Baške Oštarije II
Još jedan pohod na Baške, ovaj put u ljetnom izdanju, podosta zelenije i
s nešto manje snijega.
U petak ujutro (4. 6.) je Robi M. pokupio mene, Dariju T. i Ines Š. -
nakon što smo milimetarskim manevrima zgurali sve torbe, opremu i sebe u
auto, zaputili smo se prema parkingu kod zatvorenog hotela Vila Velebita.
Od tamo smo krenuli oko 11h i preko Stupačinovog došli do podnožja
Dabarskih kukova. Odlučili smo se za (valjda) manje konvencionalnu rutu
pa smo prvo prošetali Premužićevom stazom do Dabarske kose, zagrlivši
koje drvo usput zahvalni na hladu koje nam pruža. :)
Na Dabarskoj kosi smo se malo okrijepili, odmorili i uživali u pogledu
na Ravni Dabar. Nakon toga kreće uspon na Butinovaču pa još malo
gore-dolje do Širokog kuka. Uz kraće odmore i pokoje uživanje u zaista
predivnim pogledima na sve strane, nastavljamo do Vranjeg kuka koji je
poslužio za malo dužu pauzu.
Tu i tamo nabasamo na pokojeg planinara, ali uglavnom smo sami - mi i
gušteri.
Od Vranjeg do Žutog kuka idu 2 staze, odlučujemo se na težu - svaka
preporuka za taj smjer, jako je zabavan: nekoliko sajlica, dosta
penjanja rukama i nogama i uglavnom u hladovini između drveća i stijena.
Na Žutom kuku saznajemo da nam s Kize mašu Dario i Mirta pa produžujemo
tamo, malo "catch-upamo", penjemo vrh na kojem ubrzo postaje gužvovito
pa se kružnom rutom spuštamo do hostela u Baškim Oštarijama gdje odlično
klopamo.
Kako je jedini slobodni smještaj u okolici bio u Karlobagu, spuštamo se
do apartmana Leona (i više nego pristojan smještaj za prespavati za
nevelike novce) i tamo smještamo za iduće 2 noći. Sve u svemu, jako
lijep dan i ruta za svaku preporuku, pogotovo ako ne želite samo hodati,
već se i malo verati po stijenama.
Drugi dan se rano ujutro gostimo obilnim doručkom (uključeno u cijenu) i
ponovno penjemo do hostela gdje ostavljamo auto te se penjemo do
Sladovačkog brda i Velikog Sadikovca. Tamo radimo kraću pauzu za ručak
pa se spuštamo do podnožja Konjevače. Za razliku od prvog dana, ova ruta
se pokazala puno dosadnija, s dosta hodanja, ali bez nekih "vau" pogleda
kao na kukovima. Oštar uspon na Konjevaču je svima bio zabavan (meni i
najbolji dio čitave rute) pa smo na vrhu malo odmorili i onda odlučili
da se spuštamo do Brušana gdje je Darija spasila dan i stopirala kolonu
Zadrana koji su išli klopati na Baške Oštarije. I mi smo ponovili večeru
tamo pa se, uz pokoju sliku zalaska sunca, spustili do smještaja na
zasluženi počinak.
Treći dan je počeo s kišom pa nismo nigdje žurili. Dok smo spremili
stvari i odjavili se te, po Mirtinoj preporuci, posjetili slastičarnu
Plavi 9, vrijeme se popravilo. Robi je došao na ideju da se popnemo na
Zir što se svima svidjelo. Nije baš usput iz Karlobaga, ali definitivno
se isplati. U podnožje se dolazi po makadamu (s obje pristupne strane),
a do vrha je marka 1h. S vrha puca pogled na čitavu Liku te dobar dio
Velebitskih vrhova. Imali smo odlične uvjete za fotkanje što smo i
iskoristili. :)
Svakako preporuka za svratiti ako se ide po autocesti: radi se o detouru
od cca 2,5h, ali pogled to nadoknađuje.
Za kraj je palo par sladoleda na odmorištu Zir i, nažalost, kolona od
Ogulina do Karlovca. Uz stoicku depresiju u ritmu stani-kreni i jednog
betmena na 2 kotača, dokotrljali smo se do Zagreba. Mislim da mogu u ime
svih reći da je bio lijep izlet i ugodno proveden produženi vikend - da
je što više takvih!
Filip Herceg
