VAGANSKI VRH

Na peti izlet Visokogorskog tečaja pohodili smo najviši vrh naše mitske planine Velebita, staništa starih slavenskih bogova. Vaganski vrh sa svojih 1757 metara spada u vrhunce Južnog Velebita. Na izlet je išlo nas petero tečajaca. Tomislav je ovaj izlet preskočio radi bolova u koljenu, a možda nije išao jer je izgubio opkladu, pa mu se nije dalo peći kolače, opet sam ih ja morala ispeći.

Vodili su nas Alen, Tihana, Juraj i Štef. Išli smo iz sela Medak do kuda nam je trebalo dva i pol sata. Parkirali smo pokraj jedne farme, uzeli opremu te se uputili  paralelno s kravicama , svatko na svoju turu. Jutro je bilo lijepo i poluoblačno te smo hodali rascvjetanom stazom prepunom visibaba i šafrana. Neki su se skinuli u kratke rukave. Vrhovi koje smo mogli vidjeti bili su okruženi oblacima i činilo se da bi to mogao biti izlet s lijepim pogledima. Staza je dobro označena, ali ima i dosta oznaka koje upozoravaju na mine, tako da moramo biti pažljivi. Dok smo hodali tom prekrasnom šumskom stazom u nekom trenutku nešto je izazvalo odron kamenja, neki se kunu da su vidjeli medvjeda, drugi da je to preelegantno za medu, dok treći koji su malo zaostali iza govore da su to divokoze. ☺ Ja nisam ništa vidjela, samo kotrljajuće kamenje. Ubrzo je bilo sve više snijega, a nakon nekog vremena ugledali smo vrh Badanj i Štef smatra da i njega moramo pohoditi. Primamljivo izgleda, ali mi smo pošli na Vaganski te ostavljamo tu opciju ako bude vremena.

Tako mi hodamo, a vrijeme se kvari, sunce su zaklonili oblaci, ostavljamo Badanj iza sebe. Odluka pada da nećemo ići ni do Struga, skloništa kojem sam se veselila da lijepo ručamo tamo, ali ne idemo prvo na vrh. Moramo slušati što vodiči kažu te nastavljamo uspon. Počinje i vjetar puhati i uskoro se oblak spušta i sve se zabijelilo i nebo i zemlja. Na jednom prečenju pada odluka da stavimo dereze što nije bilo lako obzirom na strminu i ograničenu vidljivost. Nakon što smo stavili dereze, pa sve do vrha hodamo u magli. Da Alen nije imao sat tko zna kud bismo došli. Kao Radićeve guske, srećom, sat nas je nepogrešivo doveo do vrha. Gore magla, puše vjetar, vidi se dovoljno da znam da smo svi na broju. Sasvim druga slika od istog vrha ljetos. Tada nas se u isto vrijeme na vrhu našlo više od 40 ljudi, ali nije bila gužva jer to i nije neki tipični vrh već više livada na kojoj smo uživali ležeći na mekoj travi. Sada nije bilo neke uživancije već pojedi nešto na brzinu, popij čaj i gibaj dalje. Opet smo morali biti oprezni zbog vjetra i magle. Niti u povratku nismo svratili do Struga tako da nisam ručala. Štefa smo razočarali jer nitko nije imao volju popeti se na Badanj, ali to je ostavilo mogućnosti za još jedan izlet na bar dva dana, pa eto, neka nas povede opet. ☺

Spust kroz šumu je bio ugodan, zaboravla sam reći da se magla razišla čim smo se spustili s vrha i vjetar je oslabio pa smo guštali kroz šumu. Bilo je par padova bez posljedica. Tonijev je bio najbolji, on je cijeli upao u rupu. Da nije on sigurno ju ja ne bi promašila ☺

Do auta smo došli taman prije mraka. Tada je kao kruna cijelog dana gozba. Nazdravili smo rakijicom još jednom uspješno odrađenom izletu.

Napravili smo 23 kilometara, 1400 metara nadmorske visine. Već se veselim sljedećem izletu, najviše Tomislavovim kolačima.

Renata