Napokon je došao i 30.11. i vrijeme da posljednji put stavimo ✅ na školski izlet! Stigli smo se više-manje naspavati i uzbuđeni smo krenuli sa standardne lokacije iza Lisinskog oko 8.30., neki s isprintanim pitanjima (nimalo ekološki, krivi smo!), neki s mobitelima, kako bismo se što bolje pripremili za ispit! Međusobno smo se ispitivali, vježbali čvorove, jedino valjda nismo glave premotavali.
Put je prošao brzo, nakon polusatne pauze u Sloveniji uz razne pite, kave, čajeve i koju cigaretu, nastavili smo dalje.
U 12.30h smo stigli u mjesto Ljubelj, iskrcali se prije ulaska u tunel na parkiralištu i nakon orijentacije uputili se u smjeru PD Zelenice. Hodali smo svi zajedno, bez grupiranja prema domu vođeni od strane izvidnice. Počeli smo uspon po skijaškoj stazi, a budući da mi volimo izazove i zanimljive putove, ubrzo smo skrenuli na planinarsku (šumsku) stazu. Staza je bila lagana, dobro markirana.
Nakon sat vremena više-manje laganog tempa stigli smo do prekrasnog doma. Pristojno smo se pozdravili s domaćinom Stankom, skupili dokumente za prijavu i odlepršali znatiželjno do naših spavaonica. Sobe su bile zbilja vrhunske, s prekrasnim pogledom i čak pokojom terasom 🙂
Nakon što smo se smjestili i ručali (poslužuju najfiniju juhu od gljiva), pojedini su otišli na obližnji vidikovac, gdje se pružao pogled na oblacima okupan Vrh Ljubeljščice koji oduzima dah, dok su drugi ostali u domu učiti ili samo odmarati i uživati.
A onda, tadaaam u 18.00 krenulo je naše dokazivanje znanja, odnosno ispit. Instruktori su bili podijeljeni u grupe i nisu nas štedjeli s provjerom znanja: Kad je osvojen vrh? U kojem se slučaju koristi dvostruki zatezni? U kojem se smjeru trebaš kretati da bi stigao do xx i koliko ti vremena treba? itd, itd. Trajao je taj šušur i dokazivanje prikupljenog znanja pred kišom pitanja naših opasnih instruktora, ali nismo se dali smesti! Nakon vise-manje skupljenih potpisa, ispitivanje je završeno, i tada je krenula zabava! Igrale su se društvene igre, plesalo se u tulumari, nazdravljalo položenom ispitu 🙂
Ujutro se po dogovoru, točno u 10 h, krenulo prema jedinom vrhu gdje nije bilo straha od lavina – Srednjem Vrhu!
Prizori na putu su bili spektakularni.
Prošli smo pored Doma pri izviru Završnice i bez zaustavljanja nastavili dalje.
Zadnjih 20-ak min uspona kretali smo se laganim, sigurnim koracima po “izazovnom” teretu punom snijega. Na vrhu nas je dočekao još jedan spektakularan pogled na okolne planine. Niska temperatura i hladan vjetar potjerali su nas nazad nakon kratkog odmora i fotkanja. Spuštali smo se još opreznije nego pri usponu, zbog skliskog terena od snijega i leda.
Za povratak smo odabrali drugu, kružnu stazu i to je bio pun pogodak! Uska, ali uglavnom ravna staza s konstantnim pogledom na okolne planine, čini jedan od najboljih spuštanja dosad!
U 13 h vratili smo se u dom, odmorili, ručali te pričekali ostatak ekipe, koji se pokušao uspeti na Vrtaču, no zbog iznimno loših uvjeta to nažalost nije bilo moguće.
U 15 h smo se pofotkali, zadnji put kao školarci (šmrc), i krenuli put pod noge prema Ljubelju, gdje nas je čekao bus.
Oko 16 h bili smo pred busom, zadovoljni i sretni spremno krenuli natrag za Zagreb, gdje smo stigli oko 19 h.
Bio je to savršen završetak dvomjesečnog druženja, istraživanja i stvaranja novih prijateljstava.
P.S. Samo vedro, planinari dragi, i hrabro u osvajanje novih vrhova!
Branka Marić
