate, zaustavio je ipsilon. Uz povike i psovke složio sam od zamke stremen i vratio se nazad na sajlu (na ponos i diku speleološkog odsjeka).
Prošavši ferratu mislili smo da je najteži dio za nama. Grdo smo se prevarili. Sada je tek predstojao pravi komad puta.
Iako se činilo da će biti ugodna temperatura do 25 stupnjeva, ubrzo se sve to nakon deset ujutro promijenilo, a to je bilo vrijeme kada smo pomalo iscrpljeni od prelaska ferrate krenuli na nastavak svoje male ekspedicije. Naoružani litrama i litrama vode, kremom za sunčanje i sunčanim naočalama ušli smo u nemilosrdnu borbu sa suncem i vrućinom paškog kamena. Sljedeći zadatak bio je pronaći slatkovodni izvor na jednoj od plaža kojom staza prolazi. Izgledalo je teško, jer se markacije u nekoliko navrata gube i isprepliću s drugim stazama. Svaki manji usjek u tlu budio bi nadu da negdje u daljini postoji malo više vode. Vode smo imali dovoljno, ali preferiramo hladnu. Okrijepivši se i opskrbivši se s još malo vode dali smo se na put dalje predajući svoja tijela suncu i nemilosrdnom terenu.
Slijedeći markacije ponovno smo došli do koncentracijskog logora i od tamo skrenuli desno. Put kojim smo krenuli zaobilazi Metajnu sa sjeverne strane i ulazi u gradić sa zapadne. Ako nekome dosad nije staza izgledala kao pusti, napušteni Crveni planet, sad ga je sigurno razuvjerila. Razni geološki oblici, stijene, ovdje je priroda otplesala svoj ples i podarila nam mogućnost da joj se divimo. Usjekline u tlu gdje je nekoć tekao potok, male špilje nastale vjerojatno djelovanjem vode i pustoš nisu nas ostavili ravnodušnima. Malo smo podsjećali na glavne junake filma Bijeg iz Gulaga (The way back, 2010) kada bježe pustinjom Gobi po nemilosrdnoj vrućini tražeći barem trunku hlada ili vode.
Iako pripremljeni s dovoljno vode i sunčanom kremom ne možemo reći da nas vrućina nije iscrpila. Spustivši se napokon u Metajnu nakon skoro 18 km hoda zaključili smo da je vrijeme za kupanje. Ostatak dana proveli smo na plaži uz sokove, vodu, sladoled i sendviče.
Pag nije samo Life on Mars, Novalja ili Zrće. Sam otok nudi mnogobrojne mogućnosti za svakakve vrste aktivnosti i vrijedi ostajati nekoliko dana ondje u istraživanju. Jedino pomalo žalimo, jer nismo ispenjali najviši vrh otok (sve za žig, žig ni za što). Svatko tko ima namjeru hodati po otoku u ljetnim mjesecima, voda, sunčane naočale i sunčana krema dio su obvezne opreme, ali vjerujem da je svima nama planinarima to već odavno poznato.
Mislav Sajko
