Dok je cijeli grad još spavao snom pravednika, mali i oni malo veći planinari uprtili su svoje ruksake i uz izlazeće sunce krenuli put dobro nam poznatog okupljališta – Vatroslava Lisinskog. Pospani autobus iskrcao nas je u Malim Munama koje su zaista opravdale svoje ime i tu smo već dobili prvi zadatak – podijeliti se u grupe. Odabrati naprednu ili običnu, ili pak zaviriti u koju špilju putem? Uputa je bila „do doma, ti snađi se druže“, a svaka grupa trebala je složiti personaliziranu rutu i uz obavezno poštivanje Presvetog trojstva – Karte, Kompasa i Azimuta – stići u planinarski dom podno Žbevnice. Tako je i bilo.
Neki su se odlučili za gornji put preko Gomile i Trstenika, dok su neki prolazili južnijim Rašporom i Klenovšćakom. Pritom su se uglavnom pratile markirane staze, no nekolicina se osjećala prilično avanturistički pa se na određenim etapama puta upuštala u divlja presijecanja po neoznačenim šumskim stazama. Nasreću, uspješno!
Put je protekao uz vrhunsku orijentaciju, zanimljive priče, prekrasne izmjene krajolika jesenje šume, proplanaka i šarmantnih mjestašaca, zafrkanciju i smijeh i, kako to već biva, pokoji susret s nekom neobičnom pojavom poput autohtonog istarskog ljubičastog izmetića.
Prva pristigla grupa označila je početak službenog Velebitaškog takeovera planinarskog doma koji nas je oduševio svojim izgledom i udobnošću, a ondje nas je dočekala i vesela radna ekipa koja je pomno sjeckala povrće i pripremala mesinu za ono što se kasnije pokazalo jednim od najboljih gulaša ikad!
Kako je ostatak ekipa pristizao, tako se lagano gasio i dan, a zadnje tračke svjetla i bočnog šibanja vjetra većina je odlučila iskoristiti za kratak uspon do samog vrha Žbevnice, dok su ostali sreću odlučili iskušati ujutro. Sam vrh bio je doživljaj druge vrste, zavijen u maglu (ili pak oblake) s mjestimičnim pomolima zubatog sunca, a dvije presretne izvidničarke ispod šešira su pronašle i jedan Geocache.
Ubrzo je uslijedila dugo iščekivana okrepa u gulašu epskih razmjera, a večer Rock (climbinga) ovjekovječena je prigodnim majicama, zabavnim glazbenim kvizom i maštovitim face-paintingom nekolicine voditelja. Ostatak večeri vani se sustavno kružilo oko improviziranog ognjišta, a ovisno o smjeru puhanja vjetra raspirivala se vatrica. Neki su se uz kartaške igre grijali unutra, a pred počinak, najizdržljiviji su još jednom zapjevali i zasvirali.
Sutradan smo umiveni jutarnjom rosom obnovili svoje znanje prve pomoći, posrkali koju šalicu kave, pospremili za sobom pa nastavili putem. Novi dan nosio je i nove zadatke: proći rampu, nabaciti fotku kod Genetskog Centra i stići do Roča gdje nas kupi autobus. Pristup Genetskom Centru bio je zeznut zbog visoke ograde koja ga je opasavala pa su neki procijenili kako nema smisla u nedogled kružiti i izvršili mini attack na jedan dio već ulegnute žice. Drugi su bili mirnijeg duha i koju minutu kasnije ušetali kao gospoda s druge strane.
U samom napuštenom kompleksu vladala je tiha jeza – tolika prostranstva praznih rezonantnih prostora, u glavnoj zgradi hrpe polu raspadnutih spisa, razbijeno staklo i razbacani madraci – osjećali smo se kao dečki iz Croatia Infiltrationa! Tu negdje pale su i priče o mitu u kutiji za hrenovke, osim duhova se uspjelo uznemiriti i jednog malog poskoka, a nakon kraće pauze za okrepu duha (ne tog) i tijela, skupine planinara nastavile su se kretati prema finalnom odredištu.
Preko gora i dolina, svak svojim putem, pa do Roča, malog pitoresknog mjesta u kojem su se sve grupe s vremenom sastale i preplavile gradić. Trebalo je još samo dočekati bus, a vrijeme se kratilo uz prepričavanje dogodovština, razgled gradića ili pak uz pokoju čašicu terana i teranina u kleti u njegovu samome srcu. Bus se ubrzo ukazao i uljuljkane nas teleportirao natrag kod Lisinskog, i tada su mali i oni malo veći planinari krenuli put svojih drugih domova, otečenih i ništa manje smrdljivih, ali posve zadovoljnih nogu.
Izvještaj napisali Ivo, Luka, Vita, Ela i Jo
