Dok ležim na plaži Seminyak Beachna otoku Baliju i osluškujem valove Indijskog oceana, te osmjeh i vrisku surfera, po tko zna koji put razmišljam o proteklim danima u Nepalu i vrhuncima Himalaya – staništu Bogova prema vjerovanjima Nepalaca.
Kao da je jučer bila 1999. kad sam iznad grada Pokhara na obalama jezera Phewa u Nepalu gledala daleke vrhunce Annapurne. Te godine uspješno sam osvojila Kala Pattar (5644m) iznad Everest Base Campa…ali željela sam opet hodati Himalayom i uživati u čarima Nepala. Na odlasku iz Kathmandua dobila sam na poklon svileni šal - khatu kao poziv da se ponovno vratim u Nepal. Sve ove godine znala sam da ću opet otići i nakon 20 godina moj se sam ostvario.
Mukotrpne pripreme tijekom 2019, koje samo mi planinari, možemo sebi priuštiti, 1500 ishodanih kilometara po hrvatskim malim i velikim planinama, bile su iza mene.
I došao je taj dan, skrivena suza i topli zagrljaji mojih najmilijih na aerodromu i avantura je mogla započeti. Ekipa za treking se sakupila u Kathmanduu iz svih krajeva: Nata iz Splita, Matej iz Pule, Josip i Matija iz Zadra, Rusko iz Bugojna, Matej iz Zagreba, a sve pod budnim okom vodiča Mare iz ekipe „Nomada“ i našeg velebitaša Grube, pod čijom smo organizacijom i krenuli put Himalaya. Već pri prvom susretu, iako se nismo znali od prije, ekipa je „kliknula“ i naša himalajska priča mogla je početi.
Kathmandu nas je dočekao isti kao i prije 20 godina, kaos i metež, u kojem si sretan ako preživiš od mnogobrojnih automobila, motora, rikshi, a samo najhrabriji su na biciklima, a i njih je sve manje.
Na našu veliku radost u Indiji / Nepalu je bio jedan od najvećih festivala svjetlosti Diwali. Diwali je hinduistički festival koji predstavlja početak indijske Nove godine i slavi se širom Indije. Kathmandu je bio sav u cvijeću i veselim zvucima i bojama. Na svakom uglu se pjevalo i plesalo, a na pragovima kuća iscrtavali su se simboli, koji tjeraju zle duhove. Taj festival nije nas mogao ostaviti ravnodušnim i veseli smo uronili u istraživanje Kathmandua.
Posjetili smo dva najveća budistička svetišta: Boudhnath, Swayambhunath, kao i hindu svetište Pashupatinath gdje Hinduisti spaljuju svoje pokojnike i prah bacaju u rijeku Bagmati, koja se ulijeva u svetu rijeku Ganges.
Nakon tri dana krenuli smo put drugog najvećeg grada Nepala Pokhare, odakle smo trebali krenuti prema Annaphurna Base Camp-u (ABC). Stali smo na rijeci Trishulina rafting pun adrenalina.
Grad Pokhara smješten je na obala jezera_tal Phewai vrhunci Annapurna se ogledaju u njemu. Naša startna pozicija je bilo selo Landruk, do kojeg smo stigli po uskim vijugavim cesticama u đipovima. Upoznali smo tada i naše nosače: dva brata Krishnu i Vishnu, i njihove rođake Sanu i Puzana.
Početak svakog trekinga je jako težak, obično se hoda gore dolje uz kanjone rijeka i potrebno je dan-dva da se priviknemo na savladavanje velikih visinskih razlika i ruksake. Živopisni krajolici, rižina polja, mala sela su nas pratila na putu prema najvećem visećem mostu u Nepalu New Bridge dugom 270m i visokom 200m. Nije nam bilo svejedno dok smo prelazili preko rijeke_khola Modi.
Umorni i sretni došli smo do prvog mjesta na kojem smo noćili Jhinudanda. Zanimljivost tog mjesta je da nekih 200m nizbrdo uz rijeku Modi, postoje topli izvori Jhinu Hot Spring , pa smo odmah pohitali na prirodni jacuzzi…
Nastavili smo se strmo uspinjati slijedećih pet dana i svakim danom smo bili bliže himalajskim vrhuncima.Dnevno smo prolazili 500 – 700 m nadmorske visine radi aklimatizacije. Na kraju kolone uz mene je išao Krishna, uvijek nasmiješen bez obzira i kada mu je lice bilo obliveno znojem. Slušali smo nepalske pjesme, pjevali i pričali o tome kako se odlučio prije 10g krenuti na mukotrpan rad nosača i biti odvojen od svoje obitelji pola godine. Doznala sam puno priča o Nepalu, o njihovim običajima i načinu života i naučila pokoju riječ. On je mene zvao Didi – starija sestra, a ja njega Bai– mlađi brat.
Tijekom puta nizali su se prekrasni krajolici, kanjon rijeke Modi sa slapovima, živopisna sela: Chhomrong, Bamboo, Deuralli, gdje smo i spavali u domovima – lodgevima.
Hrana je bila tipična tradicionalna nepalska, nezaobilazni: dal-bhat (juha od leća, riža sa umakom i povrće), gorkha bread (kruh od rižina brašna) sa sirom, momo – tijesto punjeno povrćem, povrće sa rižom i tradicionalni nepali čaj.
Putem smo susretali planinare iz cijelog svijeta, koji su međusobno pozdravljali sa namaste – pozdravljam ono božansko u tebi, a često se čula i riječ bistara – polako, što je važan savjet za sve planinare radi sprečavanje podmukle visinske bolesti. Naša ekipa je bila složna, tako da smo večeri kratili u priči, igri i prepričavanju zgoda iz naših života. Nitko nije imao pretjeranih problema sa visinskom bolešću.
Korak po korak došli smo do krajnje točke Machapuchare Base Camp_MBC (3700m) prije uspona na Annapurna Base Camp (4130m)_ABC. Iskusni vodič Mare nam je predložio da isti dan odemo do ABC i vratimo na MBC radi aklimatizacije. Na završni uspon krenuli smo ujutro u 04h, sa željom da doživimo svitanje na ABC-u. Tu noć snijeg je padao, pa nam je upotpunio doživljaj. Krenuli smo još pospanim korakom, a nebo je bilo posuto zvjezdana. Noć je polako gubila bitku sa nadolazećim danom i prve zrake sunca pojavile su se iza Machapuchare (Riblji rep 6993m), vrh na koji se nitko nije popeo. Napalci ga štuju kao svetog.
Crveni odsjaj na Annapurna South (7219m) i njezinim sestrama Annapurna I do IV nas je ostavio bez daha. Priroda na tim visinama je nestvarna i čovjek se osjeća tako malen naspram tih vrhunaca. Te su visoke planine odnijele puno života, ali u isto vrijeme podarile neopisivu sreću mnogima.
Popili smo čaj u selu iznad ABC i brzo krenuli nazad jer se vrijeme počelo jako pogoršavati, što je često u tako visokim planinama. Spuštanje je bilo znatno lakše i tek smo na povratku postali svjesni koliko smo stepenica i uspona prošli na putu za gore.
Posebno emotivno za mene je bilo mjestašce Bamboo, gdje sam proslavila svoj 50. rođendan. Vlasnica lodga gđa. Budhna, sačuvala mi je moje stvarčice za feštu: domaće kobasice, sastojke za tortu, svjećice i prava slavonsku rakiju od našega Drageca i slavlje je moglo početi. Pjevale su se i hrvatske i nepalske pjesme, ali brzo nam je ponestalo tekuće faze, pa smo se povukli na spavanje. Kao zadnja u nizu proslava, ova je bila vrhunac i u pravom smislu riječi na 2200m.
Još jedan dan trekinga preostao je do Pokhare i bilo je vrijeme za rastanak od naših prijatelja nepalaca. Nakon 12 zajedničkih dana, došlo je vrijeme za rastanak. Skrivena suza u oku, dugi zagrljaji i znali smo da je himalajskim avanturama došao kraj. Moj brat - bai Krishna mi je napisao porukicu zahvale i ja sam samoj sebi obećala da ću njega i njegovu obitelj posjetiti u selu pokraj Kathmandua, kada se opet vratim u Nepal.
Naša ekipa se odmorila jedan dan uz jezero Phewa. Otišli smo na zajednička večera uz živu glazbu. Došlo je vrijeme da svatko ode svojim putem. Dio je otišao u NP Chitwan, Mare za Šangaj, Josip i Matej za Zadar, a moj cilj je bio Thailand i otok Koh Samui.
Međutim, nije bilo sve idilično, na aerodromu u Bangkoku shvatila sam da sam uspjela zabunom iskorisiti jednokratnu vizu za Thailand na putu za Nepal i tako sam tu večer propustila let za rajski otok Koh Samui.
Tu tešku noć morala sam odlučiti ili se vratiti u Hrvatsku ili odabrati novu destinaciju jer na aerodromu nisam smjela ostati dulje od 10h bez vize. Nakon stresne i neprospavane noći odlučila sam otići U Indoneziju, otok Bali. U hodu sam riješila povratnu kartu i smještaj u mjestu Seminyak, blizu glavnog grada Denpasara.
Kako u životu poslije kiše uvijek zasja sunce, mene je tih šest dana Balija pratilo sunce u obliku prijatelja Abija. Tražeći moguće izlete na Baliju, naletila sam na Abija preko puta mog hotela. U malom turističkom officu (čitaj dvije plastične stolice i stol), nudio mi je raznorazne izlete. Početnu tjeskobu i strah zamijenila je sreća i veselja.
Ispričala sam mu svoju neobičnu priču kako sam dospjela baš na Bali i uspjeli smo napraviti aranžman, da se vide par najljepših destinacija na otoku, uz razumnu cijenu.
Ponudio mi je napitak daluman – kokosovo mlijeko sa algama, kojega indonežani piju za osvježenje i usput smo pričali o ljepotama Indonezije.
Svako jutro poslije doručka na terasi restorana hotela Pura Naga – kuća zmajeva, Aby bi me pozvao na daluman i ja se uopće nisam osjećala sama 5800 km daleko od doma.
Posjetila sam brzim brodom otok Nusa Panida sa poznatim Kelingking Cliff, Broken Beach i obavezno kupanje na Crystal Bay plaži.
Nakon toga slijedila je avantura sa ronjenjem, gdje sam upoznala tropske ribice na čelu sa Nemom, kao i let sa padobranom iznad Indijskog oceana.
Za kraj sam ostavila noćni uspon na aktivni vulkan Mt. Batur (1717m) sa izlaskom sunca iza najvišeg vrha Mt. Agung (3142m). Našla se tu vesela ekipa iz Kanade, Novog Zelanda i Poljske i po tko zna koji put sam shvatila da čovjek nikad nije sam i da se ničega ne treba bojati.
Šest dana na Baliju je prošlo kao u snu, obećala sam Abiju da se ponovno vraćam sa obitelji. „Toncha, Toncha“….iz mog sanjarenja na plaži Seminyak me prekida Aby i zove na piće i nastavljamo čavrljati uz prekrasan zalazak sunca. Kao i na Himalayi, tako i uz prostranstvo i snagu oceana osjećaš se tako „malen ispod zvijezda“.
I sada znam da sam morala baš doći na Bali i upoznati Abija i ljepote Indonezije. I za kraj, baš kako i treba biti, na aerodromu u Kathamnduu susrela sam odbojkašku reprezentaciju Nepala i opet sam dobila kathu - svileni šal, kao poziv na povratak.
Naravno, Nepal i Himalaya vraćam se ali ovaj put neću čekati 20 dugih godina.
Drage planinari, NAMASTE, sa sklopljenim rukama i naklonom pozdravljam u svima vama „ono božansko“ što je i značenje te riječi, sa željom da nikad ne prestanete vjerovati i željeti…“jer i najdulji put počinje prvim korakom“…
Tonća Ćaleta Prolić
