Subota, 04:04h budi me poruka od Igora R. da ga jako boli noga i jedva hoda jer je na penjanju ozlijedio nogu i ne može na izlet. Promptno sam budna jer Igor je vozač auta u kojem smo Slaven, Din(k)o, Luka i ja. Panika se već proširila WhatsApp grupom, ali ne zadugo, Slaven i ja se brzo dogovaramo tko vozi i raspodjeljujemo ‘poslove’. Pa tako ja kupujem vinjetu, kupim Luku na Vrbanima, jurimo Igoru po opremu na Jarun (Slaven i Dinko nikako da nauče lekciju: „Bilo kuda, tvoja oprema s tobom svuda!“) i na King Crossu se nalazimo sa Slavenom. Brzinski prebacujemo opremu… iii Šumaher dobiva konkurenciju… jer čas posla smo u Samoboru, kupimo Dinka i prije 8h smo (prvi!) na Ljubelju.
Jedu se sendviči, grije se u autu…stiže Trpa i čudi se kak smo već stigli. E pa Trpa, dobar timski rad (i žena u autu) čuda čine. Tovarimo se opremom i krećemo prema Domu na Zelenici(1536m) po ledom prekrivenom putu, ali bez poteškoća smo relativno brzo u Domu i čekamo da se svi skupimo pa da krenemo vježbati. Dogovor je da idemo na padinu iza Doma. Prvo blic test – pregledavanje prve pomoći. Ponosno i veselo svi vadimo svoje paketiće, ali to nije to, jer znatiželjni Jela veli: „Otvorite da vidimo je li imate sve“. Kiselih osmijeha otvaramo i slušamo: „Fali ti ovo, fali ti ono.“, ali za prolaznu ocjenu smo ipak svi imali dovoljno. I naravno, što drugo,doli čvorovi, Jela nas rešeta, nema popusta.
Nakon toga se raspodjeljujemo u dvije grupe po 4 tečajca. Prva grupa vježba potragu u lavinama (kreativni Ivana i Trpa nas uspijevaju pošteno zbuniti i tu otkrivamo istinu o ozbiljnosti potrage i zbunjujućim signalima). Druga grupa vježba izradu sidrišta cepinima, klinom, deadmenom, osiguravanje partnera i samo osiguravanje te spuštanje na trenje (ne)poznato i kao „na Francuza“. Pa zamjena.Za kraj smo svi iskusili traženje zakopanog primopredajnika koji ne odašilje i pošteno prekopali hrpu snijega (ipak ga nema baš tak malo). Već se osjetila nervoza izazvana glađu pa smo užicali mali predah u Domu. Taman kad smo počeli razmišljati kako bi valjalo prileći, viče Trpa: „Ajmo, potraga se nastavlja“. Sad već bistrijih umova i bolje organizirani krećemo u akciju. I etooo gaaa, Dinko ubrzo nalazi (svoj) primopredajnik – ovaj put čak ni nije bio kriv, al’ karma je karma…). I kreće veseli juriš na topli Dom gdje počinje standardno prejedanje i uz društvene igre, gomilu smijeha i dobrog raspoloženja. Spavamo na skupnom lezišću strateški podijeljeni u dvije sobe,pogađate koji je bio ključni faktor podjele.
Buđenje je u 6.30 jer Veliki vođa reče: „U 8h se kreće!“ i to bez šale, Centralnom grapom na vrh Begunjščice (2060m). Krećemo na vrijeme i na prvim poštenijim naznakama snijega se navezujemo po troje. Tehnika navezivanja nam već teče u venama,još samo sitno raspravljamo o finesama i već smo spremni i krećemo. Uspon je prosječno nagiba 35-40º, ništa što navezani, puni povjerenja u sebe i druge ne možemo savladati. Na putu nam probleme stvara jedino kamenje zbog kojeg svako malo vičemo: „Kaaaamen!“. Ujednačenim tempom dolazimo na vrh zanimljiva prizora, s južne strane bez trunke snijega, dok je sjeverna prekrivena. Privilegija prvog naveza je dovoljno mira na vrhu da uz topli čaj i pogled u tu riječima neopisivu ljepotu, praznih misli,osjetiš totalnu mentalnu detoksikaciju.
Vrh se ubrzo počinje puniti Slovencima, a i našim navezima. Slika, jedna, druga…i grupna. Ubrzo Matija nadjačava žamor na vrhu: „Ajmo 1. navez, pokret.“ Navezujemo se, Luka prvi, ja u sredini, a na začelju iskusniji Matija sve prati budnim okom i daje smjernice. Ide to nama mic po mic, pa čuješ: „Stani,čekamo ostale“…„Ajmo“ … „Stani,čekamo ostale“ i tako uljuljkani ponavljanjem kreni, stani, kreni spuštamo se bezbrižno sve dok odjednom na strmini ne čujemo Lukino:„PADAAAM!“. Trenutak za koji se nadaš da nećeš doživjeti i vjeruješ da ti sve one vježbe padanja u svim smjerovima i načinima neće stvarno trebati. Ali mi, Viskogorci, moramo biti spremni na sve ili ne ići nigdje pa tako spremno i ratoborno istog trena podvlačim cepin pod sebe i uspijem zaustaviti Luku, Matija isto reagira i još u šoku čujem:„Bravo!“. Wooohooo.. „We did it!“. Sretni jer je sve dobro prošlo i zahvalni na tom iskustvu, nastavljamo dalje i na dijelu s kamenjem nema više stani, kreni već samo idiiii. Naveze u grapi, mišljenja podijeljena…
Mi smo iz priča iskusnijih shvatili da Slovenci to redovito prakticiraju s tečajcima i to ne samo radi dodatnog osiguranja već i drugih bitnih razloga. Pa tako iz prve ruke mogu reći (koliko god ponekad bila iživcirana) da je to zaista odličan način za naučiti hodati u navezi,biti spreman u svakom trenutku zaustaviti padajući navez cepinom, osjetiti partnere,učiti se strpljenju i timskom radu, paziti jedni na druge i ono najteže, prilagoditi se. Spuštamo se u Dom oko podne, mali odmor i dogovor da naš auto kreće ranije za Zagreb. Šumaher iz Siska nas sretno lansira u Zagrebi još za dana smo doma, sretni jer smo imali priliku još jednom osjetiti posebnost trenutka u planini. Laganini se spremamo za novi tjedan, a u mislima već kujemo planove za nadolazeći vikend,moleći za dobre razmere i brojeći gajbe u glavi jer Franjo mudro reče; “Lijep vikend, Fundurule je dužna dvije gajbe!”.
Izvještaj napisala Marijana