Baške Oštarije i 4 hobita
1. dan
Nakon popodnevne kratke kave u Cugu te nakon odrađenog posla koji nam sve ovo omogućuje, u četvrtak krećemo put Baških Oštarija po polupraznoj autocesti (Igor Stuparević, Mladen Radošević, Siniša Bodrožić i ja). Za prvi dan smo rezervirali smještaju u hostelu (topla preporuka: odlična usluga i kvaliteta smještaja) u kojem smo odmah po dolasku iskoristili kuhinju koja je još radila. Kako nam je svima ovaj izlet bio prvi doticaj s Baškim Oštarijama i Srednjim Velebitom, nakon večere, bacamo se na čitanje karte i planinarskog vodiča Alena Čaplara. Ujutro se rano ustajemo zbog najavljene vrlo loše vremenske prognoze, stoga se već u 6 i sitno nalazimo na početku staze. U planu nam je bila ruta od par sati, koja se po potrebi, ako nas uhvati jaka kiša, može skratiti. Krenuli smo od Prpe preko Badnja, potom na Basaču, a s nje preko Kubusa na Debelu Kosu i nazad do automobila. Nekoliko sati hoda po oblačnom i vjetrovitom danu, što je bila dobra priprema za sljedeći dan kojega smo čitavog prehodali. Zbog bojazni od kiše, povlačimo se u hostel u kojem smo prethodno naručili peku te proučavamo plan za idući dan. Nakon ručka odlazimo do kampa (jer nije bilo slobodnog mjesta u hostelu za taj dan) u kojemu smo rezervirali bungalov te uz belu i vatru kasno popodne dočekujemo odveć najavljenu kišu. Kamp bih preporučio za ljetno vrijeme, jer prednji zidovi su od daske koja između ima razmaka te se s lakoćom hladan vjetar uvuče u prostoriju.
Na putu prema Badnju, u nekom trenutku ulazimo u oblake te nas jak vjetar prati većinu puta. 
Badanj u pozadini. 
Nakon Badnja bacamo se na Basaču jer nas vrijeme dobro služi. (oblačno ali bez padalina) 
Na Basači nam se po prvi put otvara pogled na otok Pag. 
Preko Kubusa (Spomenik gradnji ceste Karlobag – Gospić) odlazimo do Debele Kose. 
Od Debele Kose se vraćamo prema Prpi gdje smo u blizini ostavili automobil i time zatvaramo kružnu rutu. 
Prpa - Badanj - Basača- Debela Kosa -Prpa (dio staze nedostaje jer nisam uključio trag na vrijeme...) 
Odlična peka!! 
Kovanje plana za sutrašnje uspone. 
Hobiti i naš bungalov u kampu. Sanitarni čvor je uredan i ok. Kamp posjeduje i malu kuhinju.
2. dan
Jutro je provirilo u naše bungalove s čistim plavim nebom i zrakama sunca koje su obasjavale kapljice kiše u travi preostale od prethodne večeri. Nakon brzinskog doručka na hodanje krećemo u nešto normalnije vrijeme. Nešto iza 8 parkiramo auto u Stupačinovu, maleno selo s par vikend kuća do kojega vodi uredan makadam. Od Stupačinova se penjemo na Kizu te lakšim putem spuštamo se prema Žutom Kuku. Na jednom dijelu između Kize i Žutog Kuka markacija je malo lošija, ali nas je odvela prema krdu divljih koza koje su brzinom svjetlosti pobjegle što dalje od nas. Na tom dijelu puta potrebno je koristiti ruke i tehnike penjanja i spuštanja, ništa strašno, ali dodaje jednu dodatnu čar ovoj ruti koja čak prolazi kroz stijenu koja ima oblik stare srednjovjekovne katedrale kojoj su samo zidovi ostali. Nakon Žutog Kuka odlučujemo se skinuti s grebena te silazimo na Premužićevu stazu te u jednom trenutku skrećemo prema Butinovači s koje se prekrasno vidi naš cilj rute: planinarski dom Ravni Dabar. Nakon sunčanja na stijeni i stavljanja flastera nakon što sam stao na nestabilan kamen, spuštamo se do Ravnog Dabra gdje se odmaramo i ručamo hranu iz ruksaka. Kružna ruta nas vodi kroz šumovitu dolinu Crni Dabar te se nakon više od 8 sati hoda vraćamo u hostel gdje opet jedemo odličnu hranu i pripremamo laganu rutu za sutrašnji zadnji dan boravka.
Od sela Stupačinova do početa staze ima nekoliko minuta hoda po cesti. 
Neke elemente je potrebno proći potpomažući se rukama. 
U pozadini veliki vrh bi trebao biti Šatorina. 
Sa Kize se prostire pogled na čitav greben prepun kukova. 
Bacamo oko na Žuti Kuk i s njega se spuštamo na Premužićevu stazu. 
Premužićka. 
Sa Butinovače puca prekrasan pogled, definitivno se isplati potrošiti malo energije i odpenjati ga. 
Sam vrh Butinovače je ogroman kamen. 
Dolje u daljini je bio naš cilj, planinarski dom Ravni Dabar. 
Od Ravnog Dabra do automobila prolazimo Crnim Dabrom koji je većim dijelom zašumljen 
Inače od Stupačinova do Ravnog Dabra preko Crnog Dabra markacija je 2 sata i 15 minuta 
Ruta koju smo prošli drugi dan, sivo označeno je uspješno pratio Garminov sat dok nije ostao bez baterije... Crveno je ostatak "nemapirane" rute.
3. dan
Treći i zadnji dan našeg istraživanja Srednjeg Velebita odlučujemo posvetiti Velikom Sadikovcu, iako su želje večer prije bile nešto skromnije ali jutro je iznjedrilo hrabre odluke. Početna točka uspona je bio hostel (u kojeg smo se prebacili večer nakon kampa) koji uz žičaru vodi do križanja dva puta, a oba vode na Veliki Sadikovac. Odlučili smo se, proučavajući reljef terena već izvježbanim čitanjem karte, prvi dio otežati pa smo se uputili prema Sladovačkom brdu koje meni osobno ima najljepši pogled do tada. Sa Sladovačkog se spuštamo i potom penjemo na Veliki Sadikovac s kojeg se najbolje do tada vidi zelenilo i ljepota unutrašnjosti prema Lici. Tamo smo nešto prigrizli te preko Sladovače (dolina) izbijamo na prethodno spomenuto križanje i vraćamo se u hostel gdje smo opet dobro jeli (najukusniji gulaš s medvjeđim lukom). Nedaleko od hostela se nalazi i sirana koja ima mnoštvo domaćih proizvoda, radi čak i nedjeljom. Ako ste u prolazu, definitivno vrijedi probati njihove vrhunske proizvode (imaju domaći voćni jogurt :)). Tijekom ta tri dana imali smo priliku prohodati ogroman dio Srednjeg Velebita te napraviti planove za buduće izlete (Konjevača koju nismo stigli te Šatorina koja nas svojim gorostasom zove na pothvat). Nadam se da sam uspio prenijeti dio iskustva i zainteresirati buduće istraživače.
Nakon oblačnog prvog dana, treće jutro nas je dočekalo u punoj ljetnoj veličini. 
Veliki Sadikovac u daljini, još veći planinari u blizini. 
Sa Sladovačkog brda se prekrasno ocrtava otok Pag te Osorčica na Lošinju. 
Kartu čitaj, seljaka pitaj! 
Cesta koja nas je dovela od Gospića puna šume, ali i odronjenog kamenja. 
Veliki Sadikovac, mala skupina kamenja. 
Povratak kroz dolinu Sladovača, Veliki Sadikovac je još iza ovog brda u pozadini slike. 
Sinišina slika i kapi znoja veličine, a i količine kao u grozda sazrele graševine najbolje opisuju trud i napor kojeg smo svi uložili kako bi sve to obišli. 
Kružna ruta tog trećeg dana hodanja. 
Na kraju smo se spustili do Smiljana gdje smo posjetili muzej Nikole Tesle. (moje mišljenje je da je ulaznica od 50kn po osobi previše za 4 uređaja koja možete upaliti na gumb i nekoliko plakata...)
Dragan Skorosavljević
S obzirom da je put u Baške Oštarije za mene bio prvi ozbiljniji izlet ove godine, sretan sam i zadovoljan doživljenim.
Hostel u B.O. , u kojemu smo odsjeli je čist i održavan, hrana odlična, a osoblje prijateljski raspoloženo (na čemu im se divim, jer je gostiju bilo u trenucima podosta).
Kroz tri dana koliko smo odsjeli, najviše me se dojmila subota (prije svega zbog Kize čiji vrh me oduševio i ispunio). Pogled na Dabarske kukove prema sjeverozapadu i otoke na jugu, poziva da se opet vratim.
Cijeli doživljaj ne bi bio potpun bez ekipe kojima sam zahvalan na podršci tijekom hodanja i smijehu bez kojega sve ostalo nema pravu vrijednost.
Mladen Radošević
